Priče i fotografije podbiokovskog sela Krstatice
Selo KRSTATICE
Nema zapisa.
Blog
utorak, veljača 2, 2016
Znadete li karakteristike tunela Sveti Ilija, kojim je probijeno Biokovo:

  • Radovi počeli 25. ožujka 2008. godine
  • Radovi završeni 21.siječnja 2010. godine
  • Radove je otvorila Gordana Turić, saborska zastupnica
  • Dužina tunela je 4249 metara
  • Dužina paralelne cijevi je 4255,62 metra, postavljena sa zapadne strane
  • Širina kolnika je 7,7 metara
  • Nadsloj tunela je 1336,60 metara, prvi u Europi u toj kategoriji  
  • Visinska razlika ulaz-izlaz 130 metara.
  • Tunel su radile građevinske tvrtke; sa sjeverne strane Hidroelektra niskogradnja Zagreb, a s južne strane Konstruktor iz Splita. 
  • Najslabija točka tunela je što nije dovršen i što se nezna kada će se radovi nastaviti. Možda saznamo uoči izbora 2015. godine ???      
JESTE LI ZNALI (2)

  • Jeste li znali da su do prije pedesetak godina krstačke remete - crkvenjari  svakog radnog dana zvonili tri puta na dan u isto vrijeme. Zvonilo se u ranim jutranjim satima, u podne i navečer u suton. U davna vremena kada gotovo nitko nije imao sat, crkvenjari, da bi zvonili u točno vrijeme, snalazili su se različitim načininma. Podne se zvonilo, većim djelom, po osnovici sunčane sjene koja se ocrtavala na crkvenim vratima. U jutarnjem zvonu „pomagali“su im pjevci, a najteže je bilo odrediti točno vrijeme večernjeg zvonjenja. Točno, bolje rečeno približno zvonjenje bilo je važno i ne samo zbog početka crkvenog obreda, nego zbog toga što su se seljani u raznim situacijama oslanjali na zvonjavu kao jedinu objavu „točnog“vremena. Ipak remete kakvi su bili Marko Šiškin i Iko Rošo ravnali su se po urođenom instinktu i stečenoj navici, koji ih nikada nisu iznevjerili. Postavljanjem automatskog sata, koji je više u kvaru nego što je ispravan, zvonjenje kao da nije potrebno niti seljacima niti crkvi.
JESTE LI ZNALI (3)

  • Jeste li znali da je na Krčima, zbog čestih suša, sagrađena 1928.godine državna gusterna, u narodu zvana „londona“, kapaciteta oko četrdesetak vagona vode. Svojim izgledom i okolišem ubrajala se u najljepše građevine takve vrste. Sabiralište kišnice i zaštitni zidovi nikada nisu do kraja završeni. Vodom iz gusterne svojevremeno se koristilo selo i škola, a sada vodu koristi u klesarstvu Luka Bajkov. Premda se očekuje da Krstatice dobiju vodovod, ne bi bilo zgorega da Mjesna zajednica pokrene pitanje izgradnje novog i obnove starog zaštitnog zida barem oko betonskog sabirališta vode. Ako ništa drugo onda zbog očuvanja spomenika graditeljstvu za one koji dolaze iza nas.
JESTE LI ZNALI (4)

  • Jeste li znali da modni ukras kod muškaraca, nošenje rećina (naušnica), nije izmišljen prije nekih pedesetak godina nego puno godina ranije. Od prije stotinu i više godina, barem kon nas, bilo je „pravilo“da momak jedinac nosi jednu rećinu i to u desnom uhu. To je bio znak da momak s rećinom u desnom uhu ne ma braće nego da je u roditelja jedinac, što je govorilo da je i jedini njihov nasljednik. Svakako, tako obilježeni momci imali su kod djevojaka bolji status nego oni koji su imali dva, tri ili više braće. Mnoge cure nisu se osvrtale na mladiće s naušnicama, da li zbog toga što im se nisu sviđali ili zbog imanja. Naime naušnica nije davala garanciju da je mladić bogat, nego samo da je jedinac.
JESTE LI ZNALI (5)

  • Jeste li znali da je prvo kino stiglo i gledano u Krstaticama 1949.godine. Te godine, jedne ljetne večeri u Popovoj ogradi ispred kapelice Gospe od zdravlja, pred mnoštvom Krstačana davali su se kratki poučni filmovi, uglavnom o čistoći i očuvanju zdravlja. Bilo je i crtića, no ne o Paji Patku nego o muhi koja prenosi na ljude zarazu. Projektor je bio vlasništvo Crvenog križa iz Imotskog. U to vrijeme selo Krstatice nisu imale struju, pa je operater upalio agregat koji je toliko bučao da se ništa nije čulo zbog njegove buke. No, sve jedno, ljudi su po prvi puta vidjeli pokretne slike na bijelom “lancunu”. Bilo je impresivno, pa su mještani dugo iza toga međusobno komentirali svoje utiske.
JESTE LI ZNALI (6)

  • Jeste li znali da u prošlosti seotske djevojke nisu smjele rezati kosu, nego je nositi oko glave spletenu u pletenice. U crkvi nisu smjele skidati marane s glave. Rukavi košulje i bluze trebali su pokrivati ruke do dlanova, a haljine noge do gležnja. Nisu se smjele šminkati niti u crkvi gledati u ogledalo. Zabranjeno im je bilo ulaziti u crkvu kroz “muška”vrata, za razliku od muškaraca koji su u crkvu ulazili kroz“muška” i “ženska” vrata. Muškarci su tjerali modu više nego žene. U modi je bilo da se momci mažu crvenom “pomadom” i to po vratu umjesto po licu. Siromaštvo je učinilo svoje pa se umjesto skupe “pomade”koristio crveni papir za izradu vijenaca, koji je zajedno s vodom puštao crvenu boju. Crveni vrat značio je da je delija zdrav i jak, što mu je davalo veće šanse kod izbora družice. Odtuda i narodna uzrečica; “da mi budeš crljen”, što se hoće reći, da budeš zdrav. Poznati ljubitelji crvenog vrata bili su Paško, Pejdo Lovrin, Lećman i Pača, a u kasnije vrijeme Kozlin, i Vican Jagnjića.
JESTE LI ZNALI (7)

  • Jeste li znali da je Čavuš Topić do 1900.godine bio jedini pismeni seljak u selu Krstaticama. Njegova pismenost očitovala se time što je znao pročitati pismo, sudski poziv, poziv za vojsku i slično. Znao je napisati kraće pismo i vlastoručno se potpisati. Vještini čitanja i pisanja učili su ga krstački svećenici. Bio je od rane mladosti veza između vlasti, sudstva i pošte sa seljanima. Odtuda mu i nadimak „Čavuš“što na Turskom jeziku znači „osoba zaposlena od vlasti koja prenosi njene naredbe“. Za svoj rad nije bio plaćen. To se smatralo časnom dužnošću.
JESTE LI ZNALI (8)

  • Jeste li znali da se blagdan Sv. Jure nekada slavio u različite datume. Krstačani i ostali   Biokovci, osim Župe, slavili ga svake godine zadnje subote u srpnju, a Župljani 23.travnja. Kapelicu, na vrhu Biokova, u prošlosti su svojatali vjernici makarskog primorja. Tek krajem 19.stoljeća crkvene su vlasti odredile da crkva pripada podbiokovskim selima u imotskoj krajini. Župljani su je svojatali, jer se crkva nalazi u katastru Župe. Krstačani se crkve nisu htjeli odreći jer su je oni gradili. Možda su i zbog toga dani slavlja bili međusobom podjeljeni..
JESTE LI ZNALI (9)

  • Jeste li znali da drveni križ-raspelo s likom Isusa Krista u procesiji na Veliki Petak može nositi samo od Crkvenog odbora odabrani čovjek. Uvjeti za ostvarivanje prava nošenja raspela bili su; da je vjernik rodom iz Krstatica i da pobijedi u licitacijskom postupku. Naime dva tjedna prije Velikog Petka, Crkveni odbor organizirao bi licitaciju za nošenje raspela. Pravo nošenja raspela dobio bi onaj čovjek koji bi crkvi ponudio veći novčani iznos.
  • Isto to raspelo bilo je ukradeno 1934. godine. Ukrao ga je Juka Garac, nepopravljivi kleptoman, kojemu je tadašnji režim Kraljevine Jugoslavije na čelo utisnuo suhi žig s natpisom "lopov". Juka je pod okriljem noći preko krova na istočnoj strani provalio u crkvu, uzeo raspelo i odnio ga u Podosoje. Kada se razdanilo uočio je da raspelo nije od zlata nego od drveta, premazano bojom koja mu je davala zlatni izgled. Raspelo je bacio i otišao kući, no žandarmeriji je nehotično pokazao put tko u krađi ima svoje prste. Raspelo je malo iza toga s malim oštećenjem vraćeno u crkvu u Krstatice.
JESTE LI ZNALI (10)

  • Jeste li znali da svaka djevojka koja je držala do sebe uzgajala je cvijeće; điran,    mesliđan, garipule i dr.( pravi naziv cvijeća; belagonija, bosiljak,  garifula). Čim je cvijeće bilo veće i ljepše bolje ga se čuvalo od momaka, koji su stalno tražili mogućnost da ga pokidaju. Subota večer kao večer sijela bila je predodređena da se nekoj djevojci pokida cvijeće. Rezultate pokidanog cvijeća cura je mogla vidjeti odmah u nedjeljnoj misi, jer ga je krivac donio pokazati. Cure su se uglavnom ljutile zbog uništenog cvijeća i upropaštene muke oko njega. No, ako je ugledala pokidano cvijeće kod momka koji joj se sviđao onda se njena ljutnja pretvarala u simpatiju. Uglavnom ona djevojka čije se cvijeće nije diralo, ma kako god je bilo lijepo i dobro uzgojeno, bio je znak da nema simpatije nit interesenata za njenu ruku. Čudno izražavanje simpatije, no bilo je tako.
JESTE LI ZNALI (11)

  • Jeste li znali da su Krstačani prvi put slušali radioaparat u Krstaticama pred Božić 1947.godine. Selo Krstatice tada nisu imale struju pa je radioaparat radio na baterije. Pogonilo ga je 50 komada 4,5 Voltnih baterija. Imao je samo srednji i kratki val. Donio ga je i posudio Mjesnom odboru Nikica Rako, (nije iz Rakića) tada osoba koja je radila u Prosvjetnom odjelu kotara Imotski. Pedeset metarsku antenu za prijem signala postavio je Ljubić Račin ispred svoje kuće. Prve zvukove koje je narod čuo bili su tonovi Internacionale, koje je na početku, dok se čekalo na puni sat, emitirala radio stanica Slobodna Rusija. Narod, iako nije znao ruski jezik, netremice je slušao to „drveno čudo“. Slušanje je trajalo do jutarnjih sati sve dok se baterije nisu potpuno istrošile.
 

JESTE LI ZNALI (12)

  • Jeste li znali da su sadioci duhana iz Vrgorca ugovarali i predavali urod duhana u imotskoj dogani. Urod u godinama 1885. i 1886.godini Vrgorčani su dali u otkup u Imotskom. Zanimljivo je da je otkupna stanica - dogana u Imotskom sazidana između 1888. i 1894.godine, a prvi strukovi duhana su posađeni 1884.godine. Otkupljene količine bile su uskladištene u privatnim kućama sve dok dogana nije bila dogotovljena. Interes za duhan bio je ogroman, tako da se vlast odlučila pod hitro napraviti otkupnu stanicu, koja i dandanas figurira kao jedna od najljepših građevina i ne samo u Imotskom. Gradili su je zidari iz cijele imotske krajine po nacrtima koje su napravili bečki arhitekti.
JESTE LI ZNALI (13)

  • Jeste li znali da su se zaseoci: Gući, Vranješi, Šućuri, Dubina, Drinova, Kulica i Kruševac do 1948.godine nekoliko puta teritorijalno su se odvajali od Krstatica, ali sve do 1948.godine nikada nisu bili samostalna zajednica. Te godine od Krstatica su se trajno i djeluju po prvi puta kao samostalna zajednica pod imenom Biokovsko Selo. No i dalje su ostali u vjerskoj zajednici župe Krstatice.
  • Jeste li znali da prezime Zec, osim u zaseocima Donja i Gornja Zečevina, postoji u zaseoku Donji Kraj; Zec-Orlović, u Šućurima; Zec-Peškirić i u zaseoku Kruševac: Zec-Kruševac.
JESTE LI ZNALI (14)

  • Jeste li znali da u vrtačama i ponorima planine Biokovo ima vječitog leda, koji bez obzira na ljetne temperature nikad se nije otopio. Dok nije bilo hladnjaka, makarski ugostitelji koristili su taj led za zamrzavanje namirnica. Ledari, tako su zvali ljude koji su trgovali ledom, silazeći u ponore, pilama i sjekirama cjepali su led u poveće komade, transportirajući ga u vrećama s mazgama i konjima do hotela. Jedna od najpoznatija ledenica je ledenica na Dusima. Duboka je oko 100 metara.
  • Jeste li znali da su Piljeva gradina-Piljevača i Gradina iznad Gornje Zečevine u centimetar jednake visine. Treći vrh u tom lancu, Mala Gradinica, brdo iznad Gudelja, znatno je niža.
JESTE LI ZNALI (15)

  • Jeste li znali da Krstatice nikada nisu imale svoju poštu. Tek poslije svršeta Domovinskog rata izgrađena je na Krčima lijepa zgrada pošte i telekomunikacija u kojoj je smještena telefonska centrala i otvoren istureni ured pošte Slivno. Prije otvorenja pošte u Slivnu, Krstatice su zadnju poštu imali u Zagvozdu. Interesantno je napomenuti da je od davnine pa sve do 1947.godine pošta za selo Krstatice stizala iz pošte Kamenmost tj Kamenmost je bio zadnja pošta za Krstatice.
JESTE LI ZNALI (16)

  • Jeste li znali da najviši vrh Biokova Sveti Jure, 1762 metra, je treći vrh po visini u Hrvatskoj. Drugi vrh po visini je Kurljaj, na Kamešnici, 1809 m, a najviši je Sinjal 1831 m na Dinari. Na samom vrhu Biokova izgrađen je stup TV odašiljača visok 90 metara. Vrh stupa je najviša točka u Hrvtskoj. Srednja godišnja temperatura na vrhu Biokova je ­+ 4 C stupnja, pa je to najhladnije mjesto u Hrvatskoj, koje se mjeri. Neobično!?
JESTE LI ZNALI (17)

  • Jeste li znali da se od vremena Austougarske pa sve do 1940.godine nije se smjelo slobodno proizvoditi niti uživati duhan. Proizvodnja duhana bila je strogo kontrolirana i u Novoj Jugoslaviji. Također nije se smjelo sa sobom nositi niti upotrebljavati upaljač ili primitivno ognjilo. Pušači su slobodno mogli pušiti samo cigarete, koje su pripaljivali šibicama. Naime, država je strogim zakonom, zbog poreza i sprečavanja šverca duhanom, zabranila koristiti duhan u slobodnoj formi tj pušiti preko lule i motati u papiriće. Moglo se slobodno pušiti samo tvorničke cigarete, a da bi se zaštitilo šibice, također proizvod pod zaštitom države, zabranili su se koristiti upaljačem - kresavicom. Bile su predviđene stroge kazne za one pušače kod kojih bi se našla duvankesa, papirići-kartine, upaljač pa i staro pušačko pomagalo ognjilo.  Žandari su imali pravo u svakom trenutku izvršiti premetačinu kuća, stanova i osoba. Odnose između otkupljivača i proizvođča rješila je država jednostavnim i strogim zakonom. Zakon je donešen još za vrijeme Austrougarske vlasti, a primjenjivale su ga Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija, a Nova Jugoslavija zadržala je veći dio zakona, osim onih koji su se odnosili na šibice i cigarete.
JESTE LI ZNALI (18)

  • Jeste li znali da u krstačkoj crkvi, crkvi Presvetog srca Isusova postoji svileni hrvatski barjak, kojega su, početkom 20.stoljeća povodom obnove crkve, kupili i poslali iz Argentine krstački mladići. Barjak se ističe jednom godišnje i to upravo na blagdan Srca Isusova. Zbog barjaka, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na praznik Srca Isusova kraljevski žandari su, štiteći takozvano „integralno jugoslavenstvo“, mještanima zabranili u procesiji nositi hrvatski barjak. Došlo je do žestoke tučenjave između žandara i krstačkih momaka pri čemu su žandari pucali u masu u kojoj je smrtno stradala jedna žena iz Druma, a dvoje ljudi bilo lakše ranjeno.
JESTE LI ZNALI (19)

  • Jeste li znali da se duhan proizvodio u Podbiokovlju još 1884.godine. Tok proizvodnje od nabavke sjemena do predaje u otkupnu stanicu, doganu, bili su regulirani Državnim zakonom. Duhan je bio izuzetno cijenjen zbog kvalitete, te lakog sagorijevanja i posebne arome. Interesantno je spomenuti da se cijela proizvodnja s ovog podneblja nije miješala s proizvedenim duhanom na površinama Imotskog polja i Hercegovine, nego je odvajan i kao takav posebno pakovan odlazio na preradu. Koristli su ga samo državni vrh Austrijskog carstva i diplomatski kor.
JESTE LI ZNALI (20)

  • Jeste li znali da je u Krstaticama u zaseoku Gornja Zečevina 9.srpnja 1943.godine izvršen genocid nad domaćim stanovništvom. Naime, Talijani su poznatom akcijom "Albia" planirali uništiti partizanski odred "Josip Jurčević" i očistiti područje između rijeka Neretve i Cetine od svih onih koji su pomagali partizane. Čišćenje terena po planu "Albia" najprije su provodili Talijani uz pomoć istočnohercegovačkih četnika, a kasnije su ga preuzeli Njemci  s istim pomagačima. Talijani, Njemci i Srbi - četnici u spomenutoj akciji pobili su preko 280 ljudi, žena i djece po selima podbiokovlja i makarskog primorja, od čega u Gornjoj Zečevini 24-vero. Među ubijenima bilo je i troje djece ispod godinu dana.

     
 

krstatice @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 25, 2015
Ovaj put ispričati ću vam priču o jednom našem Krstačanu. Nije on ni političar ni filmska zvijezda, niti je neka značajna osoba. Sasvim je običan i jednostavan čovjek, no životni mu se put razlikovao od bilo kojeg drugog Krstačana. Put kojim je u život krenuo bio je opasan, težak i neizvjesan, gotovo da je graničio s avanturizmom.

Mislite li da je lako s nepunih osamnaest godina pobjeći iz obitelji i uputiti se ilegalno preko državne granice u 25.000 kilometara daleku Australiju?  Mislite da je lako odreći se rodne zemlje, ma kakva god da je bila i prihvatiti drugi narod, drugu kulturu i običaje, pod pritiskom da se nazad ne možeš vratiti? Jedna narodna kaže; kad odlaziš ne zatvaraj vrata iza sebe, jer ne znaš hoćeš li se vratiti. Roko je za sobom bio zatvorio vrata i ne samo da ih je zatvorio nego ih je bio dobro zaključao.

Sam Bog zna koliko je truda utrošio jedan siromašni, gotovo nepismeni mladić da u tuđini postane priznat i ugledan građanin, materijanlo neovisan, može se reći  bogat čovjek. Odmah moram dodati da je sve to učinio svojim radom i znanjem i to na pošten način.
Da nije imao u obitelji veliku tragediju, u kojoj je izgubio sina, sasvim bi bio blizu onoga da kaže kako je sretan čovjek.

Evo priče.

Bilo je to davno kada se rodio mali Roko u obitelji sada pokojnih  Ćose i Jokotine. Njegova obitelj brojila je sedmero djece, tri curice i četiri dečka.  Bila su to vremena Petogodišnjih plnaova u kojima je država obnavljala ratom razrušenu zemlju, te gradila mnoge kapitalne objekte.

Na mlade obitelji  gotovo se prenio entuzijazam napretka i izgradnje, pa su se i djeca rađala kao na tekućoj vrpci. Isti je slučaj bio i u Rokovoj obitelji.  Obiteljski život godinama se nije mijenjao. Išao je ustaljenim redosljedom. Rođeno dijete do početka školovanja provelo bi ustaljeni proces odgoja s motivacijom da svi pa i djeca moraju raditi i pomagati roditeljima. Vjerovalo se da djece nikad nije previše i da će djeca živjeti po ustaljenim normama po kojima su prije njih živjele mnoge generacije. Završiti će osnovnu školu, raditi na seljačkom domaćinstvu, nadničariti i odlaziti na privremene radove u druga mjesta. Mladići bi otišli u vojsku, te poslije vojske bi se oženili, a djevojke udale i tako u krug, poput svih onih prije njih.

