Priče i fotografije podbiokovskog sela Krstatice
Selo KRSTATICE
Nema zapisa.
Blog
petak, lipanj 27, 2014
Upravo je netko od vas kliknuo na blog Selo Krstatice i tako postao 20.000-ti posjetilac. Nekrijem istinu da sam jako ponosan što je u nepune tri i pol godine blog Selo Krstatice posjetilo dvadeset tisuća posjetilaca. Koliko je to puno najbolje se vidi ako se usporedi za isto razdoblje s ukupnim brojem posjetitelja  na utakmicama nekih nogometnih prvoligaša. Čak i Dinamo kao višegodišnji nogometni državni prvak na dvadeset utakmica zajedno nije imao više posjetitelja.

Tko bi se tome nadao? Poznato je da su Krstatice malo i neprimjetno mjesto, pa je bilo za očekivati da će blog biti slabo posjećen. Ipak, iznedadili bi se koliko je guglera iz raznih krajeva svijeta bilo na blogu.

Prema statistici koju je vodio davatelj usluge na blog su stizali blogeri sa svih strana. Gotovo da nema države iz koje netko nije bio na ovom blogu i tako preko njega čuo za naše malo mjesto. Najčešći i najbrojniji posjetioci dolazili su iz; Australije, zatim Indonezije, Novog Zelanda, Kanade, Argentine, Čilea, Poljske, Češke, Francuske, Ukrajine, Turske, Izraela, Avganistana, Luksemburga, pa i malog San Marina.

Začudo iz Austrije i Njemačke, gdje se nalazi najviše Imoćana iseljenika i njihove djece bilo je najmanje njih koji su kliknuli blog.

Od zemalja iz našeg okruženja gotovo redovne su posjete iz Slovenije, zatim Srbije, Bosne i Makedonije.

Da bi dobili kompletnu statistiku o blogu evo još nelokiko podataka koji su okarakterizirali blog, a vidljivi su samo vlasniku bloga. Stoga  ih želim prezentirati kako bi mogli ocijeniti uspješnost bloga i sadržaj koji je na njemu;

  • U Knjigu gostiju, pišući svoje prijedloge i zapažanja, upisalo se oko 400 posjetilaca.
  • Dvjesto komentara napisali ste u obliku kritika koje su se odnosile na sadržaj štiva, te primjedbe na postavljene fotografije. To je više od 3 komentara po naslovu, što je izuzetno dobar pokazatelj zainteresiranosti za postavljene teme.
  • Blog u svom žanru svrstan je na 164. mjesto, između više tisuća blogova otvorenih na platformi Indeks d o o.
  • Prema jednoj vanjskoj anketi, "vrijednost" bloga je veća od 6000 dolara. Nema potrebe objašnjavati što to znači. Ako se uzme da je blog ciljano napravljen na način da se na njemu neće reklamirati proizvodi, da neće biti golišavih fotki i bombastičnih naslova. Zbog toga sam s rejtingom bloga izuzetno zadovoljan.
  • U ove tri i pol godine napisao sam 61 naslov, koje da ih je prenijeti i urediti kao knjigu, ona bi imala više od 400 stranica.
  • Na blogu postoje tri foto linka, preko kojih je postavljeno preko 400 fotografija našeg mjesta i okoline.
Svakako se treba spomenuti da su vaši komentari bili uglavnom korektni, izuzev u jednom periodu, gdje je njihov sadržaj bio uvredljivog, podcjenjivačkog i nekulturnog sadržaja. Slobodu komentiranja na blogu i u Knjizi gostiju nisam ograničiavao. Svatko je mogao pisati po želji o svemu i svačemu i kod toga nije se trebalo registrirati, što je davalo punu tajnost identiteta onima koji su se javljali. Ograničenje sadržaja odredio je davatelj usluge, a ne ja. Za komentarima koji su izbrisani, ne mojom krivnjom, ne treba žaliti. Da su ostali na blogu samo bi dali "gušta" onima u kojima leži zao duh, a ne duh tolerancije.

Također treba spomenuti da sam tokom prošlog vremena bio prinuđen promijeniti Knjigu gostiju. Staru se Knjigu nije moglo inicirati - učitati, vjerojatno zbog neke greške u sistemu, što je izazvalo gubitak svih vaših zapisa koje ste u nju pohranili. Žao mi je za konstruktivnim napisima Ante Lizatovića, pjesmama Ivana Krstačkog i svim dobronamjernim komentarima. Bude li tehnika dopustila rado ću ih vratiti i pohraniti u  novoformiranu Knjigu.

Zahvaljujem se svima vama koji ste posjećivali blog i čitali moja štiva. Za pohvalu je da ste na njih reagirali na kulturan i tolerantan način, što mi daje snagu za daljnje djelovanje i pisanje.

Posebno se želim zahvaliti Anti Lizatoviću i Ivanu Guću što su mi ustupili neke svoje fotke i tako mi pomogli u ostvarivanju mojih zamisli.

Na kraju, postavlja se pitanje nije li blog mogao biti bolji i interesantniji. Svakako da je mogao, ali uz puno više posla i studioznijeg rada, te neizostavnu vašu pomoć. No, suradnja je nažalost između nas izostala.

Krstačani u svom mlađem pokoljenju imaju dovoljno vrijednih i učenih ljudi koji su svojim učešćem, primjedbama i prijedlozima mogli značajno utjecati na sam izgled bloga i odabir tema na njemu. No, opet se pokazalo da je naša stara boljka bila jača od nas; - nije to moj posao, neka to radi netko drugi.

Meni kao autoru savjest je čista. Svoje rodno mjesto nastojao sam preko bloga učiniti dostupnim jednako tako kao da je najvažnije mjesto na kugli zemaljskoj.