Roko je imao posve drugačiji put od druge krstačke djece.  Njegov otac bio je snalažljiv čovjek pa je s malom ušteđevinom kupio veliki kompleks plodne ali napuštene zemlje u predgrađu Splita. Petnaestak godina kasnije jeftino kupljena zemlja  vrijedila je cijelo bogatstvo. Split se počeo širiti pa tamo gdje je Ćosa sadio pamidore i papriku nicali su neboderi. Da bi od države izvukao čim veću korist 1962. godine prselio je obitelj na splitsko imanje i potom prodao državi sve za velike pare.

No gdje je nestao naš junak Roko? Odlaskom iz Krstatica nastavio je osnovno obrazovanje zajedno s ostalom braćom i sestrama u Splitu u školi na Brdima. Po završetku osnovnog obrazovanja nije išao na daljnje školovanje. Radio je na imanju s ocem, te mu pomagao prodavati urod na splitskoj tržnici. Slobodno vrijeme prikraćivao je kao i svi mladi u društvu vršnjaka. Bio je dosta živ i nestašan mladić pa je i s milicijom - policijom imao manjih problema. No vrijeme je prolazilo i Roko je rastao i postajao sve ozbiljniji.

Maštajući o boljem životu, on i njegovo društvo odlučiše pobjeći iz Jugoslvije. Rečeno učinjeno. Negdje prije Božića 1968. godine tri osamnaestgodišnjaka, bez znanja roditelja  i drugih članova obitelji, prešla su Jugoslavensko-Austrijsku granicu, predali se Austrijskoj policiji, a ona ih po kratkom postupku smjestila u izbjeglički kamp. Kamp je bio pod patronatom Crvenog križa, ali strogo kontroliran organima austrijske vlasti. Iz kmpa u Ausriji moglo se ići dalje samo ako si imao pismenu garanciju kojom ti je rođak ili prijatelj garantirao skrb u državi u koju si želio otići.

Roku je nakom devet mjeseci boravka u kampu stigla garancija iz Australije od obitelji Ivanke i Mirka Zeljka. I tako se Roko uputio u 25.000 kilometara udaljenu Australiju.

Dolaskom u Australiju nastali su veliki problemi. Bez zanata i škole, praznog kufera i prazne glave, te neznanja jezika bili su samo dio onoga što ga je mučilo. Na povratak u Jugoslaviju nije ni pomišljao. Pošto nije bio otslužio vojsku smatrao bi se vojnim bjeguncem, a to je bilo strogo kažnjivo. Morao je samo naprijed u pravcu kojega je sam odredio.

Da bi primao državnu pomoć, Zeljko ga je prijavio kao socijalni slučaj, no Roko pomoć nije prihvatio. Želio je raditi i sebe uzdržavati svojim radom, pa se odmah zaposlio kao fizički radnik u firmi koja je gradila državne ceste.

Kada je primio prvu plaću, pričao mi je, bio je vrlo sretan i zadovoljan. Shvatio je da samo svojim radom može ići dalje. Tada donosi važne odluke, koje su mu kasnije u životu bile glavne okosnice; - nema povratka u Jugoslaviju, mora  učiti i školovati se, puno raditi i maksimalno štedjeti. I tako je počelo.

Svakog dana nakon napornog rada uzimao bi knjigu i učio. Nakon šest mjeseci, već se dobro služio engleskim jezikom. To mu je dalo snagu za daljnje školovanje pa upisuje školu za vozače kamiona i prikolica, viličare, te na kraju školu za dizaličare. S diplomama u rukama, pružila mu se prilika zaposliti u raznim firmama i na različitim poslovima. Stalno je „bio u điru“ kad se radilo o dobro plaćenim poslovima i nije se libio da baš njih preuzme.  Tako mu nije bilo teško prestati voziti autobus i posvetiti se građevinskoj djelatnosti.

Preko vlastite građevinske firme sagradio je vrlo lijepu i vrijednu obiteljsku kuću, te još osam drugih kuća koje je prodao i na njima dobro zaradio. Kad u građevinarstvu nije više išlo dobro Roko nije dangubio. Odmah je kupio dizalicu velike nosivosti s kojom je radio vrlo zahtjevne i dobro plaćene poslove.  Naprosto, Roko je imao nos za "busines", a i naslijeđeni geni od pokojnog oca znatno su utjecali na njegovo ponašanje.



Osam godina iza dolaska u Australiju, 1976. godine  formirao je obitelj. Oženio je šarmantnu Hrvaticu, Slavicu, također ekonomsku emigranticu iz Slavonije, s kojom je imao dva sina. U Slavici je našao dobru i plemenitu suprugu, koja ga je teško ali vjerno i uporno pratila na putu koji je bio zacrtao u svojoj mašti. Dok je radio u svojim firmama državi je redovno i uredno plaćao poreze i ostala davanja tako da je prije par godina otišao u mirovinu.

No, Rokov život niti je išao tako glatko niti tako lako. Odmah po dolasku u Australiju počeo se družiti s Hrvatima, koji su listom bili proustaški orjentirani. Učlanio se u njihovu organizaciju kojoj je i novčano pomagao. Moto organizacije zasnivao se na stvaranju respektabilne sile od Hrvatskih domoljuba, koja bi upadom u Jugoslaviju nasilnim putem srušili Titov režim i Hrvatsku izdvojili u samostalnu državu. Pri tome bili bi likvidirani i svi Hrvati koji bi se tome suprostavili, što mu se nije sviđalo.

Mlad i neiskusan mladić slušao je što vođe govore ali je želio imati svoje mišljenje o  prošlosti hrvatskog naroda. Teško se mirio sa činjenicom da organizacija opet  zagovara sukob među Hrvatima. Čelništvo organizacije nije slutilo da se među njih tajno umješala Jugoslavenska UDBA, koja je preko nekih važnih članova organizacije namjerno poticala ustaški pokret. UDBA je jedino tako mogla opravdati svoje postojanje. Priznaje da je dugo vjerovao i materijalno pomagao ustaški pokret i njihove ideje, no što je više vrijeme odmicalo sve je više na njega utjecalo ono što je pročitao u knjigama raznih autora, pa se na kraju odrekao Pavelića i svega vezano za ustašluk.

Iako je ljevičar, naprosto jer pripada radništvu, nije volio ni komunizam ni Tita, jer je u ime antifašizma previše koristio „čvrstu ruku“. Tito nije smio dozvoliti da se desi  Bleiburg barem ne na onakav način kako se dogodio. Unatoč svemu Roko je smogao snagu i rekao proustašama ne. Prešao je na stranu lijevih. Aktivni je član laburističke stranke Australije.

S Rokom je lijepo ćakulati o svemu i svačemu. Treba se napomenuti da je Roko vrlo načitan čovjek. Perfektno govori, piše i čita engleski jezik. Dvadesetak godina bio je u uredništvu Hrvatske štamparije, koja je izdavala tiskovine na hrvatskom jeziku. Prati svjetsku politiku i ima izgrađeno mišljenje o svemu. Svoje mišljenje o nekom problemu formira tek kad sasluša sve pozitivno i negativno.

Čovjek puno čita, puno zna i nije povodljiv prema momentalnoj „modi“ u društvu i politici. No, Roko ima jednu dobru karakteristiku. U debatama je tolerantan i sugovorniku  ne nameće svoja mišljenja. Tako smo razgovarali i o crkvi, o iseljenicima i o materijalnoj pomoći za obnovu škole u Krstaticama. 

Premda je vjenik, crkvi zamjera što se nepotrebno miješa u politiku i načine kako se upravlja državom. Kaže da bi crkva trebala biti više samokritična, te iz svojih redova odstraniti svećenike devijatnog ponašanja.

Naš razgovor vodio se još o mnogim temama kako u Australiji tako i u Hrvatskoj. Neizbježno je bilo ne spomenuti  naše iseljenike za koje kaže da im zamjera što se dolaskom u Australiju nisu školovali i učili jezik. Ti nedostaci su ih sprečavali da više zarade i bolje žive. Reče da ih ima puno koji se nisu pomakli naprijed nego su ostali na istoj razini kakvi su bili prije mnogo godina, a to je za onaj svijet suviše malo.

O materijalnoj pomoći Krstaticama, reče da je to nemoguća misija. Ne bi bilo problema skupiti nešto novca od iseljeništva da se ono nije totalno razočaralo u hrvatsku vlast. Nakon saznanja da njihova obilna pomoć, koju su poslali u vrijeme rata nije upotrebljena za ono zašto je trebalo. Iseljeništvo je postalo sumnjivo i teško se odvaja od svoje ušteđevine.  On i mnogi drugi vjeruju generalu Špegelju koji u svojoj knjizi tvrdi da je svega 10% sredstava došlo u prave ruke, a ostalo da je ukradeno.

Razočaranje u Hrvatsku državu još je veće, jer po njegovu mišljenju, država nije napravljena onako kako je to narod želio.

Eto, tako smo naš razgovor priveli kraju. Zahvalio mi je što sam ga saslušao i što sam mu obećao da ću napis postaviti na Internet.  Pored svega obećao je ponovno doći idućeg ljeta u svoju obnovljenu rodnu kuću.

Ostao bi i duže u Hrvatskoj kad bi mogao. Naime, njegova dobra i vrijeda  supruga Slavica još radi, pa to za sada nije moguće ostvariti.

I na kraju reče kako sada lakši ide u Australiju kada je ispričao dio onoga što mu je bilo na duši.

Vidjeti ćemo se Roko ponovno, a s pričom ćemo nastaviti tamo gdje smo stali.  Ako Bog da!!! 

PS; Sve je napisano na osnovici pričanja Roka Ivanovića u ljetu 2015. godine.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 15, 2015
- Stari kraj

Ošamućen sam svaki put kad se nađem u ovom mjestu dalmatinskih gorštaka, ovaj put životnom pričom mojeg oca koji je sa deset godina morao napustiti dom i djetinjstvo i krenuti, gotovo bez ičega u svijet, sam se školovati uz rad, malo po malo, koliko su to prilike tog vremena dopuštale. Jedan je od rijetkih iz tog kraja koji je svojim odricanjem i radom uspio postati vrhunskim stručnjakom i inženjerom….

Sada je, kaže, na kraju svoga puta, potpuno zadovoljan i nije ga strah umrijeti, jer je sve postigao i prenio na svoju djecu i unuke. Rastuže me redovito te naše šetnje i razgovori, podsjeća me na pokojnog djeda kad često citira njegovu uzrečicu ugraviranu na nadgrobnoj ploči; „Zbogom i nikada više“!...     

Prolazi vrijeme, zauzimam mjesto svoga oca, kakav je on bio kad  je mene odgajao, vidim sebe u njemu i djedu, i duhu ovog surovog kraja koji me negdje u dubini duše arhetipski definira. Gledajući njihov život, zaključujem, da nam ništa ne nedostaje, naš svijet živi u obilju i mogućnostima. Mi smo razmaženi i nezahvalni, prvenstveno prema životu, kao da gubimo smisao i ljudskost, solidarnost i jednostavnost kakvu je imao taj stari svijet nasuprot ovog otuđujućeg spektakla kojega nazivamo moderni život. Imamo sve – ustvari, nemamo ništa….

Drago mi je što sam bar djetinjstvo proživio u tom nekom drugom vremenu i prostoru, kojega se danas toliko jako žele „riješiti „ svi ti izgubljeni koji nisu mogli shvatiti bit, niti ju danas shvaćaju…laku noć….

 - Djetinjstvo u sijećanju

Oduvjek mi je teško i tužno bilo odlaziti iz tog kraja….kao dijete bih redovito plakao nakon što bih se izgrlio s pola zaseoka koji bi došli na naš ispraćaj za Zagreb. Mahali bismo jedni drugima brišući suze s obraza, a moja tuga trajala bi još dugo dok bi izmicali vidici i poznata brda po kojima bih gonio stoku s mojim seoskim prijateljima i rodbinom…

Selo danas umire, preostalo ih je nekolicina, a s njima i taj neki drugačiji svijet zajedništva i jedenostavnosti koji nećete pronaći u budućim udžbenicima povijesti, a neće biti niti tih dobrih ljudi koji će vam moći ispričati sve te bajkovite, vesele i tužne doživljaje jednog malog sela isprepletenog sudbinama, u kojemu je više vukova, nego pasa….

Idem prema Zagrebu i samo se sjećam….Dobro jutro !

Post napisao Gordan - Gogo Topić, moj gost....

Beskrajno sam sretan  što u pamćenju i duši nosiš krstačko djetinjstvo. Ono će ti napajati dušu dok si živ.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, rujan 4, 2015
Prošlo je još jedno ljeto. U Krstaticama kao i svake godine ništa posebno se nije dogodilo. Velike vrućine prikovale su sve živo za hladovinu i mirovanje. Na sunce preko dana su izlazili jedino oni koji su to morali i imali veliku potrebu. Sve aktivnosti svele su se na rano jutro i predvečerje.

No, i pored velikih vrućina djeca i odrasli susretali su se subotom i nedjeljom na večer na Krčima i tamo upražnjavali igre i zabavu. Nogomet na jedan gol mlađi, a stariji na balote. Igrao se godišnji turnir na kojemu su pored Krstačana učestovali i igrači iz Podosoja.

Ove godine bilo je više nego lani onih koji su došli posjetiti stari kraj. Zagrepčani i Osječani su redovni posjetioci, no Roko Ćosin i njegovu suprugu Slavica, te Mirko Rošin  „zaprašiše“ u Krstatice čak iz daleke Austaralije.

Koristim priliku da spomenem neke druge aktivnosti koje su se održale u regionu, a na kojemu su sudjelovali Krstačani i polučili zapažene rezultate. 



Koncem lipnja u Splitu je održano Prvenstvo Hrvatske u plivanju s perajama na kojemu je trinaestogodišnji mladić Ivor Čajko Topić, (u gornjem redu prve s desna), obiteljskih korjena iz našeg mjesta, na 1500 metara osvojio drugo mjesto.  Ivor, iako još golobrado dijete nije imao konkurenciju u mlađim skupinama, pa je plivao u seniorskoj konkurenciji, to jest u  skupini naraštaja starijih od osamnaest godina. Nije potrebno spominjati koliki je to plivački potencijal, ako je na takmičenju ostavio iza sebe i plivače starije od 25 godina.

Malo sjevernije u gradu  Pazinu sredinom kolovoza na Juniorskom prvenstvu Hrvatske u boćanju, Jure Lizatović, (treći s lijeva), također naše gore list, osvojio je drugo mjesto u državi. Njegov brat Joško (drugi s desna) također je bio učesnik na prvenstvu, te su kao par osvojili deseto mjesto.



Mladi sportaši, Jure i Ivor, dakako, uz dodatno vježbanje i malo sreće mogli bi iznjedriti velike prvake o kojemu će se uskoro čuti i pisati. Zašto ne ?

No što se dogodilo na jedinoj organiziranoj i tradicionalnoj krstačkoj priredbi, turniru u balotama?

Početak je obećavao žestoko i oštro nadmetanje. Zbog broja ekipa moralo se igrati paralelno na dva moguća terena. Poznato je da je jedan od njih lošiji ali svaka je ekipa bila dovedena u ravnopravan položaj tj igrala je jednu bazu na jednom a drugu na drugom terenu.

Ovaj turnir pokazao je svoju ozbiljnost u nadmetanju tako što su sve ekipe prihvatile pravilnik organizatora i primjenjivale ga bez pogovora. Tako je jedna, ako i ne ponajbolja ekipa turnira, ekipa Joze Markuzinova bila diskvalificirana zato što nije htjela primijeniti pravila na najbolji način. Iako je turnir na taj način izgubio na jačini s druge strane nastao je neprocjenjivi dobitak u primjeni i poštivanju pravila, kojih  se u prošlosti neke ekipe i nisu baš pridržavale.



Turnir je prošao u najboljem redu, a pobijedila je nadmoćno ekipa Luke Bajkova u sastavu; Pere Martinov, Joko Katin,Tone Lendić i Luka Bajkov (na slici).

Odmah iza turnira u prostorima Luke Bajkova napravljena je veselica. Tri pečena janjeta i hladna pića po želji, dočekala su igrače i sve prisutne koji su imali želju učestvovati. Na svečanoj večeri pobjedničkoj i drugoplasiranoj ekipi podijeljene su medalje, te  posebnu nagradu, koja se po prvi puta dodjeljuje ove godine. Naime, u svrhu popularizacije turnira i sveukupnog ljetnog druženja, poklon će dragovoljno kupovati Ljubić Ivanićev, a organizator bi ga dodjeljivao odabranoj osobi između igrača, organizatora prigodne večere, te najvjernijeg i najdiscipliniranijeg posjetioca. Ove godine nagrada je pripala vrijednoj domaćici Karmeli Bajkovoj, koja je svojim nesebičnim trudom učinila sve kako bi večera prošla u ugodnom okruženju.

Također treba spomenuti da je ove godine organizator počastio prisutne mladiće i djecu sa obilnom porcijom čevapa u somunu i njima omiljenom Coca-colom.   

 U pripremanju večere za mlađi naraštaj posebno se istakao Ivica Orlović. Mladež je potez organizatora burno i s veseljem pozdravila, pa je odlučeno da to postane tradicija.

Za iduću godinu, uz minimalnu naknadu, organizator planira na svečanu večeru pozovati i sve supruge igrača i kibica.

Eto, tako je prošlo još jedno vruće ali lijepo ljeto. Stariji se pripremaju za berbu grožđa, a mlađi naraštaj za novu školsku godinu.

I jednima i drugima sretno do iduće sezone s molbom da stariji smanje količinu šećera kojega će stavljati u vino, a mlađi da povećaju školske ocjene do krajnjih granica.

Fotografije s turnira možete vidjeti na ovoj stranici. Kliknete i pokrenete Foto:„Album Krstatice 2“.

Pišite nam i pitajte nas sve što vas zanima o Krstaticama. To možete učiniti preko komentara, koji se nalazi na stranici ispod svakog teksta, te putem vidljivog maila ili pak preko Knjige gostiju čiji se link nalazi u popisu linkova na naslovnoj stranici.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

 

krstatice @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2015
Što se više približava kraj školske godine sve više me lovi nešto slično nervozi. Ne, nisam đak i ne mislim na školske ocjene, barem ne na moje. Znam zbog čega sam uzvrpoljen i što je to što me čini nervoznim. Približava se privremena selidba u Krstatice. Bude li se živu u Krstaticama ću biti od polovice lipnja pa do početka studenog. Svakako, zajedno na put idu i moji najmiliji, supruga i unuci, a povremeno će stizati i oni koji još uvijek moraju raditi da bi nešto stekli.

Veselim se ponovnom susretu s mojim prijateljima i rodbinom. Bez njih ne bi mi bilo lijepo provoditi dane u blaženom miru i ljepoti. Oni su pokretači mojih želja i dolazaka u rodni kraj. Kada dođem ispričati će sve što se desilo u vremenu dok sam bio otsutan. Dio njih biti će mi svakodnevi  gosti s kojima ću podjeliti čašu vina, kavu ili neizbježno pivo.

Nije mi teško priznati kako mi nedostaju ne samo ljudi nego subotnji sastanci na Krčima i uživanje u turniru u balotama. Tako mi nedostaje Ćiberovac i njegovo čudno i glasno ali svima poznato komentiranje svakog valjanja ili izbijanja balota. Ma koliko god bio glasan nikada ne komentira protivničkog igrača. Njega zanimaju samo njegovi igrači i punti koje su trebali dobiti. Isto tako želim sresti braću Orlović, koji redovno igraju jedan protiv drugoga, ili Tonu Lendića, tu živu administraciju, koji godinama vodi točno i uredno evidenciju rezultata. Nedostaje mi pokojni Jure Ikarin, solidan igrač ali neizbježni organizator poslije turnirske večere.

Ministar Vranotin, Darko Stipin, Branko Žutoga, Maćo Pandelića, Pere Martinov, Jozo Markuzinov, Đinks, Joko Katin, braća Mate, Mario i Davor Babićev, Sorok i drugi zemljaci, dobri igrači i međusobni prijatelji, sve dok, kao igrači, ne stanu jedan naspram drugoga. Tada postaju "ljuti" protivnici. Kada su u ulozi promatrača glavni su zabavljači u pričanju dogodovština šaleći se na svoj i tuđi račun.

Posebno se veselim susretu s Lukom Bajkovim i njegovom suprugom Karmelom koji su glavne "žrtve" naših sastajanja i naših turnira. Sa svojim sinovima Ivanom i Antom radosno pripremaju i poslužuju naša žedna grla.

Veselim se susretu s Antom Jurtalovim, zbog njegove uravnotežensti i ozbiljnog pristupa svim događajima. To je moglo bi se reći pravi krstački Krstačanin. Iako u Splitu radi odgovoran i težak posao nije rijetkost da iz službe dojuri u Krstatice, odigra bazu balota i odmah se vrati u noćno dežurstvo.

Svakako, nesmijem zaboraviti uporne kibice, bez kojih igra ne bi bila toliko zanimljiva. Lile, Marijan Katin, Ante Pecin, Ante Biloga, Ljubić Ivanićev, vjerni su pratioci svega što se dešava uz bućalište i oko njega.

No, ipak srce mi je priraslo za krstačku mladost koja uporno i s voljom dolazi u mjesto svojih očeva. Treba vidjeti kršne krstačke momke; Kikija, Stipu i Maria Topić, Joška i Juru Antićeva, Joška Rošina, Marina Babićeva i generaciju koja je malo mlađa od njih kako svakog petka dolaze u Krstatice. Nema tako važnih poslova u Splitu koji bi poremetili njihov dolazak. Nisu to momci da nemaju obveze. Svi oni kroz dan revno pomažu roditeljima obrađivati imanja i sve drugo što život na selu zahtijeva. Vrijedna su to djeca, dobri đaci i studenti.

Nije potrebno objašnjavati zašto sam zadovoljan kada ih vidim kako rade, kako se vesele i igraju i kako njeguju stare običaje na način upravo kako su njihovi preci to radili.

Oni su jedina budućnost mjesta, koji će sve što nauče, u pogodnom trenutku, prenijeti na svoju djecu i tako održavati tradiciju života i običaja iz davnine.

Dakako, nesmijem zaboraviti spomenuti vrijedne, poštene i zgodne krstačke djevojke. Marija i Mladenka Rošina, Ivana Bajkova, Martina Babićeva, poštareve kćeri i nekoliko onih koje tek dolaze su djevojke koje slijede tradicionalne puteve svojih starijih predhodnica. Radišne, vrijedne i pristojne djevojke mogu služiti svima za primjer.

Što reći o najmlađima, pokoljenju koje djedovi i bake redovno dovode u Krstatice? Privremeno preseljenje iz Zagreba i Splita nije im stvorilo problem. Dapače. Vrlo brzo su se ugurali među društvo vršnjaka rođenih u Krstaticama. Djeca se igraju, druže, voze bicikle, razmjenjuju znanja stečena u školama i igrama na internetu.

Na kraju ljeta kada ih rastavi poziv za odlazak u novu školsku godinu ne prekidaju započeta poznanstva. Razmjenjuju se mailovi i elektronske adrese i tako na sebi svojstven način nastavljaju prijateljstvo do ponovnog susreta.

Ipak, najvažnije u svemu tome je što  su nastali potpuno ravnopravni odnosi između djece rođenih u gradu i onih rođenih na selu.

Daj bože da se tako nastavi. Krstatice nikada neće biti izbrisane sa zemljopisne karte kao mjesto bez ljudi.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2015
Danas sam se odlučio da zapis na blogu napravim na drugačiji način. Do duše forma će biti ista, ali zato ću sadržajno pisati o ne tako dalekoj prošlosti, uspoređujući je s današnjim tokovima. Temelj za priču bila mi je jedna stara fotografija. Naime, domogao sam se fotografije na kojoj će samo oni stariji prepoznati osobe koje su na njoj. Također, moram spomenuti da mi nije namjera opisivati i davati životopis njenih članova. Ovu obitelj, koja je imala desetero djece, uzeo sam samo kao primjer s osnovnim pitanjem kako je mogla u siromaštvu tako mnogobrojna obitelj solidno živjeti.

Možemo slobodno reći da danas obitelji s tolikim brojem djece su vrlo rijetke ili ih u opće nema.

Hrvatske institucije i novinari ovih dana su se raspisali o zabrinjavajućem padu nataliteta tj broju rođenih u Hrvatskoj.

Iako je Hrvatska danas neusporedivo bogatija zemlja, od one iz vremena kada je snimljena ova fotka, broj rođene djece danas je u njoj znatno manji.

Podaci govore da je u prošloj godinu manje rođeno skoro 15.000 djece, što znači da nas je ove 2015. godine za toliko manje. Da stvar bude još gora ovakova situacija traje već desetak godina,  pa bude li se trend nastavio ovim tempom, za 100 godina u Hrvatskoj će biti  milijun i po stanovnika manje. Naprosto čovjek da u to ne povjeruje.

Nameće se pitanje. Kako to da je u siromaštvu bilo tako puno obitelji s četvero, petero, sedmero i više djece, a danas kada smo neusporedivo bogatiji rijetke su one s troje, a s većim brojem gotovo da ih nema.

No, vratimo se našoj fotografiji.



Fotografijom predstavljam obitelj Danijela i Ive Lišnjić. Snimljena je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na njoj se vide Danijel i Điva sa svojom djecom. Imali su ih desetero, pet sinova i pet kćeri.

Upoznajte ih! U gornjem redu stoje sinovi; Danijel, Milan, Vlado i Ante (Tonko). U srednjem redu je kći Dara, roditelji Danijel i Iva ( Điva) i kćer Olga (Mila), Donji red popunili su kćeri Ruža i Ljuba, te sin Mladen i kćer Mirjana.

Uočiti ćete veliku starosnu razliku između braće i sestara. Njih šestero rođeno je prije, a ostalih četvero poslije Drugog svjetskog rata.

Što je to natjeralo Danku i Đivu da pored već mnogobrojne, gotovo odrasle djece, imaju još četvero? Neki kažu da je "kriva" nekadašnja država koja je svojim poticajnim programom naprosto pokrenula reproduktivne obitelji da imaju veći broj djece. Program je bio jednostavan za provedbu. Za svako dijete zaposleni roditelji su dobivali po1000 dinara. Za ondašnje vrijeme bio je to veliki novac, ako se uzme da je prosječna plaća službenika bila 1500 dinara.

Biti na selu, na primjer s petero djece, moglo se dobro živjeti i pri tome školovati ih. Danko i Điva su to pametno iskoristili, pa su uz državnu pomoć i pomoć Dankina brata Ante omogućili djeci da završe škole i fakultete.

I država je na taj način ostvarila svoj plan. Uspjela je za nekih dvadesetak godina povećati stanovništvo za više od tri milijuna.

U prošlosti seljaci i nezaposleni nisu primali dječiji doplatak, a osim Nove Jugoslavije, niti jedna druga država nije imala pronatalitetnu stimulaciju, pa ipak to nije umanjivalo broj rođenih. Naprotiv. Sjetite se samo svojih zajednica iz koji ste pročedili, pa ćete se lako uvjeriti koliko je krstačkih obitelji imalo manje od četvero djece. Mogle su se nabrojiti na prste jedne ruke. Takvo stanje bilo je jednako na selu, gradu i državi. Četvero ili čak petero djece po obitelji uzimalo se kao sasvim normalno stanje.

Danko Lišnjić bio je samo jedan od rekordera po broju djece i ne samo u Krstaticama. Duboko vjerujem da Danko i Điva nisu imali toliki porod zato što seksualno nisu bili osvješteni ili da im je državna potpora bila cilj. Ni često izgovarana krilatica, da je siromašnima bez struje, televizije, radija i drugih blagodati civilizacije bilo jedino zadovoljstvo praviti djecu, također nije bio odlučujući faktor.  Bliže sam vjerovanju da su Danijel i Điva, kao i druge obitelji njihove generacije, voljeli djecu i da su ih imali iz čistog zadovoljstva.

Moramo biti svjesni činjenice da se novorođenčad na selu doživljavala potpuno drugačije, nego kako ih se danas doživljava. Naše majke i bake buduće novorođenče čekale su s nestrpljenjem, gotovo kao da će biti jedino, a uspješnim brakom smatrao se samo onaj u kojemu je bilo djece i to čim više tim bolje.

Stoji da su kapital, bogastvo i količina materijalnih užitaka bili važni za čovjeka ali nisu bili presudni faktor kojim se određivalo broj djece u obitelji. Zato sam spominjući porodicu Lišnjić trebao spomenuti i sve druge one koji su imali dijete ili dvoje manje nego oni. Podjednako su se patili na siromaštvu svog ognjišta, ali ona su se rađala.

Za današnju generaciju reproduktivnog stanovništa, slobodno se može reći, da kalkulira s brojem djece koju bi htjela imati.

I na kraju treba se reći; prošla vremena bila su istinska vremena porodica, vremena u kojima su djeca imala prvorazrednu ulogu. Gotovo da nije bilo napuštene djece niti razvedenih brakova. Očevi, majke i bake zajedno su ih odgajali i spremali za samostalni život. Uporno su im prenosili dobra i loša životna iskustva kojima su generacije prolazile prije njih. Djeca su pratila, slušala i učila od starijih i tako ispunjavala smisao roditeljskog života.

Danijel i Điva bili su sretniji točno za onoliko puta koliko su imali više djece od drugih ili onih koji ih nisu u opće imali. Naprosto, u životu su imali  više one radosti koju novorođenče svojim dolaskom na svijet donosi u obitelj.

I tako, dok su starije generacije odlazile na vječni počinak iza njih je ostajalo uzvišeno djelo. Odlazili su, ali nisu bili svjesni da su ispunili osnovni zadatak koji je nezamjenjiv u životu svim živim bićima, pa tako i ljudskom rodu - stvoriti i ostaviti za budućnos bića nalik sebi. Danijel i Điva u tome su otišli najdalje.

Za kraj dobro mi dođe stara mudrost nastala među bijednim i siromašnima; - Imati bogatstvo cijeloga svijeta, ako ga nemate komu ostaviti, život vam je bio uzaludan. Ima tu nešto!!

U spomen na moga dragog prijatelja Antu (Tonka) Lišnjića.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2015
Iza novogodišnjih praznika, kada je u snijegom okovano Zabiokovlje bilo izuzetno teško i rizično doći, u selo Krstatice pristigla je grupa nepoznatih ljudi. Na slabom hrvatskom jeziku jedva su mogli objasniti koga traže. No, imali su sreću da su se odmah namjerili na osobu koja je unaprijed bila obaviještena o njihovom dolasku.



Tko su ovi mladi ljudi, odakle su došli i što ih je nagnalo da prevale put dug više od dvanaest tisuća  kilometara?

Da bih vas uveo u priču potrebno se vratiti gotovo stotinu godina unatrag.

Odmah po završetku Prvog svijetskog rata cijeli svijet upao je u tešku ekonomsku krizu. Najlošije stanje bilo je u europskim zemljama na čijemu se prostoru vodio rat, no i prekomorske zemlje nisu bile pošteđene teškog ekonomskog stanja. Ispaćene ratom, europske zemlje nisu raspolagale s kapitalom kako bi preustrojile i obnovile gospodarstvo. Posljedica toga bila je velika nezaposlenosi i na kraju jadan i vrlo težak život velikog broja stanovnika. Sve što je bilo loše u velikim europskim zemljama još gore je bilo stanje u zemljama malog gospodarskog potencijala. Među njih spadali su i naši krajevi, u kojima su pored svih tegoba još  zavladali bolest i glad.

Na drugom kraju svijeta problemi u gospodarstvu očitovali su se na drugačiji način. Tako na primjer zemlje Južne Amerike i Australije imale su kapitala za ulaganje, ali su znatno oskudjevale u stručnoj i školovanoj radnoj snazi. Da bi donekle rješile svoj problem, Južnoameričke države, Čile, Bolivija i Argentina, podkraj rata otvorile su granice, upućujući u svijet poziv za slobodno useljavanje radno sposobnih osoba.

Dakako, vijest je doprla i do naših krajeva. Mnogi krstački mladići, po uzoru na druge Imoćane, nisu se dugo dvoumili. Posudili su pare za "pašaj" i krenuli u nepoznato.

I tako je to počelo.

Davne 1920. godine iz mnogobrojne obitelji Stipana i Matije Ivanović izdvojio se najsmjeliji od četiri sina, Jure, i odlučio otići u svijet trbuhom za kruhom.

Jure nije pošao sam. Desetak njegovih vršnjaka, seljana, kolega i prijatelja podjednako siromašnih i neukih momaka krenuše na put u veliku avanturu. Bili su to; Mate Markanov, Jure Rošin, Jure Dujčića, braća Marijam i Silvestar Topić, Marijan i Jakov Letića, Bajak Kalavrin i još desetak drugih.

Već u Đenevskoj pomorskoj luci društvo se podjelilo. Jedna se grupa ukrcala i otisnula u daleku Australiju, a druga, u kojoj je bio i Jure Rošin, uputila se u Južnu Ameriku. Nitko od njih nije zasigurno znao u kojoj će zemlji pristati.  Znali su samo da se ide u Južnu Ameriku, ali gdje, to nije bilo ni važno. Važno je bilo da će ih netko primiti i zaposliti, bar su tako mislili.

Na brodu nisu bili sami. Bilo je tamo Mađara, Njemaca, Talijana i drugih europskih siromaka. Što se brod više primicao odredištu, putnici su postajali sve zabrinutiji. Naši zemljaci nenaviknuti na vanjski svijet sve više su se osjećali izgubljeno. Jedino čime su se mogli hrabriti bio je dogovor još s polaska iz Krstatica da će se držati zajedno i da će u nevolji jedan drugomu pomagati.  

U tuđinu su stigli s oduševljenjem, no ubrzo su shvatili da stvarnost neće biti onakva kako su je zamišljali niti onako kako su je tamošnje vlasti obećavale. Vlasti su očekivale školovane ljude i zanatlije, a ne polupismenu sirotinju, koja osim mladosti i volje za rad nije imala ništa drugo.

Premda nisu bili školovani i kao takvi gotovo nepotrebni i neupotrebljivi, nisu bili vraćeni na polazište. Useljeničke vlasti su ih jednostavno izručile velikoposjednicima koji su ih uzeli gotovo kao robove. Koliko god da su se protivili postupcima i ponašanju useljeničkih vlasti odustajanja nije bilo. Zbog nepoznavanje jezika stvorena je nepremostiva prepreka između njih i velikoposjednika, pa su im želje bile uskraćene. Odmah su bili razdvojeni i odvedeni u nepregledna prostranstva Argentine.

Povratak u domovinu također nije bio moguć, jer niti su imali novac za povratnu kartu, niti im je tko to želio dati. U takvoj bezizlaznoj situaciji ostalo im je jedino da prihvate ono što im se nudilo, a to je ogroman trud i borba za goli život.

Treba naglasiti da onoga dana kada su gladni, umorni i ispaćeni dugom plovidbom stupili prvi put na argentinsko tlo da su im to bili zadnji trenuci koje su proveli zajedno. Dugi niz godina radili su i živjeli u istoj zemlji, ali nikada više nisu jedan drugog vidjeli. Suvišno je spominjati da se nitko od pristiglih nikada nije vratio ili posjetio Hrvatsku. Ostali su u potpunoj izolaciji svoje bijede, koju im je nanio život u tuđini.

Njihove sudbine ostadoše do danas nerazjašnjene.

Jedini koji je pod starost navratio u stari kraj bio je Jure Rošin. Tamo negdje 1963. godine, znajući da boluje od neizlječive bolesti, došao je u Krstatice da se oprosti od još živuće majke, braće Ike, Vice i Joze, te sestara Ive i Anice.

Jure nije tajio da mu se u Argentini posrećilo. Nakon nekoliko godina teškog rada oženio se. Iako mu je žena bila argentinska domorotkinja u braku je živio za one prilike sretnim obiteljskim životom. Dok mu je žena bila uz obitelj, Jure je danonoćno  radio kod gazde na raznim gospodarskim poslovima, pa se  gotovo s obitelji nije ni viđao. Imao je četiri dobro odgojena sina, koja su nakon odrastanja završili škole i zanate, osnovali svoje obitelji i nastavili živjeti kao pravi Argentinci. Jedina zamjerka koja se može pripisati Juri je što djecu nije naučio govoriti hrvatski jezik.

Jurinom smrću, cjelokupna rodbina izgubila je svaki kontakt s njegovom obitelji i brojnim pokoljenjem.

Prolazile su godine, generacije su se mijenjale, ženilo se i udavalo, rađala su se djeca i tamo i ovamo, a kontakta nije bilo. Sjećanje je sve više blijedilo dok se nije potpuno izgubilo. Trajalo bi to tko zna do kada da nije proradila krv u Jurinu pokoljenju. Pričama kojima je odgajao sinove, a oni opet prenosili svojoj djeci i tako s koljena na koljeno, treća i četvrta generacija došla je do saznanja da se njihov djed i pradjed Jure rodio tamo negdje daleko u nekoj maloj zemlji Hrvatskoj.

Nije bilo druge nego odlučiše otići potražiti mjesto rođenja pradjeda Jure, te upoznati rodbinu i svoje korjene. Iako Hrvatska nema veleposlanstvo u Argentini, na razne načine su tražili informacije o postojbini svoga djeda. Najveća saznanja došla su preko hrvatskih iseljeničkih klubova u Buenos Airesu i Cordobi.

I tako dvije Jurine praunuke, Jesica (27) i Katia (20), dobiše studentske stipendije od Hrvatske države za studij hrvatskog jezika, kojega su na sveušilištu u Zagrebu uspješno završile. Dok su bile na studiju tražile su i dobile i hrvatsko državljanstvo.

Malo iza toga u našu zemlju došao je i Jesicin brat Nadir (30), inženjer za naftu, koji se zaljubio u Hrvaticu. Odlučio je potražiti bračnu sreću s Andrejom, djevojkom iz Slavonske Požege. Da sreća bude veća ovih dana društvu se pridružila i Jurina unuka Norma (47), Katjina majka.

Tokom Božićnih praznika Argentinci hrvatskog podrijetla nisu dangubili. Obilazili su brojnu rodbinu u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Trogiru, Slivnu i najzad u Krstaticma. Rodnu kuću djeda i pradjeda Jure u Krstaticama ostaviše za posjetu na zadnje, kako rekoše, da je duže pamte.



Rodbina ih je svugdje lijepo primila i počastila, a posebno ona u Krstaticama. Rođak po Jurinoj sestri, Čedomil Jakovljev kao pravi domaćin priredio im je u Krstaticama pravo slavlje, gozbu. Bilo je tu svega u izobilju; pršuta, pečenice na gradelin, domaćeg sira, mesa ispod peke, kruha ispod sača, domaćeg vina, sve upravo onako kako se u prošlosti dočikalo drage goste i rodbinu.

Jedan dan u Krstaticama prošao je vrlo brzo. Rodbina se vidjela, počastila i razmijenila sjećanja spominjući sve one kojih među nama više nema.

Na izuzetno dirljivom rastanku, hrvatski Argentinci obećaše da će svake godine netko iz Argentine posjetiti Hrvatsku i Krstatice. Jesica, Katja i Nadir, dobiše od krstačke rodbine zadatak da svoje bliže uče hrvatski jezik kako se ponovno započete veze ne bi opet prekinule.

Milo selo Krstatice, mjesto svojih korjena, napustiše u suzama isto onako kako ih je napustio prije stotinu godina njihov pradjed.

Eh, samo da ih je pradjed mogao vidjeti....tko će znati, možda je i vidio....

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

PS. Prikazane fotke nisu najbolje kvalitete, jer su kopirane iz lista Slobodne Dalmacije....

krstatice @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 24, 2014
Jednom sam na ovom mjestu napisao, a u svrhu odabira dana na koji bi se mogli barem jedanput u godini raseljeni Krstačani naći zajedno u Krstaticama. Odmah ću reći da nam dogovori nisu uspjeli, prije svega zbog različitih prijedloga i mišljenja, koja je vrlo teško uskladiti koristeći internet. U mjesto se i dalje nastavilo dolaziti onako kako tko može i hoće, što je možda i najbolje.Predlagalo se da bi za tako nešto najpogodniji bio crkveni praznik Srce Isusovo, koji je u lipnju ili pak u jednoj od prvih sedmica kolovoza kada su godišnji odmori i školski raspust.Nitko pa niti ja nije se sjetio da bi zbog praktičnih razloga upravo za sastajanje bio pogodan termin na državni i crkveni prazniki Svih svetih

Vjerujem da znadete da praznik Svih svetih i Dušni dan (Dan mrtvih) nije jedno te isto i da nisu u isti vrijeme. Dan Svih svetih pada na 1. studenog, a Dušni dan je dan kasnije tj 2. studenog.

Ove godine za jedan i drugi dan poslužilo nas je izuzetno lijepo vrijeme, pa je veliki broj Krstačana došlo, prije svega, obići i uredite grobove svojih najmilijih, a onda i posjetiti svoje rodne kuće.

Iznenadio sam se što je u ova dva dana bilo više Krstačana u Krstaticama nego u cijeloj godini zajedno. Došlo je staro i mlado, djeca, unuci, zetovi, kćeri i nevjeste, te značajan broj njihovih prijatelja koji nisu rođeni u Krstaticama.

Bilo mi je izuzetno lijepo i drago kada sam se  mogao pozdraviti sa zemljacima koje nisam vidio čitavu vječnost, jer iz kojekakvih razloga preko godine ne dolaze u Krstatice.