Koliko sam u tome uspio i nije jako bitno. Učinio sam onoliko koliko sam znao i mogao. Stoji činjenica da je to nešto što je učinjeno ipak puno puno više od onoga što je bilo prije. Zato mi dopustite da ostanem u uvjerenju da sam učinio nešto što bi u budućnosti nekome moglo biti od koristi. To mi je bila osnovna i jedina namjera.

Svakako, ne žalim niti za uloženim trudom ni potrošenim vremenom. Sve sam radio iz silne ljubavi prema rodnim Krstaticama, mjestu, koje ni pod koju cijenu ne smije ostati bezimeno.

Što bi se trebalo još na kraju reći? Ništa posebno, osim da bih izuzetno bio počašćen kada bi moj skromni rad bio u službi budućim pokoljenjima barem kao podsjetnik na Krstatice kao mjesto njihovih korjena.

A ja?? Što ja?? Ja ću uz pomoć nekih od vas krenuti lagano dalje. Moje stare kosti ne dozvoljavaju brza kretanja i nagle zaokrete. Zato vas pozivam sve da idemo zajedno dalje prema drugih 20.000 tisuća posjeta. Pomozite mi!!

Eto dragi moji do nekog idućeg štiva ostajte mi zdravi i veseli.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2014
Koliko je u prošlosti narod imotske krajine bio vezan za Bosnu i Hercegovinu, najbolje pokazuje činjenica da su gotovo sva njegova kretanja bila usmjerena preko Bosne i Hercegovine. Možda je to bilo i zbog, za ondašnje vrijeme, izuzetno dobre cestovne povezanosti dok su putevi preko Splita bili rezervirani samo za one koji su išli u prekomorske zemlje; Australiju, Argentinu, Čile, Ameriku i Kanadu.

U prošlosti, Imotsku su krajina s Bosnom i Hercegovinom povezivale dvije odvojene autobusne linije, koje su držala braće Borić iz Imotskog. Svakodnevno se putovalo jednom od Imotskog do Čapljine, a drugom prugom od Imotskog do Mostara. I Čapljina i Mostar, s ostalim svijetom, bili su povezani uskotračnom željeznicom pravcem Sarajevo - Vinkovci. Vinkovci su oduvjek bili željezničko raskršće, preko kojega su naši djedovi i očevi išli na omiljeno odredište, Osijek. Mnogi momci iz Imotske krajine baš spomenutim pravcem otišli su i skrasili se u Osijeku, najprije privremeno, a kasnije i sa stalnim boravkom.

U predratno vrijeme nije bez razloga Osijek nazivan glavnim gradom Dalmacije.

Privremeni radovi u Osijeku bili su rezervirani za jesensko vrijeme, a glavninu sezonske radne snage "progutale" bi uglavnom građevinske tvrtke, a ponajviše jematva šećerne repe.

Tako je i ne mali broj Krstačana, poslije odrađenih poslova i obranih plodova na vlastitoj zemlji, odlazilo na sezonske radove u Osijek i okolna slavonska polja.

Među prvima su se otisnuli Lišnjići; Ante i Danko Ličkin, zatim Maćan i Pejdić, a kasnije Dankara i Jurina. Iz Sredine sela redovno su prema Slavoniji išli braća Baraba i Munjac Rošin, Vice Rošin, Kršćanin Jagnjića, Lazo, Ivanić, Žuti i braća mu Luka i Stipe, te Vuko. Iz Donje Zečevine nezaobilazni putnici bili su Joko Rakušin i Šanje, te nekoliko momaka iz Pavičića i Prančioka.

Odlazak na privremeni rad u Slavoniju nije bio toliko tegoban. Naprotiv, mnogi su mu se veselili, ako ništa drugo onda zbog toga što se radeći moglo zaraditi, a tada i nešto više trošiti na vlastiti život.

Odlazilo se krajem osmog mjeseca, a vraćalo za Božić u obaveznom i zajedničkom povrataku.

Zašto je važno spomenuti sezonski rad na koji su odlazili ljudi i momci biokovskog podneblja?

Pa, uglavnom zbog toga što je odlazak u Slavoniju na privremeni rad za neke obitelji bio jedini izlaz da prežive zimu i proljetnu glad. Istine radi, siromaštvo i bijeda bili su do te mjere gospodari ljudskih života da mnogi iako su htjeli nisu mogli krenuti na put. Ostali su jer naprosto nisu imali novca da plate putne troškove. Zbog toga čekalo ih je dugo i gladno proljeće.

Sezonski rad progutao je najviše radnika bez zanata i zanimanja. Nadnice su bile male i teško se moglo uštedjeti, a ako se nešto i zaradilo onda se to teško trošilo. Trebalo je nešto sačuvati i donijeti u ostatak obitelji.

Da bi uvećali zaradu sezonci su morali, pored redovnog posla, danonoćno raditi i druge raznorazne poslove. Osječkim obiteljima pomagali su u raznim poslovima. Radili su sve, od čišćenja fekalnih jama, krečenja i čišćenja stanova pa do pripreme drva za zimu. Stotine i stotine vagona cementa, ugljena, građevinskog materijala i drugih roba na željezničkoj stanici prešlo je preko vrijednih krstačkih leđa. Ipak najomiljenija zarada bila je ona koju su dobivali od osječkih gopođa. Nedjeljom u jutro obrijani, čisti i uredni stizali bi na gradsku tržnicu, nudeći se osječkim gospođama da nose korpe u koju su one smještale kupljene namirnice. Za svoje usluge nisu imali određenu cijenu, jer su otkrili da su bolje prolazili i više dobivali od dragovoljnosti gospođa.