Impresivno je bilo vidjeti očišćene grobove prepune cvijeća i zapaljenih svijeća. Posebno lijep prizor bio je u večernjim satima. Na stotine lampiona osvjetljavale su grobove i prostor groblja. Lijepo i dirljivo bilo je vidjeti zapaljene svijeće i okićene grobove i onih pokojnika kojima nije imao tko donijeti cvijeće ili zapaliti svijeću. Seljani ih nisu zaboravili pa im se grobovi nisu razlikovali od ostalih  grobova.

Inače, Dušni je dan prilika da se sjetimo svih kojih nema. To je prilika u kojoj molimo da nam oproste za sve zlo ili nepravdu koju smo im za života učinili. To je prilika da im zahvalimo za dobro koje su nam učinili, a da im se nismo zahvalili dok su bili na ovome svijetu.

Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji. Donosimo im cvijeće, svijeće i uređujemo grobove. Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi.

S onima koji su otišli "tamo" mi nismo prekinuli komunikaciju. Kitimo im grobove i palimo svijeće, kao izraz poštivanja njih i njihovih duša. Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama. To je odraz  mišljenja da mi živi na taj način osiguravamo svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu i svjetlost koju im daje svijeća kako bi duša u mraku pronašla svoj put. 

Dok su crkvena zvona, upravljana električnom napravom neumorno brecala, mladi Krstačani u sjećanje na svoje mrtve, okupili su se oko vatre zapaljene blizu crkve i tako oživljavali stare običaje.

Naime, u stara vremena dok nije bilo struje zvonilo se ručno, potežući konope. Brecalo se cijelu noć i jedan čovjek to nije mogao izdržati. Remeti-crkvenjaru dolazili su momci, njih 10, 20 i pomagali mu potezati konope, ne zaboravljajući ni svoju zabavu. Ponijelo bi se od kuće nešto ića i pića i uz ugodno druženje tako do jutarnjih sati. Kada bi ogladnjeli ili zaželjeli nešto slatka išlo bi se u Babićev Abatnik učupati slatke repe.

Ovogodišnje druženje sličilo je na druženja iz davnine s razlikom što je trpeza bila puno bogatije nego nekada u siromašnim vremenima. Kao i uvijek mladosti ne treba puno da napravi ugođaj. Ona je sama po sebi vesela i razdragana, a još kada si u društvu pravih veseljaka kao što su to Stipe, Mario i Kiki Topić, Joko Rošin, braća Jure i Joško Jurtalov, te Marin Babićev i njihov zajednički prijatelj Martin, e onda nema bojazni da druženje neće biti veselo i zanimljivo. Momci, ne narušavajući noćni mir oživljavali su priče i običaje svojih starijih, te usput pravili planove za skore maškare.

Inače, krstačka omladina glavni je nosilac običaja koja su se upražnjavala u stara vremena. Iako žive, rade i studiraju daleko od Krstatica, potrudili su se da nauče nešto više o prigodnim običajima, stalno ih nadopunjavajući vlastitom maštom.

Nije potrebno spominjati da su gotovo sve obitelji, iza završenog crkvenog obreda, priredile bogat ručak za pridošle sestre, braću, zetove, snahe, unuke i prijatelje. Bio je to pravi blagdan, možda veći nego za Srce Isusovo.

I tako prođe još jedan dan, dan koji je više nego bilo koji crkveni ili državni praznik okupio  Krstačana na jednom mjestu i s jednakim stremljenjem.

Možda je to sve tako i trebalo biti ili je ovo bila najbolja poruka koju bi nam poručili naši pokojni, a to je da se i dalje susrećemo i družimo u rodnom kraju.

Negdje sam pročitao; - Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve. Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života, u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti i molitva za njih.

Pa evo onda pravog rješenja za naš "problem". Dolazimo u rodne Krstatice barem na Dušni dan. Tako ćemo se ne samo odužiti mrtvima nego ćemo rodno mjesto zadržati kao mjesto u kojemu još ima života.

Što ne mogu živi to mogu mrtvi.

Do slijedećeg sastanka zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 2, 2014
Još je uvijek kalendarski ljeto, a vrijeme je toliko loše da više sliči kasnoj jeseni nego vrućem i suhom ljetu. Odjeća dugih rukava i kišobrani su daleko prisutniji nego suncobrani, sladoled i hladna pića. Noćašnje nevrijeme nije mi dozvolio da učvrstim san. Spavao sam s jednim okom i tako sve do ranih jutarnjih sati.

Probudio me umiljati cvrkut lastavica. Ispred kuće na rastegnutom električnom kabelu skupilo se jato od dvadesetak lastavica. Cvrkutom i pjesmom najavljivale su da će biti vedar i sunčan dan. Dva dana nije ih bilo. Ta stvorenja koja nagovještavaju proljeće naslućivale su dolazak oluje pa se sklonile na sigurno.

Od davnine se smatralo da su lastavice mitske ptice kojima se pridavala veća pažnja nego drugim pticama. Čovjek ih je štitio i puštao da u miru žive razvijajući svoje pokoljenje. Njihova gnijezda nisu se smjela rušiti i ptiće dirati. Znalo se da jednom srušeno gnijezdo lastavice više nikada neće obnoviti, iako se svake godine vraćaju u ista mjesta na gnijezda u kojima su se izlegle. I tako do smrti.

Pa nismo li mi slični lastavicama? I mi se vraćamo svakog ljeta tamo gdje smo prvi put ugledali sunce. Doduše, oni koji žive u blizini dolaze češće, a mi koji živimo dalje dođemo i ostanemo duže, kao i lastavice.

Broj onih koji su ove godine posjetili selo i rodbinu gotovo da je bio veći nego onih ljeta kada je sunce neumoljivo pržilo. A Krstačani kao da su prkosili lošem vremenu. Nisu odustajali od trdicionalnih akcija koje su bile neusiljeno planirane još u proljeće.

Tako se upravo završio otvoreni turnir u balotanju, koji je okupio znatan broj igrača. U takmičenju je učestovalo preko trideset igrača. No, ovogodišnje takmičenje značajno je što je iznjedrilo nekoliko mladih i darovitih igrača, koji su se ravnopravno nosili sa starim iskusnim vukovima. Zaista je bilo neobično ali izuzetno lijepo vidjeti kako momci od šesnaest i sedamnaest godina pobjeđuju svoje dojučerašnje učitelje.



Mladi momci; Joko Rošin, Marin Babićev, Stipe Topić, braća Joško i Jure Jurtalov, pa Mario i Kiki Žutoga, svojim dobrim igrama namučiše i izbaciše iz daljnjeg takmičenja mnogo iskusnije ekipe. Jedna ekipa formirana od gotovo golobradih mladića doprla je do polufinala i za malo da su se plasirali u finale. U tome ih je spriječilo njihovo neiskustvo, a ne loša irga ili superiorna igra starijih protivnika. Za pohvalu je da su svi ti momci rođeni i da ževe u Splitu, Zagrebu i koje-kuda drugdje, ali svake godine uporno se vraćaju u selo svojih djedova, kao lastavice u svoje gnijezdo.

U takmičenju je učestovalo osam ekipa po četiri igrača, tri u igri, a četvrti u pričuvi. Igralo se tradicionalno u dvije dobivene partije po 16 punata.

Potpuno zasluženo pobjedila je ekipa Gudelja u sastavu; Jozo Markuzinov, Ante Gudelj-Đinks i Ivica Ćiberov. Svojim dobrim izbijanjem i valjanjem pomogao im je Ministar Vranotin.

Zanimljivo je spomenuti da u finlu pobjednička ekipa nije igarala najbolje. Glavni "krivac" bio je Ćiberovac koji je u vrijeme igre svojim glasnim primjedbama, s jedne strane uveseljavao publiku, a s druge strane ljutio svoje suigrače. Njihov igrač, ponajbolji izbijač u cijelom turniru, Ministar, zato i nije igrao u finalnoj utakmici.

Ipak, cijeli turnir bio je na nivou dobrog i uljudnog ponašanja kako publike tako i igrača. Sve do finalne večeri vrijeme je bilo kakvo-takvo, a onda u trećoj odlučujućoj partiji finala došlo je do prekida zbog iznenadnog olujnog nevremena.

Prekidom turnira nije se umanjilo raspoloženje prisutnih. Dapače, prekid je donio nepredviđeno uzbuđenje u isčekivanju pobjednika. No, uz tri pečena janjeta, hladno pivo, vino i sokove,  druženje se nastavilo do jutarnjih sati. Mate Babićev, Sorok, Ante Jurtalov, braća Orlović, Marijan i Joko Katin, Maćo, Ića Matanov, Pere Martinov, Đinks i nekolicina drugih davali su ritam druženju. Raspoloženje je bilo doseglo vrhunac kada je pao prijedlog odlasku na jutarnju kavu čak u Imotski.

Turnir je nastavljen u nedjelju poslijepodne, kada su najboljima podjeljeni pehari.

Iste večeri dogovoreno je da se iduće godine, pored najboljih ekipa, proglasi i  nagradi najbolji igrač turnira za sveukupni doprinos u igri. Donator nagrade dragovoljno se javio Ljubić Ivanićev.

A tko je bio najbolji igrač ovogodišnjeg turnira? Ja svoj glas dajem Jozi Markuzinovu. Smiren i staložen Jozo je bio uspješan u svim elementima igre. Podjednako je dobro valjao i izbijao. On je bio glavni oslonac pobjedničke ekipe.

Iako nije igrao finalnu utakmicu, Ministar je najbolje izbijao protivničke balota. Bio je standardan u izbijanju kroz cijeli turnir. Imao je preko 80% uspješnih pokušaja izbijanja, pa me čudi zašto ga u finalu njegov kapetan Ćiberovac nije postavio u ekipu.

Igrači i publika trebali bi se posebno zahvaliti Karmi i Luki Bajkovu koji su kroz cijeli turnir pružali im raznorazne usluge. Posebno što su u finalnoj večeri svim prisutnim u svom domu do ranih jutarnjih sati pružili nesebično gostoprimstvo.



Fotografije s turnira možete vidjeti na blogu ako pokrenete link; Foto album: Krstatice

Posebno veseli što je u publici bilo i onih najmlađih. Dok su stariji balotali, njih dvadesetak igralo je na susjednom terenu nogomet. Po završetku turnira zajedno s majkama i očevima učestovali su na večeri i nikome se nije spavalo.

Jednom sam na ovom blogu napisao da je nemoguće u Krstaticama povećati natalitet, naprosto zato što je nestalo reproduktivnog stanovništva. Raselili smo se po svijetu, ali je lijepo vidjeti kako djedovi i bake, očevi i majke dovode svoju djecu i unuke u Krstatice, pričajući im o prošlim vremenima, učeći ih starim seljačkim "sportovima". Balote, kartanje, šijavica i ganga bili su glavne razbibrige koje su uveseljavale naše stare i trudne djedove.  Zato i dalje nastojte dovoditi mlade ljude, prijatelje i rodbinu, neka upoznaju naše lijepo mjesto. Nemojte prekinuti lanac posjeta Krstaticama, ma koliko god bilo skupo u njih doći. Ne dozvolite da pestogodišnji trudi naših predaka postanu samo ruševine u koje nitko ne dolazi. Odužite im se barem na takav način. Da su živi bili bi nam zahvalni što smo nastavili tamo gdje su oni stali.

Smisao života i je prijenos vrijednosti s koljena na koljeno. Ma koliko god bili bogati, ma koliko god imali i izgradili, ako to nitko neće uživati onda vam je život bio uzaludan.  Zato i turnir u balotama, takmičenje u šijavici, kartama i pjevanje gange je ostavština koju moramo njegovati. To je naše obilježje po kojemu nas u svijetu prepoznaju. Budemo li dolazili i njegovali prošlost imati ćemo i budućnost. To je jedini mogući put u spas Krstatica od brisanja sa zemljopisnih karata.

Slijedimo lastavice i njihov životni put. Vraćajmo se u okrilje rodnih ognjišta. Dovodimo mlađe i podučimo ih starim običajima.

Dok budete vidjeli lastavice na žici i čuli kako zanosno pjevaju, znajte da u Krstaticama  još ima života. Lastavice ne grade gnijezda u napuštenim naseljima.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 27, 2014
Upravo je netko od vas kliknuo na blog Selo Krstatice i tako postao 20.000-ti posjetilac. Nekrijem istinu da sam jako ponosan što je u nepune tri i pol godine blog Selo Krstatice posjetilo dvadeset tisuća posjetilaca. Koliko je to puno najbolje se vidi ako se usporedi za isto razdoblje s ukupnim brojem posjetitelja  na utakmicama nekih nogometnih prvoligaša. Čak i Dinamo kao višegodišnji nogometni državni prvak na dvadeset utakmica zajedno nije imao više posjetitelja.

Tko bi se tome nadao? Poznato je da su Krstatice malo i neprimjetno mjesto, pa je bilo za očekivati da će blog biti slabo posjećen. Ipak, iznedadili bi se koliko je guglera iz raznih krajeva svijeta bilo na blogu.

Prema statistici koju je vodio davatelj usluge na blog su stizali blogeri sa svih strana. Gotovo da nema države iz koje netko nije bio na ovom blogu i tako preko njega čuo za naše malo mjesto. Najčešći i najbrojniji posjetioci dolazili su iz; Australije, zatim Indonezije, Novog Zelanda, Kanade, Argentine, Čilea, Poljske, Češke, Francuske, Ukrajine, Turske, Izraela, Avganistana, Luksemburga, pa i malog San Marina.

Začudo iz Austrije i Njemačke, gdje se nalazi najviše Imoćana iseljenika i njihove djece bilo je najmanje njih koji su kliknuli blog.

Od zemalja iz našeg okruženja gotovo redovne su posjete iz Slovenije, zatim Srbije, Bosne i Makedonije.

Da bi dobili kompletnu statistiku o blogu evo još nelokiko podataka koji su okarakterizirali blog, a vidljivi su samo vlasniku bloga. Stoga  ih želim prezentirati kako bi mogli ocijeniti uspješnost bloga i sadržaj koji je na njemu;

  • U Knjigu gostiju, pišući svoje prijedloge i zapažanja, upisalo se oko 400 posjetilaca.
  • Dvjesto komentara napisali ste u obliku kritika koje su se odnosile na sadržaj štiva, te primjedbe na postavljene fotografije. To je više od 3 komentara po naslovu, što je izuzetno dobar pokazatelj zainteresiranosti za postavljene teme.
  • Blog u svom žanru svrstan je na 164. mjesto, između više tisuća blogova otvorenih na platformi Indeks d o o.
  • Prema jednoj vanjskoj anketi, "vrijednost" bloga je veća od 6000 dolara. Nema potrebe objašnjavati što to znači. Ako se uzme da je blog ciljano napravljen na način da se na njemu neće reklamirati proizvodi, da neće biti golišavih fotki i bombastičnih naslova. Zbog toga sam s rejtingom bloga izuzetno zadovoljan.
  • U ove tri i pol godine napisao sam 61 naslov, koje da ih je prenijeti i urediti kao knjigu, ona bi imala više od 400 stranica.
  • Na blogu postoje tri foto linka, preko kojih je postavljeno preko 400 fotografija našeg mjesta i okoline.
Svakako se treba spomenuti da su vaši komentari bili uglavnom korektni, izuzev u jednom periodu, gdje je njihov sadržaj bio uvredljivog, podcjenjivačkog i nekulturnog sadržaja. Slobodu komentiranja na blogu i u Knjizi gostiju nisam ograničiavao. Svatko je mogao pisati po želji o svemu i svačemu i kod toga nije se trebalo registrirati, što je davalo punu tajnost identiteta onima koji su se javljali. Ograničenje sadržaja odredio je davatelj usluge, a ne ja. Za komentarima koji su izbrisani, ne mojom krivnjom, ne treba žaliti. Da su ostali na blogu samo bi dali "gušta" onima u kojima leži zao duh, a ne duh tolerancije.

Također treba spomenuti da sam tokom prošlog vremena bio prinuđen promijeniti Knjigu gostiju. Staru se Knjigu nije moglo inicirati - učitati, vjerojatno zbog neke greške u sistemu, što je izazvalo gubitak svih vaših zapisa koje ste u nju pohranili. Žao mi je za konstruktivnim napisima Ante Lizatovića, pjesmama Ivana Krstačkog i svim dobronamjernim komentarima. Bude li tehnika dopustila rado ću ih vratiti i pohraniti u  novoformiranu Knjigu.

Zahvaljujem se svima vama koji ste posjećivali blog i čitali moja štiva. Za pohvalu je da ste na njih reagirali na kulturan i tolerantan način, što mi daje snagu za daljnje djelovanje i pisanje.

Posebno se želim zahvaliti Anti Lizatoviću i Ivanu Guću što su mi ustupili neke svoje fotke i tako mi pomogli u ostvarivanju mojih zamisli.

Na kraju, postavlja se pitanje nije li blog mogao biti bolji i interesantniji. Svakako da je mogao, ali uz puno više posla i studioznijeg rada, te neizostavnu vašu pomoć. No, suradnja je nažalost između nas izostala.

Krstačani u svom mlađem pokoljenju imaju dovoljno vrijednih i učenih ljudi koji su svojim učešćem, primjedbama i prijedlozima mogli značajno utjecati na sam izgled bloga i odabir tema na njemu. No, opet se pokazalo da je naša stara boljka bila jača od nas; - nije to moj posao, neka to radi netko drugi.

Meni kao autoru savjest je čista. Svoje rodno mjesto nastojao sam preko bloga učiniti dostupnim jednako tako kao da je najvažnije mjesto na kugli zemaljskoj.

Koliko sam u tome uspio i nije jako bitno. Učinio sam onoliko koliko sam znao i mogao. Stoji činjenica da je to nešto što je učinjeno ipak puno puno više od onoga što je bilo prije. Zato mi dopustite da ostanem u uvjerenju da sam učinio nešto što bi u budućnosti nekome moglo biti od koristi. To mi je bila osnovna i jedina namjera.

Svakako, ne žalim niti za uloženim trudom ni potrošenim vremenom. Sve sam radio iz silne ljubavi prema rodnim Krstaticama, mjestu, koje ni pod koju cijenu ne smije ostati bezimeno.

Što bi se trebalo još na kraju reći? Ništa posebno, osim da bih izuzetno bio počašćen kada bi moj skromni rad bio u službi budućim pokoljenjima barem kao podsjetnik na Krstatice kao mjesto njihovih korjena.

A ja?? Što ja?? Ja ću uz pomoć nekih od vas krenuti lagano dalje. Moje stare kosti ne dozvoljavaju brza kretanja i nagle zaokrete. Zato vas pozivam sve da idemo zajedno dalje prema drugih 20.000 tisuća posjeta. Pomozite mi!!

Eto dragi moji do nekog idućeg štiva ostajte mi zdravi i veseli.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2014
Koliko je u prošlosti narod imotske krajine bio vezan za Bosnu i Hercegovinu, najbolje pokazuje činjenica da su gotovo sva njegova kretanja bila usmjerena preko Bosne i Hercegovine. Možda je to bilo i zbog, za ondašnje vrijeme, izuzetno dobre cestovne povezanosti dok su putevi preko Splita bili rezervirani samo za one koji su išli u prekomorske zemlje; Australiju, Novi Zeland i Sjevernu Ameriku.

U prošlosti, Imotsku su krajina s Bosnom i Hercegovinom povezivale dvije odvojene autobusne linije, koje su držala braće Borić iz Imotskog. Svakodnevno se putovalo jednom od Imotskog do Čapljine, a drugom prugom od Imotskog do Mostara. I Čapljina i Mostar, s ostalim svijetom, bili su povezani uskotračnom željeznicom pravcem Sarajevo - Vinkovci. Vinkovci su oduvjek bili željezničko raskršće, preko kojega su naši djedovi i očevi išli na omiljeno odredište, Osijek.

Mnogi momci iz Imotske krajine baš spomenutim pravcem otišli su i skrasili se u Osijeku, najprije privremeno, a kasnije i sa stalnim boravkom.



           Ivanić i Danko Ličkin sjede na krovu autobusa, a Lazo prati situaciju

U predratno vrijeme nije bez razloga Osijek nazivan glavnim gradom Dalmacije.

Privremeni radovi u Osijeku bili su rezervirani za jesensko vrijeme, a glavninu sezonske radne snage "progutale" bi uglavnom građevinske tvrtke, a ponajviše jematva šećerne repe.

Tako je i ne mali broj Krstačana, poslije odrađenih poslova i obranih plodova na vlastitoj zemlji, odlazilo na sezonske radove u Osijek i okolna slavonska polja.