I pored sveg truda teškom mukom se uvećavala zarada. Naročito je bilo teško onima koji su pušili. Cigarete su bile skupe, a lula se nije smjela pušiti. Da bi zadovoljili svoje potrebe, skupljali su na tramvajskim stanicama odbačene čikove, mrvili ih, krišom s njima punili lule i pušili. Skupljanje čikova bilo je ponižavajuće i sramotno. Zato su imali štap na čijem je vrhu bio oštar čavao s kojim bi neprimjetno nabadali čikove.

No, neki od njih niti su skupljali čikove niti su poslije radnog vremena bilo što drugo radili. Oni su redovno sjedili po gostionicama i gostili se uz teško zarađeni dinar.

Odlazak i povratak sezonaca bili su zajednički. Svi su se dobro međusobno poznavali, jer kroz dugi niz godina njihov sastav nije se mijenjao. Uvijek su to bili isti ljudi. Život u tuđini bio je kao da su živjeli u vojarni. Smještaj i hranu imali su organizirano u zajednici, pa i u slobodno vrijeme nisu se razdvajali. Pored svih tegoba koje su ih pratile bio je to ipak život pun druženja i zajedničkih akcija. Doživljaji i raznorazne dogotovštine koje su se, nakon napornoga rada, među njima događale i danas se prepričavaju, iako su njeni akteri već odavno mrtvi.

Vjerojatno ste čuli za onu uzrečicu; "Niti valja kao Joko, niti kao Vuko", no siguran sam da ne znate kada je i zbog čega nastala.

Pa evo priče.

Tamo negdje 1936. godine grupa Krstačana vraćala se kući. Put ih je vodio vlakom iz Osijeka do Mostara, te od Mostara do Imotskog Borićevim autobusom.
Bila je to čudna grupa ljudi, koja se razlikovala od ostalog svijeta. Već u Sarajevu su punili džepove sitnim kamenčićima kako bi u baštama uz željzničku prugu gađali mlade žene u feredžama i dimijama.

Njihova prtljaga bila je velika, teška i čudna. U velikim ruksacima bilo je svega i svačega. Kući u siromaštvo nosilo se sve što se moglo naći na otpadu ili što je bilo odbačeno na osječkim gradilištima. Iz pretrpanih ruksaka virile su željezne šipke, kolutovi žice, razni alati, male limene peći-furone, pamučne krpe uzete iz šećerane, zidarski alat, a bogme našao se i jedanom dobar komad željezničke tračnice.

Svakako se treba spomenuti da se u njihovim ruksacima mogla naći i pokoja kocka šećera, naročito kod onih koji su radili u šećerani. Svakodnevno, ali kriomice iznosili bi po pregršt šećera, te ih ljubomorno čuvali dok nisu pošli kući. Te famozne kocke šećera vrlo teško su se iznosile iz šećerane. Na porti su ih čekali strogi čuvari. Jedan od najstrožih stražara bio je Lazo Bojkin, Krstačanin, koji je samo rijetkima progledao kroz prste, kada bi im na pregledu pronašao šećer.

Dobiti kocku šećera za Božić bila je prava rijetkost. To je bilo rezervirano samo za one koji su bili najbliži srcu; roditelji, djeca, obećane djevojke, mlade majke i jako bolesni. Kocka šećera kao rijetki slatki zalogaj oduvijek je pobuđivao među sirotinjom veselje i radost.  No u nekim ruksacima našlo se i pokoji komad kao snijeg bijele slanine. Prije toga, neke obitelji, rijetko da su  u obroku imale svinjetinu.

Grupa s tako teškim ruksacima uputila se, dakako pješke, iz Imotskog u Krstatice. Negdje na pola pute, kod Tole, bilo je ugodno odmorište gdje bi putnici redovno zastali i predahnuli. Tu bi se popilo i pokoju čašu vina, te nastavilo dalje. I naša grupa nije iznevjerila tradiciju. Kupljeno je i popilo se nekoliko litara vina. Ne previše, žmul po glavi. Svi su platili svoje, čak i oni koji su nesretni dinar čvrsto držali u dubokim džepovima.

Put su nastavili preko Šućurova Sedla, zastajkujući kod Levaduše prije penjanja uz strminu Osoja.

Već umorni s prepunim i teškim ruksacima došli su na vrh. Na Gomelicama, kod Ljubićeve ograde, bio je zadnji odmor prije rastanka i dolaska u selo. Tu se je obično između pušača razmjenjivao duhan, te popilo zadnje gutljaje rakije, ako je netko imao. Uglavnom tu je bilo mjesto na kojemu su se svodili računi, prepričale zadnje dogodovštine, a stotinjak metara dalje se rastajalo. Jedni prema Lišnjićima, drugi prema Zečevini, a treći u Sredinu sela.

Posjedalo bi se po okolnom kamenju i temeljima nikada izgrađene kapelice, veseleći se što će uskoro vidjete obitelj i svoje najbliže.

Padale su šala i priča o svemu i svačemu, a najviše o radu u Osijeku i o načinu na koji se zarađivalo. U jednom trenutku prevladala je zajednička radoznalost. Netko je predložio da se svako od njih pojedinačno izjasni o visini svoje ušteđevine. I tako je počela "ispovijed"o novcu kojega su zaradili i donijeli. Najmanju zaradu nosio je Šanje, svega 200 dinara. On je bio invalidan na nogu pa je teškom mukom nalazio dodatne poslove.

Veći dio među njima raspolagali su zaradama između 250 i 350 dinara. Ispostavilo se da je najviše zaradio i uštedio Vuko, oko 400 dinara. Bila je to značajna cifra. Za 400 dinara moglo se kupiti 400 kilograma pšenice, što je za jednu osrednju obitelj bila osigurana bezbrižna zima.

Kada je došao red da se očituje Joko Rakušin, svi su se začudili kada je iz džepa izvukao dva dinara i bacio ga među gustiš, govoreći; "Kad nema više, netriba mi ni ovo". Društvo je odmah usporedilo Vuku i njegovu zaradu s Jokom i njegova dva dinara. Vuko je bio izuzetno štedljiv čovjek i jedan od onih koji nije kupovao duhan iako je bio strastveni pušač. Volio je i popiti, ali nije išao po gostionicama. Dok je Vuko skupljao čikove kako bi što više ostalo novca za mnogobrojnu obitelj, Joko nije štedio. Bio je bekrija, koji nije trpio ni glad niti žeđ. On što je zaradio to je i potrošio.

Ova priča se godinama diskretno širila među Krstačanima. Redovno su uspoređivali Vuku kao škrtog čovjeka s Jokom kao predstavnika rasipništva, sve dok netko nepoznat iz naroda nije izrekao; "niti valja kao Joko niti valja kao Vuko", misleći na ono, da nije dobro biti niti jako škrt niti rasipnik.  

Za života, Vuko i Joko nikada se nisu ljutili na onoga tko bi ih spomenuo po ovom istinitom događaju.

Oni već davno nisu među živima, ali pokoljenja će ih spominjati preko izreke nastale u razdoblju nihova mukotrpnog života. Teško življenje i patnje nisu ih sprečavale da budu međusobno tolerantni ljudi, ljudi od veselja, dobrog duha i bez ljutnje.

Potpuno sam uvjeren da niti meni ne bi zamjerili što sam ih  u ovoj priči spomenuo.

Zato, neka svi počivaju u miru. Hvala im na svemu što su činili da bi mi danas postojali.

Eto i ovo je jedna priča iz života naših predaka, na kojoj se iznjedrila jedna izuzetno mudra izreka.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2014
Bilo je pred božićno vrijeme. Zima je puno ranije stigla nego što se očekivala. Bura, taj snažni i vrlo hladni vjetar gurao je sve ispred sebe pa i rijetke ljude koji su se zatekli na otvorenom. Iz kuća su izlazili samo oni koji su imali dobar razlog. Snijeg rijetko pada u vrijeme jake bure, a ako pada onda znatno otežava sve vanjske aktivnosti. Zakloni nisu preporučivi kao sklonište, jer obično u njih bura nagoni snijeg u smetove, često i veće od 5 metara.

Nekadašnje življenje na selu imalo je karakteristiku velike bijede i siromaštva, koje su redovno pratile razne bolesti. U takvim okolnostima ljudska bića postaju potpuno ništavna i bespomoćna.

Krstatice su se odavale baš kao mjesto zaostalosti, izoliranosti, siromaštva i bezizlaznosti. Nije bilo prijevoznih sredstava, telefona, autobusa, a u slučajevima kada se trebalo  liječnika moralo se k njemu ići pješke.

Koja ironija. Pa onaj tko može pješke otići u Imotski k liječniku taj nije bolestan.

Vrlo visoka tjelesna temperatura ukazivala je da tijelom hara nepoznati upalni proces. Dijete, mala Zorka, bila je na umoru. Disanje joj je bilo isprekidano i teško, gotovo ga se nije čulo. Već treći dan ništa nije jela. Zatvorene oči kao da je u dubokom snu, a zjenice jedva da  reagiraju. Ako se nešto odmah i brzo ne poduzme dijete će umrijeti. U susjedstvu već ih je troje umrlo. Što poduzeti uz ovakovo grozno nevrijeme, a najbliža pomoć je više od 17 kilometara daleko. Nitko nije vidio izlaz iz nesretne situacije. Preostalo je samo bespomoćno čekanje kraja. Pamet je stala, a mišići gotovo da ne reagiraju.

No, u ovakvoj bezizlaznosti javilo se srce. Ljudski organ koji će donijeti i izvršiti svaku odluku. Ono jedino ima hrabrosti početi neravnopravnu borbu između života i smrti. Bezbrojne prepreke koje  prate siromašvo biti će savladane na najbolji način. Jedino ono ima vjeru u sebe, da može!

Iako iznurena teškom plućnom bolešću, Anica sa Zorkom u naručju zamotana u posuđeni plet krenula je put Imotskog. Sama, bez odmora, kroz bespuće uz pratnju velikog nevremena za nekih šest sati pješačenja stigla je u Imotski noseći polumrtvo dijete. Nema se vremena za čekanja, bolesna curica samo što nije izdahnula.

Doktor je Tonković pregledom ustanovio da je Zorka  zaražena difterijom, za ono vrijeme vrlo opasnom, zaraznom i smrtonosnom bolešću. Prepisao je udarnu dozu lijekova koji su u onim vremenima bili na raspolaganju, s uputom da ih dijete treba koristi svaki sat. Također, majci nije zaboravio spomenuti da će djete ozdraviti ako ne umre u narednih 20 sati.

Iz Imotskog, gdje ju je sačekao muž, morali su se vratiti u Krstatice, dakako pješice. Oboje su pošli put sela naizmjenično noseći bolesno dijete. Nevrijeme je sve više prijetilo, pa je nastala utrka ljudskih mogućnosti s nedaćama.

Na Kamenmostu sustigao ih je Ljubić Račijin, koji se također vraćao kući. Videći ih da s teškom mukom nose dijete, ponudio je svoju pomoć, procjenjujući da bi za vidjela teško došli doma ako im ne pomogne. Uzeo je Zorku u naručje i više ju nije ispuštao sve dok nisu stigli. Putem se nitko nije odmarao pa ni Ljubić. Premda je nosio malu bolesnicu stalno je požurivao roditelje kako bi čim prije stigli i izbjegli duboku noć.