Među prvima su se otisnuli Lišnjići; Ante i Danko Ličkin, zatim Maćan i Pejdić, a kasnije Dankara i Jurina. Iz Sredine sela redovno su prema Slavoniji išli braća Baraba i Munjac Rošin, Vice Rošin, Kršćanin Jagnjića, Lazo, Ivanić, Žuti i braća mu Luka i Stipe, te Vuko. Iz Donje Zečevine nezaobilazni putnici bili su Joko Rakušin i Šanje, te nekoliko momaka iz Pavičića i Prančioka.

Odlazak na privremeni rad u Slavoniju nije bio toliko tegoban. Naprotiv, mnogi su mu se veselili, ako ništa drugo onda zbog toga što se radeći moglo zaraditi, a tada i nešto više trošiti na vlastiti život.

Odlazilo se krajem osmog mjeseca, a vraćalo za Božić u obaveznom i zajedničkom povrataku. Zašto je važno spomenuti sezonski rad na koji su odlazili ljudi i momci biokovskog podneblja? Pa, uglavnom zbog toga što je odlazak u Slavoniju na privremeni rad za neke obitelji bio jedini izlaz da prežive zimu i proljetnu glad. Istine radi, siromaštvo i bijeda bili su do te mjere gospodari ljudskih života da mnogi iako su htjeli nisu mogli krenuti na put. Ostali su jer naprosto nisu imali novca da plate putne troškove. Zbog toga čekalo ih je dugo i gladno proljeće.

Sezonski rad progutao je najviše radnika bez zanata i zanimanja. Nadnice su bile male i teško se moglo uštedjeti, a ako se nešto i zaradilo onda se to teško trošilo. Trebalo je nešto sačuvati i donijeti u ostatak obitelji.

Da bi uvećali zaradu sezonci su morali, pored redovnog posla, danonoćno raditi i druge raznorazne poslove. Osječkim obiteljima pomagali su u raznim poslovima. Radili su sve, od čišćenja fekalnih jama, krečenja i čišćenja stanova pa do pripreme drva za zimu. Stotine i stotine vagona cementa, ugljena, građevinskog materijala i drugih roba na željezničkoj stanici prešlo je preko vrijednih krstačkih leđa. Ipak najomiljenija zarada bila je ona koju su dobivali od osječkih gopođa. Nedjeljom u jutro obrijani, čisti i uredni stizali bi na gradsku tržnicu, nudeći se osječkim gospođama da nose korpe u koju su one smještale kupljene namirnice. Za svoje usluge nisu imali određenu cijenu, jer su otkrili da su bolje prolazili i više dobivali od dragovoljnosti gospođa.

I pored sveg truda teškom mukom se uvećavala zarada. Naročito je bilo teško onima koji su pušili. Cigarete su bile skupe, a lula se nije smjela pušiti. Da bi zadovoljili svoje potrebe, skupljali su na tramvajskim stanicama odbačene čikove, mrvili ih, krišom s njima punili lule i pušili. Skupljanje čikova bilo je ponižavajuće i sramotno. Zato su imali štap na čijem je vrhu bio oštar čavao s kojim bi neprimjetno nabadali čikove.

No, neki od njih niti su skupljali čikove niti su poslije radnog vremena bilo što drugo radili. Oni su redovno sjedili po gostionicama i gostili se uz teško zarađeni dinar.

Odlazak i povratak sezonaca bili su zajednički. Svi su se dobro međusobno poznavali, jer kroz dugi niz godina njihov sastav nije se mijenjao. Uvijek su to bili isti ljudi. Život u tuđini bio je kao da su živjeli u vojarni. Smještaj i hranu imali su organizirano u zajednici, pa i u slobodno vrijeme nisu se razdvajali. Pored svih tegoba koje su ih pratile bio je to ipak život pun druženja i zajedničkih akcija. Doživljaji i raznorazne dogotovštine koje su se, nakon napornoga rada, među njima događale i danas se prepričavaju, iako su njeni akteri već odavno mrtvi.

Vjerojatno ste čuli za onu uzrečicu; "Niti valja kao Joko, niti kao Vuko", no siguran sam da ne znate kada je i zbog čega nastala.

Pa evo priče.

Tamo negdje 1936. godine grupa Krstačana vraćala se kući. Put ih je vodio vlakom iz Osijeka do Mostara, te od Mostara do Imotskog Borićevim autobusom.

Bila je to čudna grupa ljudi, koja se razlikovala od ostalog svijeta. Već u Sarajevu su punili džepove sitnim kamenčićima kako bi u baštama uz željzničku prugu gađali mlade žene u feredžama i dimijama.

Njihova prtljaga bila je velika, teška i čudna. U velikim ruksacima bilo je svega i svačega. Kući u siromaštvo nosilo se sve što se moglo naći na otpadu ili što je bilo odbačeno na osječkim gradilištima. Iz pretrpanih ruksaka virile su željezne šipke, kolutovi žice, razni alati, male limene peći-furone, pamučne krpe uzete iz šećerane, zidarski alat, a bogme našao se i jedanom dobar komad željezničke tračnice.

Svakako se treba spomenuti da se u njihovim ruksacima mogla naći i pokoja kocka šećera, naročito kod onih koji su radili u šećerani. Svakodnevno, ali kriomice iznosili bi po pregršt šećera, te ih ljubomorno čuvali dok nisu pošli kući. Te famozne kocke šećera vrlo teško su se iznosile iz šećerane. Na porti su ih čekali strogi čuvari. Jedan od najstrožih stražara bio je Lazo Bojkin, Krstačanin, koji je samo rijetkima progledao kroz prste, kada bi im na pregledu pronašao šećer. 

Dobiti kocku šećera za Božić bila je prava rijetkost. To je bilo rezervirano samo za one koji su bili najbliži srcu; roditelji, djeca, obećane djevojke, mlade majke i jako bolesni. Kocka šećera kao rijetki slatki zalogaj oduvijek je pobuđivao među sirotinjom veselje i radost.  No u nekim ruksacima našlo se i pokoji komad kao snijeg bijele slanine. Prije toga, neke obitelji, rijetko da su  u obroku imale svinjetinu.

Grupa s tako teškim ruksacima uputila se, dakako pješke, iz Imotskog u Krstatice. Negdje na pola pute, kod Tole, bilo je ugodno odmorište gdje bi putnici redovno zastali i predahnuli. Tu bi se popilo i pokoju čašu vina, te nastavilo dalje. I naša grupa nije iznevjerila tradiciju. Kupljeno je i popilo se nekoliko litara vina. Ne previše, žmul po glavi. Svi su platili svoje, čak i oni koji su nesretni dinar čvrsto držali u dubokim džepovima.

Put su nastavili preko Šućurova Sedla, zastajkujući kod Levaduše prije penjanja uz strminu Osoja.

Već umorni s prepunim i teškim ruksacima došli su na vrh. Na Gomelicama, kod Ljubićeve ograde, bio je zadnji odmor prije rastanka i dolaska u selo. Tu se je obično između pušača razmjenjivao duhan, te popilo zadnje gutljaje rakije, ako je netko imao. Uglavnom tu je bilo mjesto na kojemu su se svodili računi, prepričale zadnje dogodovštine, a stotinjak metara dalje se rastajalo. Jedni prema Lišnjićima, drugi prema Zečevini, a treći u Sredinu sela.

Posjedalo bi se po okolnom kamenju i temeljima nikada izgrađene kapelice, veseleći se što će uskoro vidjete obitelj i svoje najbliže.

Padale su šala i priča o svemu i svačemu, a najviše o radu u Osijeku i o načinu na koji se zarađivalo. U jednom trenutku prevladala je zajednička radoznalost. Netko je predložio da se svako od njih pojedinačno izjasni o visini svoje ušteđevine. I tako je počela "ispovijed"o novcu kojega su zaradili i donijeli.

Najmanju zaradu nosio je Šanje, svega 200 dinara. On je bio invalidan na nogu pa je teškom mukom nalazio dodatne poslove. Veći dio među njima raspolagali su zaradama između 250 i 350 dinara. Ispostavilo se da je najviše zaradio i uštedio Vuko, oko 400 dinara. Bila je to značajna cifra. Za 400 dinara moglo se kupiti 400 kilograma pšenice, što je za jednu osrednju obitelj bila osigurana bezbrižna zima.

Kada je došao red da se očituje Joko Rakušin, svi su se začudili kada je iz džepa izvukao dva dinara i bacio ga među gustiš, govoreći; "Kad nema više, netriba mi ni ovo".

Društvo je odmah usporedilo Vuku i njegovu zaradu s Jokom i njegova dva dinara. Vuko je bio izuzetno štedljiv čovjek i jedan od onih koji nije kupovao duhan iako je bio strastveni pušač. Volio je i popiti, ali nije išao po gostionicama. Dok je Vuko skupljao čikove kako bi što više ostalo novca za mnogobrojnu obitelj, Joko nije štedio. Bio je bekrija, koji nije trpio ni glad niti žeđ. Što bi zaradio to bi i potrošio.

Ova priča se godinama diskretno širila među Krstačanima. Redovno su uspoređivali Vuku kao škrtog čovjeka s Jokom kao predstavnika rasipništva, sve dok netko nepoznat iz naroda nije izrekao; "niti valja kao Joko niti valja kao Vuko", misleći na ono, da nije dobro biti niti jako škrt niti rasipnik.

Za života, Vuko i Joko nikada se nisu ljutili na onoga tko bi ih spomenuo po ovom istinitom događaju.

Oni već davno nisu među živima, ali pokoljenja će ih spominjati preko izreke nastale u razdoblju nihova mukotrpnog života. Teško življenje i patnje nisu ih sprečavale da budu međusobno tolerantni ljudi, ljudi od veselja, dobrog duha i bez ljutnje. Potpuno sam uvjeren da niti meni ne bi zamjerili što sam ih  u ovoj priči spomenuo. Zato, neka svi počivaju u miru. Hvala im na svemu što su činili da bi mi danas postojali.

Eto i ovo je jedna priča iz života naših predaka, na kojoj se iznjedrila jedna izuzetno mudra izreka.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2014
Bilo je pred božićno vrijeme. Zima je puno ranije stigla nego što se očekivala. Bura, taj snažni i vrlo hladni vjetar gurao je sve ispred sebe pa i rijetke ljude koji su se zatekli na otvorenom. Iz kuća su izlazili samo oni koji su imali dobar razlog. Snijeg rijetko pada u vrijeme jake bure, a ako pada onda znatno otežava sve vanjske aktivnosti. Zakloni nisu preporučivi kao sklonište, jer obično u njih bura nagoni snijeg u smetove, često i veće od 5 metara.

Nekadašnje življenje na selu imalo je karakteristiku velike bijede i siromaštva, koje su redovno pratile razne bolesti. U takvim okolnostima ljudska bića postaju potpuno ništavna i bespomoćna.

Krstatice su se odavale baš kao mjesto zaostalosti, izoliranosti, siromaštva i bezizlaznosti. Nije bilo prijevoznih sredstava, telefona, autobusa, a u slučajevima kada se trebalo  liječnika moralo se k njemu ići pješke.

Koja ironija. Pa onaj tko može pješke otići u Imotski k liječniku taj nije bolestan.

Vrlo visoka tjelesna temperatura ukazivala je da tijelom hara nepoznati upalni proces. Dijete, mala Zorka, bila je na umoru. Disanje joj je bilo isprekidano i teško, gotovo ga se nije čulo. Već treći dan ništa nije jela. Zatvorene oči kao da je u dubokom snu, a zjenice jedva da  reagiraju. Ako se nešto odmah i brzo ne poduzme dijete će umrijeti. U susjedstvu već ih je troje umrlo. Što poduzeti uz ovakovo grozno nevrijeme, a najbliža pomoć je više od 17 kilometara daleko. Nitko nije vidio izlaz iz nesretne situacije. Preostalo je samo bespomoćno čekanje kraja. Pamet je stala, a mišići gotovo da ne reagiraju.

No, u ovakvoj bezizlaznosti javilo se srce. Ljudski organ koji će donijeti i izvršiti svaku odluku. Ono jedino ima hrabrosti početi neravnopravnu borbu između života i smrti. Bezbrojne prepreke koje  prate siromašvo biti će savladane na najbolji način. Jedino ono ima vjeru u sebe, da može!

Iako iznurena teškom plućnom bolešću, Anica sa Zorkom u naručju zamotana u posuđeni plet krenula je put Imotskog. Sama, bez odmora, kroz bespuće uz pratnju velikog nevremena za nekih šest sati pješačenja stigla je u Imotski noseći polumrtvo dijete. Nema se vremena za čekanja, bolesna curica samo što nije izdahnula.

Doktor je Tonković pregledom ustanovio da je Zorka  zaražena difterijom, za ono vrijeme vrlo opasnom, zaraznom i smrtonosnom bolešću. Prepisao je udarnu dozu lijekova koji su u onim vremenima bili na raspolaganju, s uputom da ih dijete treba koristi svaki sat. Također, majci nije zaboravio spomenuti da će djete ozdraviti ako ne umre u narednih 20 sati.

Iz Imotskog, gdje ju je sačekao muž, morali su se vratiti u Krstatice, dakako pješice. Oboje su pošli put sela naizmjenično noseći bolesno dijete. Nevrijeme je sve više prijetilo, pa je nastala utrka ljudskih mogućnosti s nedaćama.

Na Kamenmostu sustigao ih je Ljubić Račijin, koji se također vraćao kući. Videći ih da s teškom mukom nose dijete, ponudio je svoju pomoć, procjenjujući da bi za vidjela teško došli doma ako im ne pomogne. Uzeo je Zorku u naručje i više ju nije ispuštao sve dok nisu stigli. Putem se nitko nije odmarao pa ni Ljubić. Premda je nosio malu bolesnicu stalno je požurivao roditelje kako bi čim prije stigli i izbjegli duboku noć.

U kratkotrajnim zastojima da bi predahnula iznemogla i bolesna majka, revno je hrabrio roditelje da je curica živa, jer još uvijek osjeća toplinu njenog tijela. Nije ju ispuštao iz naručja, mrmljajući sebi u bradu, gotovo se zaklinjući, da će mu biti snaha ako preživi. Bio je veliki optimist i nije se predavao.

Neprestano su se žurili, ali zbog iscrpljenosti bolesne Anice, koja je već preko deset sati u pokretu, te zbog hladnoće, vjetra i snijega, koji je počeo padati, nije se moglo tako brzo napredovati. Vrijeme Ave Marije bilo je davno prošlo kada su ukućani preuzeli malu bolesnicu iz ruku čovjeka koji ju je neprekidno nosio. Ukočene ruke, te vrijedne ruke, koje su od kamena znale napraviti gotovo sve, ostale su dugo u položaju kao da je dijete još uvijek bilo u njima.

Premda rastom malen, Ljubić se pokazao kao jako srčan čovjek. Trebalo je više od 15 kilometara po bespuću Šućurova sedla i Osoja nositi, bez odmora, bolesno trogodišnje dijete. Bio je iscrpljen ali se nije micao od djeteta sve dok nije došlo ono vrijeme koje je najavljivalo život ili smrt. Ostao je zajedno s ukućanima i rodbinom čekati da prođe 20 sudbonosnih sati. Kritično vrijeme lagano je prolazilo. Nitko nije spavao. Jedini pokazatelj da li bolest napreduje ili se smiruje bio je toplomjer.

Kako je rekao liječnik, udarna doza lijeka trebala bi učiniti svoje. Ili će nastupiti naglo poboljšanje ili iscrpljeni organizam neće izdržati. Prošlo je onih dvadeset kritičnih sati, ali nitko se nije usudio izmjeriti temperaturu. Tek kada se pred jutro mala bolesnica počela micati i ravnomjerno disati bio je znak da će sve biti u redu i da muka nije bila uzaludna. Malo iza, toplomjer je pokazao da temperatura pada, što je bio najbolji pokazatelj da se tijelo oporavlja. Dijete je spašeno zahvaljujući srčanosti njeme majke. Svakako i slučajni prolaznik Ljubić odigrao je značajnu ulogu u spašavanju djeteta. Da nije bilo njega vjerojatno bi sve završilo drugačije.

Mala se Zorka oporavila i kroz vrijeme izrasla u zgodnu djevojku. Dvije prijateljske obitelji, pored želje da budu rodbina nije se ostvarila. Putevi sudbine često ne idu u pravcu naših želja. No, ne treba žaliti. Ponekad nas život uvjeri da je prijateljstvo jednako vrijedno kao i rodbinska veza. Tako je nekad bilo tako je i danas. 

A srce, što s njim? Kada ljudski um ostane paraliziran jer se sukobio s neriješivim problemom, tada stupa na scenu plemeniti organ našeg tijela, naše srce. U takvoj situaciji srce podređuje sebi i snagu i pamet, te pronalazi načine po kojima rješava gotovo neriješivo. Tako je bilo i ovoga puta.

U spomen na moju majku.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2014
Prije par godina pođoh u Imotski da unucima pokažem jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.

Autopoduzeće Imotski bilo je jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi se u Autopoduzeću. Dolaskom iz vojske na ist način se i Marijan zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila bilo je da su vozači početnici najprije morali ispeći zanat vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i prešli voziti u putnički promet.

Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava soc raspodjela.

Suvozač je imao dužnost da se brine za stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno prisustovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara naručitelju.

Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu, tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.

Pričalo se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.

Marijanu je već bilo dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.

Jednog dana krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga što je sreo nekog poznatog što je s njim buo u vojsci. Naoko bez i malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.

Suvozač je dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije. Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe  i umjesto da odmoran sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao. Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu u Imotski.

Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put Imotskog.

Zadnje što je vidio od Ante bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije stigao.

Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše gdje mu je suvozač. Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te im već sve ispričao.

Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio da mu pošalje novac preko brzojava.

Novci su Anti stigli, a on zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.

Poslije ovoga Anti su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.

Nisam baš puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog jezera.

Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće nikada više ponoviti.

A ja?  Ja se sada kajem zato što nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 18, 2014
Bilo je to davno, tu negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. U školi se pronio glas da je stigla pomoć Crvenog križa, koja se trebala podjeliti među učenicima.

U razredu na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bonbona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica. Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji  mašta o blagostanju.                                              

Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najrađe bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta;  mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.

Svoj paketić ljubomorno sam čuvao, te ga donio kući pokazati ukućanima. Također, odmah sam odlučio da s nikim neću dijeliti svoje šljive.                                                                                                                                                                         Izišao sam pred kuću te počeo hlapljivo jesti mojih 10 šljiva, a jedino baba Mara imala je hrabrosti da me još jednom zamoli za jednu šljivu. Ni ona nikada prije nije imala priliku kušati suhe šljive. Nikakve molbe nisu omekšale "srce kameno" i šljive sam pojeo sam.                   

Od toga dana prošlo je podosta godina, ali u mojim mislima nije izblijedilo sjećanje na slučaj sa šljivama. Puno puta sam se prisjetio tog događaja koji je, što sam bio stariji, sve više u meni ostavljao neku gorčinu i tugu. Posebno mi je žao što tih nesretnih desetak šljiva nisam podijelio barem s mojom babom. Bila je stara i nakon nekoliko godina iza toga je umrla. Ni ona nikada prije nije imala priliku okusiti suhe šljive. Moja joj je dječačka sebičnost to uskratila.                                                                                                                                                                    Svjestan sam da je danas kasno za kajanje i ispravljanje vlastite greške. Ništa se više ne može izmijeniti, jer onih prema kojima nisam postupio dobro više nema među živima.

Danas se pitam; zašto mi se taj mali paketić suhog voća toliko usjekao u sijećanje? U mojem djetinjstvu bilo je i gorih stvari pa mi ipak danas ne dolaze u misli. Možda je to sve zbog mog poimanja življenja i načina života u kojemu držim da grijeh nitko ne može oprostiti.

Zato, budite iskreni, dobri i pošteni i nastojte drugima činiti zadovoljstvo, djeleći s njima sve i tugu i radost, onda će vam vlastiti život biti potpuniji i ugodniji.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 18, 2014
Koje događaje pamtite iz svoga ranog djetinjstva? Često se puta pitamo kada smo prvi puta počeli pamtiti. Prve slike zapamtili smo onako kako su vidjele taj događaj dječje oči i  obično se cijeli događaj usječe u pamćenje preko jedne jedine slike. Ta jedna slika podsjeća nas i razjašnjava cijeli događaj, ma kako god on izgledao i u stvarnosti dugo trajao.

U ovom napisu opisati ću jednu moju od najranije zapamćenih "slika". Preko nje pamtim događaj i ljude koji su bili učesnici u događaju. Dogodilo se to davno, potkraj sedmog mjeseca 1944. godine. 