U kratkotrajnim zastojima da bi predahnula iznemogla i bolesna majka, revno je hrabrio roditelje da je curica živa, jer još uvijek osjeća toplinu njenog tijela. Nije ju ispuštao iz naručja, mrmljajući sebi u bradu, gotovo se zaklinjući, da će mu biti snaha ako preživi. Bio je veliki optimist i nije se predavao.

Neprestano su se žurili, ali zbog iscrpljenosti bolesne Anice, koja je već preko deset sati u pokretu, te zbog hladnoće, vjetra i snijega, koji je počeo padati, nije se moglo tako brzo napredovati. Vrijeme Ave Marije bilo je davno prošlo kada su ukućani preuzeli malu bolesnicu iz ruku čovjeka koji ju je neprekidno nosio. Ukočene ruke, te vrijedne ruke, koje su od kamena znale napraviti gotovo sve, ostale su dugo u položaju kao da je dijete još uvijek bilo u njima.

Premda rastom malen, Ljubić se pokazao kao jako srčan čovjek. Trebalo je više od 15 kilometara po bespuću Šućurova sedla i Osoja nositi, bez odmora, bolesno trogodišnje dijete. Bio je iscrpljen ali se nije micao od djeteta sve dok nije došlo ono vrijeme koje je najavljivalo život ili smrt. Ostao je zajedno s ukućanima i rodbinom čekati da prođe 20 sudbonosnih sati. Kritično vrijeme lagano je prolazilo. Nitko nije spavao. Jedini pokazatelj da li bolest napreduje ili se smiruje bio je toplomjer.

Kako je rekao liječnik, udarna doza lijeka trebala bi učiniti svoje. Ili će nastupiti naglo poboljšanje ili iscrpljeni organizam neće izdržati. Prošlo je onih dvadeset kritičnih sati, ali nitko se nije usudio izmjeriti temperaturu. Tek kada se pred jutro mala bolesnica počela micati i ravnomjerno disati bio je znak da će sve biti u redu i da muka nije bila uzaludna. Malo iza, toplomjer je pokazao da temperatura pada, što je bio najbolji pokazatelj da se tijelo oporavlja. Dijete je spašeno zahvaljujući srčanosti njeme majke. Svakako i slučajni prolaznik Ljubić odigrao je značajnu ulogu u spašavanju djeteta. Da nije bilo njega vjerojatno bi sve završilo drugačije.

Mala se Zorka oporavila i kroz vrijeme izrasla u zgodnu djevojku. Dvije prijateljske obitelji, pored želje da budu rodbina nije se ostvarila. Putevi sudbine često ne idu u pravcu naših želja. No, ne treba žaliti. Ponekad nas život uvjeri da je prijateljstvo jednako vrijedno kao i rodbinska veza. Tako je nekad bilo tako je i danas. 

A srce, što s njim? Kada ljudski um ostane paraliziran jer se sukobio s neriješivim problemom, tada stupa na scenu plemeniti organ našeg tijela, naše srce. U takvoj situaciji srce podređuje sebi i snagu i pamet, te pronalazi načine po kojima rješava gotovo neriješivo. Tako je bilo i ovoga puta.

U spomen na moju majku.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2014
Prije par godina pođoh u Imotski da unucima pokažem jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.

Autopoduzeće Imotski bilo je jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi se u Autopoduzeću. Dolaskom iz vojske na ist način se i Marijan zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila bilo je da su vozači početnici najprije morali ispeći zanat vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i prešli voziti u putnički promet.

Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava soc raspodjela.

Suvozač je imao dužnost da se brine za stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno prisustovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara naručitelju.

Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu, tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.

Pričalo se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.

Marijanu je već bilo dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.

Jednog dana krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga što je sreo nekog poznatog što je s njim buo u vojsci. Naoko bez i malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.

Suvozač je dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije. Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe  i umjesto da odmoran sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao. Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu u Imotski.

Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put Imotskog.

Zadnje što je vidio od Ante bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije stigao.

Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše gdje mu je suvozač. Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te im već sve ispričao.

Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio da mu pošalje novac preko brzojava.

Novci su Anti stigli, a on zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.

Poslije ovoga Anti su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.

Nisam baš puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog jezera.

Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće nikada više ponoviti.

A ja?  Ja se sada kajem zato što nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 18, 2014
Bilo je to davno, tu negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. U školi se pronio glas da je stigla pomoć Crvenog križa, koja se trebala podjeliti među učenicima.

U razredu na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bonbona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica. Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji  mašta o blagostanju.                                              

Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najrađe bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta;  mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.

Svoj paketić ljubomorno sam čuvao, te ga donio kući pokazati ukućanima. Također, odmah sam odlučio da s nikim neću dijeliti svoje šljive.                                                                                                                                                                         Izišao sam pred kuću te počeo hlapljivo jesti mojih 10 šljiva, a jedino baba Mara imala je hrabrosti da me još jednom zamoli za jednu šljivu. Ni ona nikada prije nije imala priliku kušati suhe šljive. Nikakve molbe nisu omekšale "srce kameno" i šljive sam pojeo sam.                   

Od toga dana prošlo je podosta godina, ali u mojim mislima nije izblijedilo sjećanje na slučaj sa šljivama. Puno puta sam se prisjetio tog događaja koji je, što sam bio stariji, sve više u meni ostavljao neku gorčinu i tugu. Posebno mi je žao što tih nesretnih desetak šljiva nisam podijelio barem s mojom babom. Bila je stara i nakon nekoliko godina iza toga je umrla. Ni ona nikada prije nije imala priliku okusiti suhe šljive. Moja joj je dječačka sebičnost to uskratila.                                                                                                                                                                    Svjestan sam da je danas kasno za kajanje i ispravljanje vlastite greške. Ništa se više ne može izmijeniti, jer onih prema kojima nisam postupio dobro više nema među živima.

Danas se pitam; zašto mi se taj mali paketić suhog voća toliko usjekao u sijećanje? U mojem djetinjstvu bilo je i gorih stvari pa mi ipak danas ne dolaze u misli. Možda je to sve zbog mog poimanja življenja i načina života u kojemu držim da grijeh nitko ne može oprostiti.

Zato, budite iskreni, dobri i pošteni i nastojte drugima činiti zadovoljstvo, djeleći s njima sve i tugu i radost, onda će vam vlastiti život biti potpuniji i ugodniji.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 18, 2014
Koje događaje pamtite iz svoga ranog djetinjstva? Često se puta pitamo kada smo prvi puta počeli pamtiti. Prve slike zapamtili smo onako kako su vidjele taj događaj dječje oči i  obično se cijeli događaj usječe u pamćenje preko jedne jedine slike. Ta jedna slika podsjeća nas i razjašnjava cijeli događaj, ma kako god on izgledao i u stvarnosti dugo trajao.

U ovom napisu opisati ću jednu moju od najranije zapamćenih "slika". Preko nje pamtim događaj i ljude koji su bili učesnici u događaju. Dogodilo se to davno, potkraj sedmog mjeseca 1944. godine. 

"Vidim" oko sebe veliku vatru. Pojata pokrivena slamom puna suhe djeteline i trave brzo se pretvorila u ogromnu buktinju. Zapalila se i slama u guvnu u kojemu Ćosa i stric Joze  vršu Markanuši Letića pšenicu. Na prostoru između pojate i guvna ostao sam sam okružen dimom  i velikom vatrom. Moj pratioc, Bajak, koji me doveo na guvno, negdje je bio već šmugnuo. Plakao sam od straha i od bolova koje su mi nanosili dim i velika vrućina. Dozivao sam strica sve dok se nije pojavila njegova čvrsta i jaka ruka koja me je zgrabila kao mačića i prenijela preko gorućeg guvna i doslovce bacila na ledinu daleko od vatre. Ćosa je nastojao odvezati i istjerati uplašene i uznemirene konje iz vatre kako ne bi izgorjeli.

Sve što se tada dešavalo sjećam se maglovito, osim lika onoga koji me je izvukao iz vatre. Najvjerojatnije zbog šoka i straha njegov lik toliko se usjekao u moje sjećanje da ga "vidim" tako jasno kao da smo se jučer sreli. Još mnogo godina poslije Ćosu sam viđao bezbroj puta, ali danas se bolje sjećam Joze nego njega.

Kažu da me je Joze jako volio. Darivao bi me bonbonima i kolačićima kupljenim na dernecima ili u Imotskom. On i njegov otac Čavuš stalno su me nosali na mjesta gdje su radili. U to vrijeme bio sam prvi i jedini muški potomak u obitelji Topić, ali ja se toga ničega ne sjećam.

Ma koliko god se trudim da pokrenem memoriju u njoj nema drugih slika niti iz vremena prije niti kasnije od ovog nesretnog slučaja. Ranije vrijeme nisam upamtio jer sam bio suviše mali, a u kasnije nije bilo ničega čime bi mogao popuniti sjećanje, naprosto jer je stric nestao odmah poslije ovog požara.

Gdje i kamo je nestao? Vraga je nestao. Bio je naprosto odveden, prisilno. Rastanak s njime bio je težak, kao da je znao da se više nikada neće vratiti rodnoj kući. Od kada je otišao stariji su o njemu pričali lijepe i umiljate priče, a naročito od onog dana kada je došla obavijest da je poginuo, negdje tamo daleko.                     

U spomen i zahvalnosti što me je spasio, dužan sam napisati barem o tome kako je izgledao i pod kakvim je okolnostima izgubio vlastiti život.

Bio je niskog rasta. Ne viši od 165 centimetara, ali nevjerojatno jak i izdržljiv u zemljoradničkim poslovima. Nije bio oženjen. Vesele prirode. Omiljen. Poslušan. Uglavnom, osoba koju su svi htjeli imati u svojoj blizini. Poslije izlaska iz domobranske vojske živio je s braćom Stipom i Žutim, te majkom Lišnjušom.

Nije bio sklon partizanskom pokretu kao ostali Topići. Veliki utjecaj na njega imala je njegova djevojka, Ruže Bojkina, čija je obitelj drugačije mislila i sklonija bila NDH.

Rat ga je zatekao u Krstaticama, a krajem ljeta 1944. godine  partizani su ga mobilizirali u svoje redove. Ušao je u sastav 19. ili 26. dalmatinske divizije, koje su bile djelovi 4. Armije, formirane isključivo za oslobađanje Istre i Trsta.

Pouzdano se znade da je učestovao u borbama za Knin, a kasnije i u završnim borbama za oslobođenje Hrvatskog primorja i Rijeke. Vjerovatno je poginuo u borbi za Klanu (mjesto kod Rijeke) između 24. travnja i 3. svibnja 1945. godine.

U toj borbi u povijesti poznatoj kao "Krvava Klana" ukupno je poginulo 2305, ranjeno 7053, a još nestalo 384 borca. Za tako velike gubitke partizana uglavnom su bili krivi zapovjednici divizija zajedno s ruskim vojnim savjetnicima, koji su ratne operacije vodili po takozvanoj "ruskoj taktici frontalne borbe". Nije rečeno da je takva taktika ratovanja odabrana upravo zbog sastava 4. Armije, u kojoj je od 58.000 boraca bilo 40.000 Hrvata uglavnom onih koji nisu bili posve za partizanski pokret, pa su vjerojatno kao takvi bili žrtvovani. To potvrđuju mnogi učesnici bitke preko pisanih dokumenata.