"Vidim" oko sebe veliku vatru. Pojata pokrivena slamom puna suhe djeteline i trave brzo se pretvorila u ogromnu buktinju. Zapalila se i slama u guvnu u kojemu Ćosa i stric Joze  vršu Markanuši Letića pšenicu. Na prostoru između pojate i guvna ostao sam sam okružen dimom  i velikom vatrom. Moj pratioc, Bajak, koji me doveo na guvno, negdje je bio već šmugnuo. Plakao sam od straha i od bolova koje su mi nanosili dim i velika vrućina. Dozivao sam strica sve dok se nije pojavila njegova čvrsta i jaka ruka koja me je zgrabila kao mačića i prenijela preko gorućeg guvna i doslovce bacila na ledinu daleko od vatre. Ćosa je nastojao odvezati i istjerati uplašene i uznemirene konje iz vatre kako ne bi izgorjeli.

Sve što se tada dešavalo sjećam se maglovito, osim lika onoga koji me je izvukao iz vatre. Najvjerojatnije zbog šoka i straha njegov lik toliko se usjekao u moje sjećanje da ga "vidim" tako jasno kao da smo se jučer sreli. Još mnogo godina poslije Ćosu sam viđao bezbroj puta, ali danas se bolje sjećam Joze nego njega.

Kažu da me je Joze jako volio. Darivao bi me bonbonima i kolačićima kupljenim na dernecima ili u Imotskom. On i njegov otac Čavuš stalno su me nosali na mjesta gdje su radili. U to vrijeme bio sam prvi i jedini muški potomak u obitelji Topić, ali ja se toga ničega ne sjećam.

Ma koliko god se trudim da pokrenem memoriju u njoj nema drugih slika niti iz vremena prije niti kasnije od ovog nesretnog slučaja. Ranije vrijeme nisam upamtio jer sam bio suviše mali, a u kasnije nije bilo ničega čime bi mogao popuniti sjećanje, naprosto jer je stric nestao odmah poslije ovog požara.

Gdje i kamo je nestao? Vraga je nestao. Bio je naprosto odveden, prisilno. Rastanak s njime bio je težak, kao da je znao da se više nikada neće vratiti rodnoj kući. Od kada je otišao stariji su o njemu pričali lijepe i umiljate priče, a naročito od onog dana kada je došla obavijest da je poginuo, negdje tamo daleko.                     

U spomen i zahvalnosti što me je spasio, dužan sam napisati barem o tome kako je izgledao i pod kakvim je okolnostima izgubio vlastiti život.

Bio je niskog rasta. Ne viši od 165 centimetara, ali nevjerojatno jak i izdržljiv u zemljoradničkim poslovima. Nije bio oženjen. Vesele prirode. Omiljen. Poslušan. Uglavnom, osoba koju su svi htjeli imati u svojoj blizini. Poslije izlaska iz domobranske vojske živio je s braćom Stipom i Žutim, te majkom Lišnjušom.

Nije bio sklon partizanskom pokretu kao ostali Topići. Veliki utjecaj na njega imala je njegova djevojka, Ruže Bojkina, čija je obitelj drugačije mislila i sklonija bila NDH.

Rat ga je zatekao u Krstaticama, a krajem ljeta 1944. godine  partizani su ga mobilizirali u svoje redove. Ušao je u sastav 19. ili 26. dalmatinske divizije, koje su bile djelovi 4. Armije, formirane isključivo za oslobađanje Istre i Trsta.

Pouzdano se znade da je učestovao u borbama za Knin, a kasnije i u završnim borbama za oslobođenje Hrvatskog primorja i Rijeke. Vjerovatno je poginuo u borbi za Klanu (mjesto kod Rijeke) između 24. travnja i 3. svibnja 1945. godine.

U toj borbi u povijesti poznatoj kao "Krvava Klana" ukupno je poginulo 2305, ranjeno 7053, a još nestalo 384 borca. Za tako velike gubitke partizana uglavnom su bili krivi zapovjednici divizija zajedno s ruskim vojnim savjetnicima, koji su ratne operacije vodili po takozvanoj "ruskoj taktici frontalne borbe". Nije rečeno da je takva taktika ratovanja odabrana upravo zbog sastava 4. Armije, u kojoj je od 58.000 boraca bilo 40.000 Hrvata uglavnom onih koji nisu bili posve za partizanski pokret, pa su vjerojatno kao takvi bili žrtvovani. To potvrđuju mnogi učesnici bitke preko pisanih dokumenata.

Odmah poslije bitke nastao je sukob i skandal između partizanskih zapovjednika zbog međusobnog optuživanja za velike gubitke dalmatinskih divizija. Desilo se to u Crikvenici gdje su se načelnik Generalštaba JA general Arso Jovanović i zapovijednik 26. dalmatinske  divizije general Božo Božović, toliko sukobili da je došlo do upotrebe osobnog naoružanja.

O tome kako se vodila bitka kod Lubana, utvrđenog brda izmeđi Rijeke i Klane gdje je i bilo najveće stratište partizana, najbolje govori izvještaj generala Jovanovića Titu, u kojemu se gotovo hvali da su partizani pokušavali zauzeti izuzetno dobro i smišljeno njemačko utvrđenje Luban nizom juriša "u glavu" uz velike gubitke. Dalje u izvještaju stoji da su u tim jurišima naročito stradali "disciplinski"odredi.

Tito je za takav pokolj okrivio Jovanovića, ali kakva korist od toga. Mrtvi se nisu mogli vratiti. 

To je bio najveći pokolj Hrvata u povijesti. Jedino ih je na Sutjesci stradalo više.

Prema pričanju preživjelih Krstačana, također učesnika te krvave bitke, među poginulima bio je i moj stric Joze. Nije poznato gdje su sahranjeni posmrtni ostaci Joze Topića. Njegovi suborci danas počivaju na grobljima u Klani, Sušaku i Kozali. Vjerujem da je i on među njima.

PS.

Iza svršetka rata, točnije 11. kolovoza 1948. godine, na jugoslavensko-rumunjskoj granici  generala Arsu Jovanovića, najvjerojatnije glavnog krivac za pokolj kod Klane, ubili su jugoslavenski graničari u pokušaju bijega u SSSR.

Rekao bi ja da ima Boga!!

Za ovo štivo koristio sam dostupne podatke prezentirane na internetu autora Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije", te zapis i publicirano predavanje gospodina Vladimira Tonića.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!  

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 21, 2013
Druga polovica dvanaestog mjeseca s pravom se smatra vremenom radosti i veselja. To je vrijeme Božića, božićnih i novogodišnjih praznika. To je vrijeme najsrdačnijih druženja i posjeta rodbine i prijatelja. Vrijeme kada su se zavađeni mirili, zaljubljeni ženili i udavali, vrijeme kada su se vraćali dugovi, darivali roditelji i djeca, kumovi i prijatelji. Uglavnom bila su to vremena kada su se ljudi osjećali posve drugačije. No u našem podbiokovskom kraju bilo je i drugih razloga za veselje. Jedan od njih bila je "vaga". O čemu se radi, vi mlađi pročitajte, a vi stariji prisjetite se najljepšega što je prošlost darivala.

Mlađi naraštaj sigurno nije upoznat da se u Krstaticama i cijeloj imotskoj krajini nekada uzgajao duhan. Bio je to izuzetno kvalitetan proizvod preko kojega su seljaci mogli doći do gotovog novca. Istine radi osim duhana vršeni su i otkupi višanja, višnjaka, vune, vrijeska, kadulje i drugog ljekovitog bilja. Mnoge obitelji su vidjele svoju dobit u spomenutom pa su se maksimalno koncentrirali na njihovu proizvodnju, pripremu i prodaju.

Duhan je kultura koja je zahtjevala puno pažnje i posla, ali ne i jaku radnu snagu. Poslove su uglavnom obavljali djeca, žene i starci.

Duhan smo počeli uzgajati davne 1884. godine, a po nekim zapisima i prije. No, te godine Austrougarska vlast donijela je zakon i pravila o uzgoju duhana. U Imotskom, kao središtu krajine, šest godina kasnije izgradili su otkupnu stanicu-doganu. Također, donijeli su pravila i upute kojima su bile opisane sve radnje od sijanja rasada pa do predaje u otkupnu stanicu-doganu.

Kako je to izgledalo: onaj tko se odlučio uzgajati duhan prvo što je trebao učiniti bilo je da s državom sklopi ugovor o uzgoju duhana. Ugovor se sklapao obično u vrijeme dok se prodavao urod od tekuće godine. Samo na osnovici tako sklopljenog ugovora uzgajivač je dobivao državnu potporu, zapravo posudbu. Visina posudbe ovisila je o broju ugovorenih strukova. Dakako, ugovor je sačinjen na osnovici pravilnika kojim se definirala gotovo svaka radnja vezana za uzgoj duhana. U prvo vrijeme dok nisu imali vlastito sjeme, seljaci su od države besplatno dobivali jedino rasad.

Kada je stabljika duhana porasla na određenu visinu, prije cvata, procjenitelj je na osnovici pravilnika i vaganja zelenog lista nasumice odabrane stabljike, odredio urod i količinu duhana koji se treba predati državi. Sav urod, odnosno procjenjeno zaduženje, moralo se predati državi na otkup po cijenama koje bi država odredila još prije ugovaranja.

Otkup se obavljao tako što bi u duhanskoj stanici-dogani procjenitelj izvagao količinu duhana i odredio mu klasu tj cijenu po kilogramu. Radi objektivnosti procjene, procjenitelja otkupa bilo je više, tako da se moglo birati bilo kojeg od njih da izvrši procjenu.

Ako proizvođač nije bio zadovoljan s prvom procijenom imao je pravo tražiti ponovnu procjenu, ali od nekog drugog procjenitelja. Za taj postupak nije se trebalo pisati žalbe i pritužbe. Potrebno je bilo samo izraziti negodovanje i procjenu je izvršio po volji odabrani procjenitelj. Istog momenta kada se uzgajivač suglasio s izvaganom količinom i procijenjenom klasom–kvalitetom duhana, na blagajni je izvršen izračun, zatim bi se odbila potpora-posudba, a ostatak bi se odmah isplaćivao gotovinom na ruke. Sve se to radilo "pješke"- ručno i nije bilo zastoja.

Divota ! Kakva jednostavnost i obostrano uvažavanje.

Važno je napomenuti da su Austrougarske zakone i pravila za uzgoj duhana prihvatile kasnije država, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a bogme i Nova Jugoslavija.

Najradosnije vrijeme bilo je vrijeme od 1. studenog do 15. siječnja, kada bi se vršila predaja duhana na otkup  u duhanskoj stanici. Posebno se širilo zadovoljstvo ako je duhan otišao u najbolju klasu. To je bio znak dobre zarade.

Protekla vremena nisu bila jednaka iako se radilo po istim zakonima. Najbolje i ne ponovljivo vrijeme bilo je ono dok je vladala Austrougarska. Ta je vlast gotovo štitila proizvođače duhana, a naroćito proizvođače biokovskih sela. Na njivama naših djedova uzgajao se duhan najbolje kvalitete. Malo je poznato da su se od podbiokovskog duhana izrađivale takozvane ministarske cigarete, koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor.

Zato i je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima), pa tek onda u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče.

Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha i podigla tvornicu cigareta u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kako je posebice zabilježeno 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.

Najteže za uzgajivače duhana bilo je u vrijeme obiju kraljevina. Tih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća država se ponašala arogantno prema proizvođačima. Cijene duhana bile su na najmanjoj mjeri, a isplate gotovo da nije bilo ili se čekala po nekoliko godina. Naš čovjek morao je preživjeti pa se prihvatio šverca, te umjesto u duhanskoj stanici duhan je završavao na zabranjenom tržištu Makarske, Dubrovnika, Zadra i Splita.

Država je sprečavala šverc duhana na najsvirepiji i najstrožji način. Financi su se ponašali kao jedini vlasnici sudbine naroda u zabiokovlju. Oni, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi.

Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Zato nije bila rijetkost da su se sukobi rješavali i vatrenim oružjem.

Ne može se govoriti o duhanu a da se ne spomene poznata uzrečica "dug do vage". To su riječi koje su proizvođači duhana i njihove obitelji često izgovarali kupujući razne namirnice i potrebštine u trgovaca. Trgovci bi zapisivali "dug do vage" znajući da će dug biti namiren i vraćen na dan vaganja kada se dobivao novac od prodanog duhan. Duhandžije bi odmah platile svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze, pa im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, što se tiče plaćanja duhana bila redovita i ustrajna. Novac je bio uvijek siguran, ali poslije Austrije takvo što se nikada nije ponovilo, pogotovo u doba stare Jugoslavije.

Vrijeme "do vage" najčešće su spominjala djeca, ta neumorna i nejaka stvorenja koja su svojim gladnim tijelima svesrdno pomagala roditeljima oko duhana kako bi im oni ispunili želje. Mnogima roditelji nisu mogli udovoljiti željama, jer na vagi duhan ne bi prošao tako dobro da bi se s njim namirilo sve obiteljske dugove i zadovoljilo djeci dana obećanja. No, išlo se dalje, ponovno od početka, ali išlo se. Slijedila bi još jedna mukotrpna godina i ponovna obećanja brižnih roditelja da će ispuniti svaku želju kad bude neka druga vaga. Mnoge su generacije dječaka i djevojčica izrasli u odrasle ljude, a da im se nikada nisu ispunile želje.

Danas u Hrvatskoj nema zakona o proizvodnji niti duhana niti bilo koje druge kulture. Vlast je dala na volju proizvođaču da sam odluči hoće li ili neće proizvoditi, hoće li urod prodati ili dati badava. Što se tiče potpore, ona je bespovratna i seljaci je dobivaju na osnovici količine prijavljenog zemljišta na kojemu bi se trebala uzgajati  neka poljoprivredna kultura, a ne na osnovici proizvedenog uroda. "Mudrost" koju je izmislila politika. Onda je potpuno razumljivo da nije potrebno proizvoditi, jer se može solidno živjeti i bez proizvodnje?!

Današnja djeca ne čekaju "vagu" niti Božić niti Novu Godinu. Mi ih darivamo sa svim i svačim, bez obzira da li su dobra i radišna ili nisu. Ona i nemaju želja, odnosno mi ih sprečavamo da imaju želje. To nije dobro. Čovjek bez želja je siromašan i nesretan čovjek. On je čovjek uskraćenog veselja!

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 24, 2013
Po osnovici naseljavanja, najmlađi dio Krstatica je onaj što ga nazivamo Donji kraj. Donji kraj smjestio se na lijevoj i desnoj strani ceste Golo brdo - Slivno, u žlijebu kojega čine brda Brus s jedne i Gradina s druge strane. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća u naselju je živjelo četrdesetak obitelji s više od dvjesto duša. Lijevo od ceste smjestili su se Vuletići (Matanovi), Ivanovići (Stipičići), Pribisalići, Šućuri, Zec-Orlovići, Blaževići, Mrkonjići, Buljubašići i jedna obitelj Gudelj.

Uz desnu stranu ceste živjeli su Pavičići, Lendići i Budalići.

Ovo naselje spada u dio Krstatica koji se naseljavao na razne načine i u različita vremena, što najbolje o tome govore prezimena kojima se stanovništvo služi. Svako prezime ima svoju povijest nastanka i nisu međusobno zavisna niti su plemenski povezani, što nije slučaj s ostalim Krstačanima.

Naseljavanje Donjeg kraja nema točno određeno razdoblje, ali se predpostavlja da je veći dio obitelji pojedinačno dolazio pred sam kraj vladavine Osmanlija (1717).

Važno je napomenuti da u Donjem kraju ima više, nego u drugim djelovima Krstatica, obitelji koje su nastale po osnovi dolaska na ženinstvo. Naime, u ovim krajevima nekada je bio dobro poznat običaj, dolazak mladića-ženika na imanje svoje odabranice. Taj oblik doseljavanja nazivali su; "došao u rore" ili "priženio se". Doći u rore ili priženiti se mogao je momak-ženik ako je njegova odabranica bila dotarica, što će reći, da djevojka-udavača nije imala braće. Da se obitelj ne bi ugasila, jer u njoj nije bilo muškog potomka, redovno je ženik došao u obitelj dotarice, gdje bi zasnovao svoju obitelj, ali pod drugim prezimenom, uglavnom različitim od prezimena udavače. Ovaj podatak ukazuje i na to da je u Donjem kraju bilo više obitelji bez muških potomaka pa je i to utjecalo na veličinu populacije. Tako su kroz prošlost nastale obitelji s novim prezimenima prenešenim iz drugih naselja; Lendić iz Gornjih Rašćana, Mrkonjić iz Slivna, Buljubašić iz Zagvozda ili okolice Makarske, Gudelj iz Krstatica (Gornji kraj), Buljan iz Zmijavaca, a možda su tako nastale i obitelji Vuletić i Ivanović čiji su korjeni u Sredini sela.

No, evo još nekih podataka o obiteljima i njihovim prezimenima koja danas egzistiraju u Donjem kraju.

Vuletić (Matanovi)

S lijeve strane regionalne ceste,  petstotinjak metara od Sredine sela, dugo godina živi samo jedna obitelj Vuletić. Ova obitelj svoje porijeklo veže uz matično pleme Vuletić koje se nastanilo u Sredini sela. Poslije Domovinskog rata supruge poginule braće, Marinka i Matka u Vuletićima su sagradile obiteljske kuće i tako proširile rod Vuletića.

Ivanović (Stipičići)

S iste strane regionalne ceste tristotinjak metara dalje od Vuletića, od davnine su tri obitelji Stipičić, koje po uzoru na Matanove pripadaju matičnom plemenu Ivanović nastanjenom u Sredini sela. Danas u Stipičićima živi samo jedna osoba.

U naselju kojega zovemo Pavičići, smješteni s desne strane ceste nastanili su se Pavičići (5), Budalići (5) i jedna obitelj Lendić.

Lendići su su se doselili na ženinstvo iz Gornjih Rašćana. Ovi današnji povremeno navraćaju iz Splita i Zagreba gdje su se iselili.

Budalić

Staro su pleme. Ogranak su plemena Radić, koje se podjelilo na Radiće, Budaliće, Guće i Gudelje.

Iz ovog plemenskog ogranka potječe fra Frano Radić – Budalić koji je bio provincijal provincije Bosne Srebrene (1696 – 1699).

Također iz istog plemena potječe i serdar, Rade Budalić, čija se serdarija protezala na Krstatice, Slivno, Župu, Zmijavce, Runoviće i Rašćane. Zanimljivo je da nije zabilježena godina rođenja i godina smrti tog vojnog domoljuba. Pouzdano se znade da je živio prije 1725. godine, jer je te godine u mletačkom Zemljišniku upisana njegova udovica, kojoj je tadašnja vlast, na ime zasluga njenog muža, serdara, dodijelila zemljište u Zmijavcima na Imotskom polju.

Pavičić

Prvo spominjanje prezimena Pavičić bilo je u popisu obitelji koje su u Zagvoškom bijegu 1686. godine pobjegle od turskog zuluna iz Krstatica u pravcu cetinske krajine. Upisan je Pavičić Grgo s 8 članova obitelji. Prilikom ustrojavanja Zemljišnika (1725.), za područje imotske krajine, upisani su Mijo Pavičić s 10 članova i Ivan Pavičić. Mletačka vlast dodijelila im je zemlju u Zmijavcima i u Podbablju.

Po porijeklu prezimena Pavičići su uglavnom Hrvati. Ima ih u okolici Obrovca i Gospića, te Otočca ali srpske nacionalnosti. Potječu iz područja oko rijeke Bune u Hercegovini.

Potrebno je spomenuti da se u Pavičiće u taj pitomi zaselak iz Sredine sela, prije nekog vremena doselila na djedovinu po materi, obitelj Mate Babićeva. To je ujedno i jedina reproduktivna obitelj u Donjem kraju, koja uspješno goji mlado pokoljenje.

Sretno Maruška i Mate!

Prančiok je dio Donjeg kraja. To je prostor s lijeve strane regionalne ceste. Naseljavaju ga obitelj s prezimenima; Blažević (2), Zec-Orlović (5), Šućur (2), Buljubašić (2), Mrkonjić (2), Pribisalić (7) i Gudelj (1).                                                                                                                                          

Blažević                                                                                                                                                           

Blaževići nisu autohtono krstačko pleme. U popisu stanovništva 1744. godine Blaževići se ne spominju. Vjerojatno da su u to vrijeme bili u svom drugom domu u Drinovcima, gdje su u mirna vremena živjeli, no kod pojačanog turskog zuluma ili neposrednih bitaka između kršćana i Turaka mnoga plemena, pa tako i Blaževići, bježala su u podbiokovlje i tamo nastavljali živjeti. Tako su se jednom selili iz polja u brdo a drugi put iz brda u polje, što je ovisilo o situaciji i nedaćama koje su ih gonile.