Odmah poslije bitke nastao je sukob i skandal između partizanskih zapovjednika zbog međusobnog optuživanja za velike gubitke dalmatinskih divizija. Desilo se to u Crikvenici gdje su se načelnik Generalštaba JA general Arso Jovanović i zapovijednik 26. dalmatinske  divizije general Božo Božović, toliko sukobili da je došlo do upotrebe osobnog naoružanja.

O tome kako se vodila bitka kod Lubana, utvrđenog brda izmeđi Rijeke i Klane gdje je i bilo najveće stratište partizana, najbolje govori izvještaj generala Jovanovića Titu, u kojemu se gotovo hvali da su partizani pokušavali zauzeti izuzetno dobro i smišljeno njemačko utvrđenje Luban nizom juriša "u glavu" uz velike gubitke. Dalje u izvještaju stoji da su u tim jurišima naročito stradali "disciplinski"odredi.

Tito je za takav pokolj okrivio Jovanovića, ali kakva korist od toga. Mrtvi se nisu mogli vratiti. 

To je bio najveći pokolj Hrvata u povijesti. Jedino ih je na Sutjesci stradalo više.

Prema pričanju preživjelih Krstačana, također učesnika te krvave bitke, među poginulima bio je i moj stric Joze. Nije poznato gdje su sahranjeni posmrtni ostaci Joze Topića. Njegovi suborci danas počivaju na grobljima u Klani, Sušaku i Kozali. Vjerujem da je i on među njima.

PS.

Iza svršetka rata, točnije 11. kolovoza 1948. godine, na jugoslavensko-rumunjskoj granici  generala Arsu Jovanovića, najvjerojatnije glavnog krivac za pokolj kod Klane, ubili su jugoslavenski graničari u pokušaju bijega u SSSR.

Rekao bi ja da ima Boga!!

Za ovo štivo koristio sam dostupne podatke prezentirane na internetu autora Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije", te zapis i publicirano predavanje gospodina Vladimira Tonića.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!  

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 21, 2013
Druga polovica dvanaestog mjeseca s pravom se smatra vremenom radosti i veselja. To je vrijeme Božića, božićnih i novogodišnjih praznika. To je vrijeme najsrdačnijih druženja i posjeta rodbine i prijatelja. Vrijeme kada su se zavađeni mirili, zaljubljeni ženili i udavali, vrijeme kada su se vraćali dugovi, darivali roditelji i djeca, kumovi i prijatelji. Uglavnom bila su to vremena kada su se ljudi osjećali posve drugačije. No u našem podbiokovskom kraju bilo je i drugih razloga za veselje. Jedan od njih bila je "vaga". O čemu se radi, vi mlađi pročitajte, a vi stariji prisjetite se najljepšega što je prošlost darivala.

Mlađi naraštaj sigurno nije upoznat da se u Krstaticama i cijeloj imotskoj krajini nekada uzgajao duhan. Bio je to izuzetno kvalitetan proizvod preko kojega su seljaci mogli doći do gotovog novca. Istine radi osim duhana vršeni su i otkupi višanja, višnjaka, vune, vrijeska, kadulje i drugog ljekovitog bilja. Mnoge obitelji su vidjele svoju dobit u spomenutom pa su se maksimalno koncentrirali na njihovu proizvodnju, pripremu i prodaju.

Duhan je kultura koja je zahtjevala puno pažnje i posla, ali ne i jaku radnu snagu. Poslove su uglavnom obavljali djeca, žene i starci.

Duhan smo počeli uzgajati davne 1884. godine, a po nekim zapisima i prije. No, te godine Austrougarska vlast donijela je zakon i pravila o uzgoju duhana. U Imotskom, kao središtu krajine, šest godina kasnije izgradili su otkupnu stanicu-doganu. Također, donijeli su pravila i upute kojima su bile opisane sve radnje od sijanja rasada pa do predaje u otkupnu stanicu-doganu.

Kako je to izgledalo: onaj tko se odlučio uzgajati duhan prvo što je trebao učiniti bilo je da s državom sklopi ugovor o uzgoju duhana. Ugovor se sklapao obično u vrijeme dok se prodavao urod od tekuće godine. Samo na osnovici tako sklopljenog ugovora uzgajivač je dobivao državnu potporu, zapravo posudbu. Visina posudbe ovisila je o broju ugovorenih strukova. Dakako, ugovor je sačinjen na osnovici pravilnika kojim se definirala gotovo svaka radnja vezana za uzgoj duhana. U prvo vrijeme dok nisu imali vlastito sjeme, seljaci su od države besplatno dobivali jedino rasad.

Kada je stabljika duhana porasla na određenu visinu, prije cvata, procjenitelj je na osnovici pravilnika i vaganja zelenog lista nasumice odabrane stabljike, odredio urod i količinu duhana koji se treba predati državi. Sav urod, odnosno procjenjeno zaduženje, moralo se predati državi na otkup po cijenama koje bi država odredila još prije ugovaranja.

Otkup se obavljao tako što bi u duhanskoj stanici-dogani procjenitelj izvagao količinu duhana i odredio mu klasu tj cijenu po kilogramu. Radi objektivnosti procjene, procjenitelja otkupa bilo je više, tako da se moglo birati bilo kojeg od njih da izvrši procjenu.