Starina je ovog roda, smatra fra Vjeko Vrčić, u Blaževićima, selu u hercegovačkoj općini Grude. Tu su zabilježeni u biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.
Nikola Mandić u Porijeklu prezimena, starinom roda Blaževića smatra Iliće i Slipčiće, sela u okolici Mostara, gdje su Blaževići zabilježeni u oba biskupska popisa u 18. stoljeću. Odatle su se raselili najprije u Konjic, gdje su od njih nastali Markovići, a kasnije je dio Blaževića našao nova prebivališta na Buni pokraj Mostara i u Gabeli pokraj Čapljine.

Danas u Hrvatskoj živi oko 6.400 osoba s prezimenom Blažević, a rasprostranjeni su svuda. Prezime je veoma često i u bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Na dalmatinskom području Blaževići danas žive: u Stobreču pokraj Splita, u Ljuti i Turjacima pokraj Sinja, u Sušcima (Dicmo), u Maovicama pokraj Vrlike, Čavoglavama i Kljacima (Drniš), Dolića Dragi, Krstaticama, Lokvičićima i Postranju, te u Muću Gornjem.

Zec-Orlović

Starina Orlovića, znamenitog hrvatskog roda, u Srednjem vijeku bila je u staroj župi Brotnjo i to u današnjem selu Blatnici pokraj Čitluka u Hercegovini. U zapisima fra Vjeke Vrčića zapisano je slijedeće; dio Arapovića nekoć Orlovića doselilo se u Sebišinu u Imotskoj krajini, gdje su u maticama župe Runovići 1792. upisani ali s kraćim oblikom prezimena, Arap, koje će kasnije zamijeniti s obiteljskim nadimkom Glavota, što im je i danas prezime.
Inače, danas u Imotskoj krajini Orlovići žive u Ričicama, a i lovrećki su se Olujići, prema predaji, nekoć prezivali Orlovići. Da li naši Orlovići imaju s njima povijesnu povezanost nije poznato, te kada i kako su dobili dodatno prezime Zec također je nepoznato.

Zanimljivo je spomenuti da su Orlovići pleme koje se često puta selilo iz mjesta u mjesto, te bi pri svakoj selidbi mijenjali prezime. Tako su u Hercegovini od Orlovića nastala mnoga prezimena; Divić, Petrinović odnosno Petrina, Aralo, Jukić, Prusinović ili Prusine, Arap, Glavota, Olujić, Arapović i Odobašić. Nije onda nikakvo čudo što su i krstački Orlovići dodali prezimenu dodatak tako da se danas zovu Zec-Orlović. Zec-Orlovića nema nigdje osim u Krstaticama i nekoliko obitelji u Splitu, koja su više u Krstaticama nego u Splitu.

Pribisalić

O Pribisalićima nema puno toga zapisano, pa se o njihovu porijeklu za sada malo zna. Prvi put se spominju u popisniku izbjeglica u Zagvoškom bijegu 1686. godine. Prije toga živjeli su u Tučepima, a za vrijeme zbijega u okolici Zadvarja, u kanjonu Cetine. Nose nadimak Perdiž, pa bi se po tom nadimku moglo zaključiti da se radi o Krstačkim Pribisalićima.

Buljubašić

Buljubašići su hrvatsko pleme. U starini su živjeli u okolici Makarske, a u manjem broju su i Bošnjaci (iz tuzlanskoga kraja). Razmjerno najviše Buljubašića u proteklih sto godina rođeno je u Zagvozdu, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Buljubašić. U Hrvatskoj danas živi oko sedamsto Buljubašića u više od dvjesto domaćinstava.

Šućur (2), Mrkonjić (2), Gudelj (1)

Obitelji s ovim prezimenima nastanaile su se u Donjem kraju po osnovu ženinstv. Šućuri su vezani za veliko pleme Šućura u Biokovskom Selu, Podbablju i Zmijavcima.

Mrkonjići su na ženinstvo došli iz Slivna, a obitelj Gudelj iz Krstačkih Gudelja.

Stanovništvo Donjeg kraja kroz prošlost živjelo je kao i drugi stanovnici Krstatica. Bavili su se zemljoradnjom, vinogradarstvom i stočarstvom, te sitnim obrtom uglavnom samouki zidari, tesari, bačvari i kovači.

Velikim i siromašnim obiteljima nastanjenim na škrtoj zemlji bio je jedini spas u iseljavanju u bogatije i perspektivnije krajeve. Životni putevi si ih odveli u daleke zemlje kao što su Australija, Argentina, Njemačka, Austrija, te u naše gradove Osijek, Rijeku, Split, Makarsku, Zagreb i druga mjesta. Otići negdje u tuđinu, raditi, zasnovati tamo obitelj i nikada se više ne vrateti u postojbinu bilo je jedino rješenje koje je postalo gotovo navika i nije mu se pridavalo veliku pažnju. Tako se moralo pa onda nije bilo teško.

Zbog svega što se desilo sa selom u prošlom stoljeću nije mimoišlo ni Donji kraj. Danas je ovo naselje na izdisaju. Nekada preko četrdeset obitelji s mnogobrojnom djecom su posve nestale. Dječije veselje i plač od potomaka vrsnih krstačkih zemljoradnika i vinogradara čuju se negdje drugdje, a lijepi i pitomi prostori Donjeg kraja ostadoše pusti i neobnovljivi.

Zemlja se obrađuje usput, uglavnom od onih koji žive blizu, u Splitu i Makarskoj. U rodne kuće, koje su po običaju lijepo obnovljene, navraćaju ponekad djeca i unuci, te poneki uživalac njemačke mirovine, no ima i onih koji su otišli i nikada se nisu pojavili na rodnoj grudi, niti su doveli supruge, djecu, unuke ili prijatelje. To i je najveći grijeh!

Eto dragi moji. Održao sam obećanje koje sam vam dao prije dvije godine. Opisao sam naš rodni kraj po zaseocima, s namjerom da ostane nešto napisano za one koji budu tražili i željeli saznati nešto o svojim korjenima. Uložio sam veliki trud, a koliko sam u tome uspio, ne znam. Lagao bih kada bih rekao da sam zadovoljan. Mislio sam da će te vi bolje i više surađivati. Nakon svega u meni je ostao gorak osjećaj zbog vaše ravnodušnosti prema ovome što sam radio. Trebate znati da ovo nisam radio zbog vlastitog isticanja ili za neku materijalnu korist. Želja mi je bila da nešto učinim za naš kraj i da ostane to iza nas za sve one koji dolaze i za sve one koji budu kad-tad tražili svoje korjene.

Ipak, dozvolite mi da na kraju još napišem ovo s namjerom kako bi u vama pokrenuo barem razmišljanje?!

Znam i posve je iluzorno govoriti kako će Krstatice obnoviti stanovništvo i postati ono što su nekada bile. To su samo puke želje nas ovdje rođenih. Ipak, mislim da možemo puno toga napraviti kako bi  održali "na životu" rodnu nam grudu. Osnovno što bi trebali činiti je da stvorimo naviku dolaženja u Krstatice, te da u njih dovodimo svoje obitelji, poznanike i prijatelje kako bi ih upoznali s našim mjestom, usput pružajući im raznovrsan i ugodan boravak. Za to imamo izuzetno dobre uslove. Sjetite se da imamo "Dalmatinu" preko koje se može iz najudaljenijih krajeva Europe ugodno stići. Tu je tunel "Sv. Ilija" koji nam je približio more na nekih 10 do 15 minuta. Imamo prekrasnu okolinu, klimu, vodu, vino i zdravu, zaista zdravu hranu. U neposrednoj su blizini prirodni fenomeni; Imotska jezera, izvor Vrljike, Prološko blato, Turija, Biokovo i još dosta drugih prirodnih ljepota. Uskoro će  biti popravljena i prilazna cesta, položen vodovod  i eto gotovo da nemamo značajnijih teškoća. Ako problemi postoje onda su oni samo u nama. Pitanje je samo hoćemo li ili nećemo dolaziti!!

Nitko mi ne može dokazati da je umirovljenicima lakše i jeftinije živjeti u Zagrebu, Osijeku, a naročito u Splitu, nego što bi živjeli u Krstaticama. Barem u ljetno vrijeme. Zato, navratite i dovedite  rodbinu i prijatelje, a naročito svoje unuke. Stvorite u njima naviku da se treba obići stari kraj. Uvjeren sam da će kada odrastu navraćati u svoju djedovinu. Na nama je ostalo da im sada samo pokažemo put.

Vjerujte mi na riječ, da je uzalud sve što ste kroz život stekli ako to nitko neće uživati i ako će mlađi to sve zaboraviti. To je bit svega što se u životu može učiniti. Učiniti da se ne zaboravi!

Kada za to dođe vrijeme, poći ćemo u vječnost zadovoljni i s uvjerenjem da smo učinili sve kako se ne bi zaboravilo ono što su generacije stvarale. Pokažimo da trudi nas i naših predaka nisu bili uzaludni, ma koliko god oni imali malu vrijednost. Mi smo zadnja generacija koja može i treba njegovati saznanja o djedovini. Ako to ne učinimo mi koji smo rođeni u Krstaticama, usuđujem se reći, da će onda biti svima kasno. Svakako takvo nešto se ne bi smjelo dogoditi, jer nam budući naraštaji neće grešku oprostiti.!!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 01:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 30, 2013
Sredina sela Krstatica je prostor lijevo i desno od regionalne ceste Golo brdo – Slivno, omeđen raskrsnicama Krča s jedne i Lizatovića progon na drugoj strani.  Zapravo,  to je prostor u proširenom žlijebu između visoravni Mali Vitrenik, Vlaka, i Brdo.

Na desnoj strani regionalne ceste međusobno povezani lokalnom cestom smjestili su se Lizatovići, Topići i Ivanovići, po dvije obitelji Gudelj i Lišnjić, te jedna obitelj Vuletić.

Na lijevoj strain, tristotinjak metara od ceste su Lišnjići i Vuletići (Šarini), Lizatovići (Mićini), te tik uz cestu  dvije obitelji Lizatović i po jedna obitelj Ćapin i Ivanović.

Za one koji ne znaju potrebno je dati slijedeće objašnjenje. Termin "Sredina sela"kojega ću u napisu koristiti, nije samo geometrijska sredina jednog prostora. To je naziv dijela naselja i tretira se kao geografski pojam.

Kada je davne 1482. godine pleme Bakić, bježeći pred Turcima iz malog istočnohercegovačkog mjesta Banj Dolac doselilo u Krstatice, zauzeli su najljepši i najplodniji prostor. Prve nastambe sagradili su u predjelu Kućica na Krčima, a u kasnijim vremenima su se proširili na današnji prostor.

Kako smo rekli, kroz dugi niz godina pleme Bakić mijenjalo je svoja obilježja, od broja stanovnika pa do imena i prezimena. Pouzdano se znade da su donešeno prezime najprije promjenili u Banjak , da bi tokom vremena iz njega nastala današnja prezimena  Ivanović, Lizatović i Topić.

Svi drugi stanovnici Sredine sela, koje danas nose prezimena; Vuletić, Lišnjić, Gudelj i Ćapin doseljavali su se u prošlosti u različita vremena, ali mnogo kasnije od dolaska prvih stanovnika. Nema pouzdanih zapisa po kojemu bi se moglo odrediti vrijeme njihovog doseljavanja.

Sredina je sela točno na geometrijskoj sredini naselja. Podjednko je udaljena od granice prema Slivnu i granice prema Zagvozdu. Sve zajedničke vrijednosti koje koriste Krstačani izgrađene su  u području koje pokriva Sredina sela. Tu je seotsko groblje, crkva, kapelica uz župnu kuću, župni dvor, državna gusterna, škola, poštanska ispostava, telefonska centrala, te bućalište. Zanimljivo je spomenuti da su dućan i gostionica uvijek bili u Sredini Sela iako je za iste bila potreba i u drugim djelovima sela.

Što se ima još reći o stanovnicima ? Malo toga ima zapisano, a ako postoje zapisi oni su slabo poznati. Trebalo bi uložiti dosta truda ba bi ih se pronašlo, prevelo na razumljivi jezik i kao takve prezentiralo. No, evo što sam uspio pronaći o nekim prezimenima koja egzistiraju u Sredini.

Vuletić;

Najstariji pisani trag o Vuletićima nalazimo u pismohrani Sinja, kamo su neki od njih prebjegli ispred turskog zuluma nakon oslobođenja Sinjske krajine 1686. godine.

Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču, okolica Nevesinja. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u Crnču koje se još i sada zove Vuletića groblje, iako već odavno nema Vuletića u tom selu.

Isto tako, nakon oslobođenja Imotske krajine od turskog ropstva 1717. godine, Vuletići su iz Crnča u više navrata doseljavali na to područje i nastanjivali se u Dobranje, Slivno Gornje (Krstatice) i Župu Biokovsku, a odatle su se tijekom vremena raseljavali i u druga sela Imotske krajine.

No, ima i drugačijih zapisa u kojima se kaže da su Vuletići starinom najvjerojatnije Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu.

U Krstaticama od jedne oveće obitelji Vuletića, koja je imala dvore u Gumancu ispod župne kuće, nastali su današnji Vranotini, Juriševi, Šarini i Matanovi.

Lišnjić;

O ovom plemenu ima malo zapisa, a i ono što nam stoji na raspolaganju dosta je kontradiktorno. Prema jednom izvoru Lišnjići se prvi put spominju 1686. godine u Zagvoškom zbijegu, a prema drugima taj podatak se odnosi na staro zagvoško pleme Linčur, a ne na krstačke Lišnjiće. Sigurno je jedno da pouzdanih izvora nema kada su se i odakle doselili u Krstatice.

Prema predaji stoji da su se krstački Lišnjići doselili iz hercegovačkog mjesta Crveni Grm (Ljubuški) na predjele, gdje je nekada živjelo pleme Brak. U Zemljišniku iz 1725. godine spominju se neki Lišnjići ali iz serdarije Roglić (Župa), a 1744. zabilježen je Ivan Lišnjić s 5 članova obitelji. Živjeli su kao i druga biokovska plemena, malo u polju malo u brdima, što je zavisilo od Turaka i njihovih aktivnosti.

Iz njihovog plemena makarski je biskup fra Marijan Lišnjić (1609 – 1686.)

U dijelu naselja smještenom na lijevoj strani ceste, gdje su godinama živjeli i stvarali, Lišnjića više nema. Raselili su se diljem Hrvatske uglavnom u Osijek, Split, Karlovac i Zagreb. Slabo i navraćaju, a podmladak gotovo da i ne dovode, kako bi ga upoznali s drevnim ognjištima. Šteta!

Ivanović, Topić, Lizatović;

Topići zajedno s Lizatovićima i Ivanovićima nastali su od stare bosanske plemićke obitelji Bakić, koja se zovala i Banjak, (sačuvan joj je i obiteljski grb), čiji su pripadnici nakon što su Turci 1482. godine zauzeli Hercegovinu prebjegli iz mjesta Banj Dolac (istočna Hercegovina) u Zabiokovlje. Prezime Banjak nose i 1686. godine, kada se među izbjeglicama na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelji Nikole Banjka. Kako Topića nema u Stanju duša tadašnjih vrdolskih župa Slivna i Župe Biokovske iz 1744, onda ili se još nisu vratili iz izbjeglištva ili nisu počeli koristiti novo prezime Topić. Pretpostavlja se da je prezime Topići  nastalo od jednog Banjaka, čovjeka koji je bio hrom, šepav ili na turskom topav. Iz njegovog nadimka nastalo je stalno prezime Topić.

Posljednja iskra roda Topića u Krstaticama ugašena je 6.8.2001. smrću Marijana Topić. On je posljednji Topić koji je stalno živio u Krstaticama. Danas žive u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Herceg Novom, te Argentini.

Prezime Ivanović vjerojatno je nastalo od starog i izumrlog krstačkog prezimena Juranović. Nosio ga je poznati svećenik fra Mate Juranović, Krstačanin, istaknuti borac protiv Turaka. I Ivanovići su desetkovani. Raselili su se širom svijeta. Ima ih u Osijeku, Splitu, Trogiru, te prekomorskim zemljama Argentini i Australiji.

Nema zapisa kako i kada su se Lizatovići počeli koristiti novim prezimenom. Njih je bilo najviše, a danas žive u Splitu, Trogiru, Hvaru, Makarskoj, Zagrebu, Novom Sadu, Australiji, Kanadi i Argentini.

Zanimljivo je spomenuti da Ivanovići, Lizatovići i Topići iako su nastali iz istog plemena i međusobno su rodbinski vezani, značajno su se razlikovali jedni od drugih. Među Lizatovićima su uvijek bili oni bogatiji i napredniji za razliku od Ivanovića koji su oduvijek bili izrazito širomašni. Topići su bili oduvijek brojčano malo podpleme, koje zbog toga nije imalo neki značajniji utjecaj ni na bogatstvo niti na siromaštvo.

Sredina je sela najveći dio naselja kako po površini tako i po broju stanovnika. Danas broji oko 40 duša od čega je 12-tero djece, što je izuzetno dobro u usporedbi s drugim djelovima naselja. Uspoređujući današnji broj stanovnika s onim između dva rata dolazi se do zaključka da ga je danas skoro 10 puta manje. Nije se tome čuditi. Iz Sredine najviše je onih koji su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća trajno napustili Krstatice. Više od trideset mladića i djevojaka odselilo se u Srijem i Slavoniju, te prekomorske zemlje Australiju, Kanadu i Argentinu.

U proljeće i ljeto 1918. godini Sredina je sela proživjela najteže i najtužnije vrijeme. Španjolska gripa naplatila je danak baš od onih koji su bili mladi i reproduktivni ljudi. Gotovo cijela jedna generacija starosti do 25 godina nestala je u samo tri mjeseca.

Poslije Drugog svijetskog rata stanovništvo se značajno obnovilo. Rijetke su bile one obitelji u kojima je bilo manje od petero djece. Najviše djece imale su Lišnjića obitelji. No, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća udareni su temelji propasti svih sela pa tako i Krstatica. Sve što je bilo mlado i moglo raditi napustilo je seotsku idilu i preselilo se u grad, zamjenjujući naporne zemljoradničke poslove s tvornicama, školama i fakultetima.

Kroz prošlost, stanovništvo Sredine uvijek je bilo neka vrsta avangarde. Oni su se među prvima opismenili, prvi su imali školovane zanatlije, liječnike, ekonomiste i pravnike, no i među prvima su pohrlili u svijet gdje su učili, stvarali i bolje živjeli. Sa zadovoljstvom spominjem Čavuša Topića kao prvog pismenog Krstačana, Ivanića prvog izučenog zanatliju, braću Ivana, Stipu i Marka Letića prvog pravnika, ekonomistu i liječnika. Svakako ne smiju se zaboraviti nadaleko poznati samouki i vrsni zanatlije. Mate Lizatović i sin mu Stipe kovali su u svojoj kovačnici sve, od motike do brave i ključa. Bili su umjetnici vrućeg željeza. Mogli su zavezanih očiju potkovati konja. Zidari kakvi su bili Raćija i sin mu Ljubić, te braća Mandić i Pupan, gradili su lijepe i čvrste kuće, ćemere i gusterne. Njihove kamene građevine i danas dominiraju s čvrstoćom i klasičnom ljepotom. Iko Rošo, tesar i bačvar izrađivao je bačve, bigunce i burila kojima se stanovništvo desetljećima služilo. Nije rijetkost da se i danas nađe u upotrebi bačva koju je Iko napravio.

Ipak, mušku populaciju prošlost je upoznala kao najbolje zemljoradnike i nadničare. Svojim su radom i nadničarenjem na mostarskom polju, makarskim maslinicima i hvarskim vinogradima bili uvijek prepoznati po izrazitoj skromnosti i velikim radnim sposobnostima.

U vremenu iza Domovinskog rata Sredinu sela počelo se obnavljati više nego ikada. Djeca i unuci vrijednih zemljoradnika učiniše nemoguće. Dok su jedni obnovili gotovo sve, od rodnih kuća pa do vječnih počivališta, drugi, pretežno mlađi naraštaj,  grade nove i moderne objekte.

Danas, kada se prođe kroz Krstatice može se vidjeti koliko se toga izgradilo i obnovilo.  Prema izgrađenom i obnovljenom reklo bi se da smo bogati i da imamo puno. No, stvarnost je drugačija. Istina je da materijalno nismo bogati, ali zato imamo drugo bogatstvo koje je sasvim drugačije od onoga materijalnoga. Naše bogatstvo očituje se kroz neizmjernu i trajnu želju da rodnu grudu uredimo i sačuvamo od propadanja i zaborava. Takvo nešto u sebi nose samo oni ljudi kojima su životne nedaće"brusile dušu" i u nju usađivale najplemenitije osjećaje, ljubav i odgovornost spram korjena iz kojih su niknuli. To je neuništiva snaga koja nas stalno tjera da u zavičaj ulažemo i zadnju kap znoja.

Jedino se tako može objasniti ono; zašto je Roko Ćosin došao čak iz Australije i obnovio djedovinu koju neće moći tako često uživati.

Eto dragi moji, još samo da vas pozdravim.

Zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 22, 2013
Rat u Sloveniji bio je daleko iza nas. Bilo nam je potpuno jasno da se lagano ali sigurno priprema napad na Hrvatsku, ako bi se svojevoljno pokušala odvojiti od Jugoslavije. Državno rukovodstvo, a posebno Ministarstvo oružanih snaga spremali su se za obranu zemlje. Unaprijed su se pripremale mnoge akcije kojima bi se otupilo oštricu mnogostruko jačeg napadača. Jedna od takvih bila je akcija u kojoj bi se u određenom trenutku i na određeni način razorile - uništile telefonske veze JNA, čime bi se otežalo ili potpuno onemogućilo zapovijedanje s JNA postrojbama.

Odmah na početku kolovoza te 1991. godine od Ministarstva obrane dobio sam zadatak da zajedno s brigadirom Zlatkom Cišperom izradimo plan akcije i to u čim kraćem vremenu.

Sadržaj plana imao je nekoliko bitnih odrednica, kojih smo se morali striktno držati. Objekte veze JNA trebalo je napasti na cijelom području Hrvatske u isto vrijeme, nanoseći im štete u što manjem obimu, kako bi se zauzimanjem istih od strane hrvatskih snaga, veze ponovno osposobile i dale na  korištenje Zboru narodne garde i policiji. Pored vojnih veza trebalo je vojnim licima iskopčati fiksne telefone u stanovima i uredima. Jedine veze koje su trebale ostati u funkciji bile bi veze u vojnim bolninicama i medicinskim ustanovama.

U ono vrijeme smatrali smo da bi ovo bila prava akcija, kojom bi uzdrmali JNA,  dajući na znanje njenom zapovjedništvu da i nisu baš tako svemoćni i nedodirljivi.

Znali smo da su glavni oslonac svih vrsta veza u JNA bili radio relejni objekti (RRO), koji su izgrađeni na vrhovima planina po čitavoj nekadašnoj državi. Bilo ih je oko šezdesetak, od toga dvadesetak u Hrvatskoj. Međusobno povezani po principu "rešetke", što će reći da su se dvije zamišljene ili stvarne točke u prostoru mogle povezati iz nekoliko različitih i međusobno udaljenih RR objekata. Ako bi jedan objekt iz bilo kojih razloga"ispao" jedan ili više njih mogli su ga u potpunosti zamjeniti. Objekti veze građeni su da mogu izdržati atomski udar, a cjelokupni tehnički sadržaj, te primjerena količina goriva, vode i hrane potrebne za život i rad posade, nalazili su se duboko pod zemljom. Njihova izgradnja i opremanje bilo je dugo i vrlo skupo. Stjecao se dojam da su objekti neuništivi.

No, najosjetljiviji njihov dio bile su antene izgrađene na površini zemlje. Urušavanjem antenskog sistema sva ostala tehnika bila je uzaludno zaštićena u utrobi zemlje. 

Nije bilo jednostavno u jednom trenutku onesposobiti sve što se planski gradilo pedeset godina, a naročito ako su to dobro čuvani vojni objekti. Zbog toga smo predvidjeli da se diverzije izvedu noću. To je bio teži put, ali tako se jedino moglo računati na kakav takav uspjeh.

Veze JNA poznavao sam gotovo u tančine, što mi je olakšalo da odaberem za diverziju upravo najvitalnije djelove u sistema veza. Njihovim uništenjem urušili bi se i cijeli zapovijedni putevi, a to je bila osnovna zamisao svega.

Dvadesetak dana radili smo dan i noć i zadatak je završen. Neobrađeno je ostalo samo područje Dalmacije, područje koje je pokrivala Ratna mornarica. Zbog mog dalmatinskog porijekla i dobrog poznavanja teritorija, odlučeno je da pođem u Split i da plan diverzije za to područje izradim samostalno.

Ipak sve to nisam mogao izvesti sam. Trebalo je naći nekoga pouzdanog tko je radio na sistemu veza Ratne mornarice i da je istovremeno prešao u Zbor narodne garde, odnosno Hrvatsku vojsku.

Potpukovnik JNA, Dušan-Duje Vlastelica, Hrvat, Sinjanin bila je prava osoba.

Sastali smo se u Zapovjedništvu sektora u Resniku gdje smo četiri dana skupljali podatke i u najvećoj tajnosti izradili planove.

Kada je sve bilo gotovo iz Resnika na zračnu luku Split krenuo sam u pratnji dva kršna mladića u novim maskirnim uniformama s oznakama Zbora narodne garde. Maskirna uniforma za ondašnje vrijeme i prilike bila je neobična i rijetko viđena. Izazivala je veliko zanimanje među civilnim stanovništvom.

Dok smo čekali poziv na avion, pored nas zastali su piloti i stjuardese, glasno komentirajući i hvaleći lijepo i skladno odjevene momke. Ni mi nismo ostali dužni divljenju stjuardesama, jer su i one bile odjevene u nove i lijepe uniforme ukrašene prepoznatljivim oznakama tek osnovane hrvatske zrakoplovne kompanije.

Tek što je zrakoplov poletio preko zvučnika su nas obavijestili o nekakvom napadu na radio relejne objekte na području Dalmacije. Dok je vijest među putnicima izazvala urnebesno veselje, kakvo se viđa samo na nogometnim utakmicama, meni nije bilo do veselja. Pitao sam se nije li Duje krivo razumio zadatak u vezi s diverzijom, dajući naredbu da se napadnu određeni objekti veza. Naime, cijeli zadatak tretirao se kao državna tajna, pa se akciju moglo pokrenuti samo na osnovici unaprijed određene lozinke, koju su mogli izreći i narediti Predsjednik države ili Ministar obrane.

Moja razmišljanja prekinula je ponovna vijest o blokadi zračne luke Pleso od strane JNA uz dodatak da će biti srušen svaki zrakoplov, bez upozorenja, ako se ne bude pridržavao striktnih vojnih naredbi ili ako skrene s određenog mu koridora. Zbog čega, o tome nismo dobili vijest. U tim trenucima bio sam, vjerojatno, jedini putnik splitske linije koji je povezao svoju sudbinu s viješću o napadnutim vojnim objektima.

Cijelim putem znojio sam se od muke, misleći, što ako se netko nepozvan dokopao naših dokumenata i preko njih me povezao s diverzijom? Pojedine faze plana opisao sam vlastitom rukom, pa se vrlolako moglo ustanoviti autora.

Mučio me nerješivi problem. Ako vojska bude pregledavala putnike i prtljagu, kako  sakriti i zaštiti dokumentaciju koju sam nosio. Bavio sam se mišlju da nacrte pokidam u sitne dijelove, ali što ako napad na objekte nema veze s mojom dokumentacijom? Uništenjem dokumentacije dovela bi se u pitanje istovremenost početka planirane diverzije.

Za vrijeme leta stalno sam pogledavao onu stjuardesu s kojom sam se sreo dok sam bio s našim vojnicima. Pogledi su nam se susretali više nego što je to uobičajeno, gotovo kao da se jedno drugome udvaramo.

Ruka mi je bila stalno na tašni, koju sam nesvjesno držao pored sebe, umjesto da sam je stavio u boks iznad sjedala.

Kada smo sletjeli na Plesu, pored zrakoplova zapazio sam vojnike s psima i vojne policajce pod ratnom opremom, kako pomno promatraju sve koji su se kretali pistom, a posebno putnike koji su došli iz Splita.  

Prije samog izlaska iz aviona donio sam odluku da mi je najbolje tašnu s dokumentacijom ostaviti u avionu. Aerodromsko osoblje bi je našlo i jednostavno pohranilo u depo izgubljenih stvari, pa kada se situacija smiri lako bi ju ponovno uzeo.

Iz zrakoplova sam namjerno izlazio među zadnjim putnicima. Prolazeći pored "moje" stjuardese, kada sam mislio da sam se rješio tašne i dokumenata, ona me još jednom umiljato pogledala i umjesto pozdrava obratila mi se iznenađujuće zapovjednim glasom: "uzmite tašnu"!!

Skamenio sam se, ali nije bilo druge nego se vratiti. Stjuardesa nije mogla znati što je u tašni, ali vjerojatno moje ponašanje i pratnja vojnih policajaca dalo joj je motiv da "prokuži" važnost tašne.

Ponovno prolazeći pored stjuardese, na moje veliko iznenađenje, ona me je živahno primila ispod ruke i povela u pravcu gdje obično izlazi osoblje zrakoplova. Moje tamne naočale i stjuardesina ruka ispod moje nije izazivalo pozornost, dapače, izgledalo je kao da mi je zbog pomanjkanja vida potrebna pomoć.

Na izlaznim vratima od aerodromske zgrade, puštajući mi ruku, uslijedio je kratak pozdrav i savjet da čim prije nestanem s prostora zračne luke. Očito da je osoblje aviona znalo više od onoga što su nama putnicima rekli preko avionskog razglasa.

Nikada se nisam odlikovao brzinom u hodanju i trčanju, no ovaj put brže od svih putnika splitske linije stigao sam na autobusnu stanicu u Velikoj Gorici. Kaže se da su u strahu velike oči. Ja bih dodao i koraci.

Čekajući gradski autobus slušao sam dvojicu putnika kako glasno komentiraju situaciju na aerodromu.

JNA je bila blokirala aerodrom zbog zrakoplova iz Ugande, naređujući ugandskom pilotu da skrene s rute, te ga prisilno prizemljila na Pleso. Pregledom je ustanovljeno da je zrakoplov prevozio oružje namjenjeno  Zboru narodne garde i da je pri tome uhvaćen neki hrvatski iseljenik, koji je priznao da je organizirao kupovinu oružja.

Epilog;

Noću 17. na 18. rujna 1991. godine, petnaestak dana poslije mog dolaska iz Splita, na tajni znak "PREKID" aktiviran je plan i izvedena djelimična diverzija na sistemu veza JNA u Hrvatskoj. Ovom akcijom veze JNA su pale tj nisu bile za normalnu upotrebu.

Ono što se gradilo preko pedeset godina, ono u što su uložena golema materijalna sredstva, ono što je dovelo do uvjerenja o neprekidnosti i neuništivosti "nervnog sistema" u smislu zapovijedanja JNA postrojbama, bez traga je nestalo.

I tako, za vrijeme manje od jedne noći srušila se kula od karata.

Radio relejne veze bile su još jedna velika zabluda u koju je vjerovalo vrhovništvo JNA.

No, malo iza ove akcije uslijedio je popravak i osposobljavanje onoga što je bilo porušeno. Znali smo da je rat neizbježan i da će te iste veze biti potrebne Zboru narodne garde i Hrvatskoj policiji.

Sudbine;

  • Anđelko Tule (1970), Branko Peći (1956), Damir Pišmiš (1966), Davor Dragić (1969), Tomo Perić (1969), Tade Nikić (1959), Jozo Koutin (1962), Ivica Zlomislić (1967), Tomislav Vužić - Mohenski (1971), Tomislav Pranjković (1965) i Vinko Tomašević (1971);  Poginuli su na Papuku 2. prosinca 1991. godine prilikom pokušaja uspostave veza za potrebe bojišta na području Istočne Slavonije.
  • Anton Kikaš; Hrvatski iseljenik, poslovni čovjek, rođen u Hercegovini, sa stalnim boravkom u Kanadi, toga 31. kolovoza 1991. godine, kao jedini putnik u ugandskom zrakoplovu punim oružja namjenjenog hrvatskoj policiji, uhićen je i maltretiran na aerodromu Pleso od strane vojne policije JNA. Bio je u vojnom zatvoru sve dok ga nismo razmjenili sa zarobljenim generalom JNA Aksentijevićem.
  • Stjuardesa; Nikada se više nismo sreli. Navodno se poslije kraćeg vremena udala i s mužom otišla raditi u jednu arapsku zemlju.
  • Zlatko Cišper, brigadir i Ljubomir Topić, bojnik; U umirovljeničkim danima još ne miruju. Prikupljaju podatke  o stanju i broju sredstava veze JNA, koja su se zatekla 1991. godine u Hrvatskoj. Stalni su članovi državne komisije za sukcesiju, (podjela zajedničke imovine između republika nekadašnje države).
Ovaj zapis posvećujem mojim kolegama – vezistima iz Odreda veze,  Anđelku Tule i Tomislavu Vužić – Mohenski, te devetorici hrvatskih vojnika 123. požeške brigade.

Prilikom uspostavljanja radio relejnih veza na planini Papuk, ubili su ih iz zasjede pobunjeni Srbi 2. prosinca 1991. godine.

Jedanaest mladih života ugasilo se gotovo u jednom trenutku bez da su ispalili i jedan metak.




Priču vam je ispričao Ljubomir Topić, a u povodu 22. godišnjice  događanja.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili !

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

 



krstatice @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 1, 2013
Jeste li se ikada zapitali što su to nadimci, tko ih i zašto izmišlja i kakve su nadimke u prošlosti nosili stanovnici Krstatica?

Što je zapravo nadimak? Nadimak je opisno ime koje se daje uz ili umjesto službenog imena. On  nije svojstven samo ljudima, nego se daje i životinjama, firmama, sportskim klubovima, gradovima, državama i profesijama.

Nadimci datiraju još od davnine, kada su za ljudski rod imali puno veće značenje nego što je to danas. Poznato je da su se u stara vremena jedinke međusobno razlikovale samo po imenima dobivenim po rođenju. Ograničenim brojem imena kojima se stanovništvo služilo nije se moglo zadovoljiti potrebu razlikovanja, naročito kada se broj stanovnika značajno povećao. Zato se pored imena dodavalo najprije ime oca, pa porodična ime i na zadnje nadimak.

Nijedan elemenat razlikovanja nije bio tako moćan kao nadimak. Nadimak, ne samo da je zamjenjivao sva druga obilježja, nego je trajao mnogo duže od života jedne osobe. 

Nadimci se nisu davali s izričitom namjerom, osim ponekad, kada se njime htjelo nekoga naružiti. Zanimljivo je što za niti jedan nadimak, bilo ženski ili muški, nije poznato tko ga je i kada "zalijepio" za određenu osobu, pa se kaže da se nadimci rođaju u isto vrijeme kad i oni koji će ih kasnije nositi.

Rijetki su muškarci koji su se svog nadimka stidjeli. Nisu se čak ni ljutili kad su ih njime nazivali. Ta jedna jedina riječ toliko bi nekoj osobi "prekrila" kršteno ime da mu se pravoga  imena  rijetko tko sjećao.

Po načinu kako su nastali mogli bi se podjeliti na dvije vrste; jedni koji su nastali od krštenog imena ili prezimena, kao izvedenica i drugi koji su nastali "slobodnom formom". Ovi drugi su potpuno nove riječi i nisu imali nikakve veze s vlastitim imenom.

Evo, kako je to bilo u prošlosti Krstatica.

Stanovništvo se služilo s ne više od dvadesetak muških i isto toliko ženskih imena, pa je logično da je bilo više imenjaka. U svakidašnjem životu imenjaci su se onda mogli razlikovati samo dodavajući nadimak svakom pojedincu. Ako bi se nadimak stvarao od vlastitog imena onda su te riječi  u sebi manjeviše zadržale temelj stvarnog imena. Na primjer; Petar se mijenjao u Perija, Periša, Perenta, Peket, Peca, Pejdo. Mato je imao izvedenice; Matuka, Matiša, Maćo, Matica, Matić, Maćan, a Jure u Juka, Jurtalo, Juriša, Juriš, Jukić, Jureško i td.

Koliko god da je bilo imenjaka nikada nisu bile dvije osobe s istim nadimkom. Spominjanjem nadimka odmah se znalo o kome je riječ, gdje mu je kuća, što radi ili tko su članovi njegove obitelji.

Nadimci nastali slobodnom formom bili su u jednoj sredini jedinstveni. Za razliku od vlastitih imena oni su strogo definirali samo jednu osobu i nisu u tom pogledu unosili pomutnju. Bajak, Janjak, Ikara, Ivanić, Tabanovac, Lazo, Ivaniš i Jevto, nosili su zajedničko ime - Ivan, ali jedino  nadimcima stvorile su se razlike do prepoznatljivosti.

Na tu temu ispričao bi anegdotu, kojom se najbolje dokazuje važnost nadimka u prepoznavanju osoba; -- Mladi poštar trebao je osobno uručiti sudsko pismo na ime Gudelj Ivan. Bogme, dobro se nahodao od jednog do drugog koji su se tako zvali. U svakom zaseoku bila je barem po jedana osoba tog imena i prezimena. Svi su redom nijekali da se pismo odnosi na njih. Poštar bi pismo vratio nazad pod oznakom "nepoznata osoba" da se nije sreo s legendarnim Lazom. Slučaj je htio da je Lazo očekivao sudsko pismo no, poštar ne znajući da se Lazo zove Gudelj Ivan nije mu ga ni nudio. Nije ni čudo, jer osobu po nadimku Lazo rijetki su znali kako se službeno zove.

Nadamci nastali "slobodnom formom" nekako su osebujniji od onih koji su izvedenice krštenog imena. U njima je sadržana, moglo bi se reći, narodna umotvorina i folklor, koji su više govorili o mašti naroda nego o ljudima koji su te nadimke nosili.

Pa, evo nekoliko nadimaka muškog roda koje je mašta stvarala, a vrijeme davalo pojedinim Krstačanima; Čavuš, Krkadin, Žuti, Špice, Mumin, Macikan, Čuka, Vuko, Zelić, Kalavra, Bajak, Moca, Raćija, Cikota, Pača, Jagnjić, Kršćanin, Krivi, Lazo, Jevto, Mišuka, Ćosa, Pečo, Rošo, Klepo, Munjac, Baraba, Brko, Letić, Babić, Drlje, Orlina, Čmago, Leto, Maduna, Likota, Zvonac, Maleško, Pupan, Šare, Njaca, Rafael, Tabanovac, Zeko, Janjak, Kekez, Peket, Šanje, Lole, Ađo, Cilac, Šaran, Tić, Catar, Pandelić, Cika, Gungić, Slipi, Gobo, Ćiber, Kopčić, Vužić, Čiput, Đime, Gluvi, Šešurak, Bebo, Bačić, Masle, Buleta, Pipalovac, Špikić, Poprd, Zojkan, Zekan, Ćalin, Mišeta, Klipe, Sekić, Muto, Bimbo, Perdžija, Čune, Zmaj, Tarzan, Strize, Bili, Kozlin.

Vidljivo je da se ne spominju nadimci nastali izvedenicom od imena, nego samo oni koji su nastali spontano u mašti naroda. (Možete ih preko komentara dopuniti)

Žene su se, uglavnom, zvale po svom izmjenjenom djevojačkom prezimenu. Ako se  djevojka prezivala Gudelj, kada se udala zvali su je Gudeljača, Lišnjić - Lišnjuša, Topić - Topuša. No, ako je takva tvorba bila nezgodna za izgovarati, primjerice Pribisalić - Pribisalićka, Pavičić - Pavičićka ili Pavičkuša, onda se spontano dodavao nadimak po oca ili porodični nadimak; Mare Rošina, Mare Jagnjića ili Jagnjuša, Mile Perotina, Nede Malićeva, Dragica Babićeva i td.

Podrugljiv nadimak češće su dobivale žene od muške populacije. Obično je to bio nadimak koji bi im otkrivao karakter, manu, tjelesni nedostatak ili ponašanje. Bilo je svega nekoliko krstačkih žena čiji je nadimak nastao slobodnim formiranjem, a ne izvedenicom prezimena obitelji iz koje je došla; Šiška, Muga, Strina, Cimbre, Zela, Zeka, Kole, Šanta, Groznica, Grda, Škare, Šarka, Sinica, i td.

Zanimljivo je spomenuti da nadimci koji su nastali u određenom naselju nisu se kopirali i prenosili u drugo naselje. Svaka sredina imala je svoje nadimke bilo da se radi o nadimku izvedenom od imena ili nadimku nastalom slobodnim formiranjem. To potvrđuje primjer jedne krstačke nevjeste, koja je svoj nadimak prihvaćala gotovo kao kršteno ime. Kada se udala sama je otkrila kako su je zvali u rodnim Vinjanima. Krstačanima njen djevojački nadimak jednostavno nije odgovarao i nisu ga prihvatili. Možda je u svemu tome najveću ulogu odigrala njena vesela i iznad svega dobra narav, pa je "donešenim" nadimkom nikada nitko nije nazvao.

Na kraju, neka mi bude oprošteno što sam pišući o nadimcima kao dijelu narodnog folklora, na neki način, spomenio i njihove nositelje. U svemu tome nisam imao namjeru bilo koga izvrgnuti uvredi ili ruglu, naprotih, moje štivo neka bude trajna uspomena na sve njih, ma kako god da su se zvali.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.