Ako proizvođač nije bio zadovoljan s prvom procijenom imao je pravo tražiti ponovnu procjenu, ali od nekog drugog procjenitelja. Za taj postupak nije se trebalo pisati žalbe i pritužbe. Potrebno je bilo samo izraziti negodovanje i procjenu je izvršio po volji odabrani procjenitelj. Istog momenta kada se uzgajivač suglasio s izvaganom količinom i procijenjenom klasom–kvalitetom duhana, na blagajni je izvršen izračun, zatim bi se odbila potpora-posudba, a ostatak bi se odmah isplaćivao gotovinom na ruke. Sve se to radilo "pješke"- ručno i nije bilo zastoja.

Divota ! Kakva jednostavnost i obostrano uvažavanje.

Važno je napomenuti da su Austrougarske zakone i pravila za uzgoj duhana prihvatile kasnije država, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a bogme i Nova Jugoslavija.

Najradosnije vrijeme bilo je vrijeme od 1. studenog do 15. siječnja, kada bi se vršila predaja duhana na otkup  u duhanskoj stanici. Posebno se širilo zadovoljstvo ako je duhan otišao u najbolju klasu. To je bio znak dobre zarade.

Protekla vremena nisu bila jednaka iako se radilo po istim zakonima. Najbolje i ne ponovljivo vrijeme bilo je ono dok je vladala Austrougarska. Ta je vlast gotovo štitila proizvođače duhana, a naroćito proizvođače biokovskih sela. Na njivama naših djedova uzgajao se duhan najbolje kvalitete. Malo je poznato da su se od podbiokovskog duhana izrađivale takozvane ministarske cigarete, koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor.

Zato i je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima), pa tek onda u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče.

Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha i podigla tvornicu cigareta u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kako je posebice zabilježeno 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.

Najteže za uzgajivače duhana bilo je u vrijeme obiju kraljevina. Tih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća država se ponašala arogantno prema proizvođačima. Cijene duhana bile su na najmanjoj mjeri, a isplate gotovo da nije bilo ili se čekala po nekoliko godina. Naš čovjek morao je preživjeti pa se prihvatio šverca, te umjesto u duhanskoj stanici duhan je završavao na zabranjenom tržištu Makarske, Dubrovnika, Zadra i Splita.

Država je sprečavala šverc duhana na najsvirepiji i najstrožji način. Financi su se ponašali kao jedini vlasnici sudbine naroda u zabiokovlju. Oni, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi.

Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Zato nije bila rijetkost da su se sukobi rješavali i vatrenim oružjem.

Ne može se govoriti o duhanu a da se ne spomene poznata uzrečica "dug do vage". To su riječi koje su proizvođači duhana i njihove obitelji često izgovarali kupujući razne namirnice i potrebštine u trgovaca. Trgovci bi zapisivali "dug do vage" znajući da će dug biti namiren i vraćen na dan vaganja kada se dobivao novac od prodanog duhan. Duhandžije bi odmah platile svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze, pa im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, što se tiče plaćanja duhana bila redovita i ustrajna. Novac je bio uvijek siguran, ali poslije Austrije takvo što se nikada nije ponovilo, pogotovo u doba stare Jugoslavije.

Vrijeme "do vage" najčešće su spominjala djeca, ta neumorna i nejaka stvorenja koja su svojim gladnim tijelima svesrdno pomagala roditeljima oko duhana kako bi im oni ispunili želje. Mnogima roditelji nisu mogli udovoljiti željama, jer na vagi duhan ne bi prošao tako dobro da bi se s njim namirilo sve obiteljske dugove i zadovoljilo djeci dana obećanja. No, išlo se dalje, ponovno od početka, ali išlo se. Slijedila bi još jedna mukotrpna godina i ponovna obećanja brižnih roditelja da će ispuniti svaku želju kad bude neka druga vaga. Mnoge su generacije dječaka i djevojčica izrasli u odrasle ljude, a da im se nikada nisu ispunile želje.

Danas u Hrvatskoj nema zakona o proizvodnji niti duhana niti bilo koje druge kulture. Vlast je dala na volju proizvođaču da sam odluči hoće li ili neće proizvoditi, hoće li urod prodati ili dati badava. Što se tiče potpore, ona je bespovratna i seljaci je dobivaju na osnovici količine prijavljenog zemljišta na kojemu bi se trebala uzgajati  neka poljoprivredna kultura, a ne na osnovici proizvedenog uroda. "Mudrost" koju je izmislila politika. Onda je potpuno razumljivo da nije potrebno proizvoditi, jer se može solidno živjeti i bez proizvodnje?!

Današnja djeca ne čekaju "vagu" niti Božić niti Novu Godinu. Mi ih darivamo sa svim i svačim, bez obzira da li su dobra i radišna ili nisu. Ona i nemaju želja, odnosno mi ih sprečavamo da imaju želje. To nije dobro. Čovjek bez želja je siromašan i nesretan čovjek. On je čovjek uskraćenog veselja!

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 24, 2013
Po osnovici naseljavanja, najmlađi dio Krstatica je onaj što ga nazivamo Donji kraj. Donji kraj smjestio se na lijevoj i desnoj strani ceste Golo brdo - Slivno, u žlijebu kojega čine brda Brus s jedne i Gradina s druge strane. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća u naselju je živjelo četrdesetak obitelji s više od dvjesto duša. Lijevo od ceste smjestili su se Vuletići (Matanovi), Ivanovići (Stipičići), Pribisalići, Šućuri, Zec-Orlovići, Blaževići, Mrkonjići, Buljubašići i jedna obitelj Gudelj.

Uz desnu stranu ceste živjeli su Pavičići, Lendići i Budalići.

Ovo naselje spada u dio Krstatica koji se naseljavao na razne načine i u različita vremena, što najbolje o tome govore prezimena kojima se stanovništvo služi. Svako prezime ima svoju povijest nastanka i nisu međusobno zavisna niti su plemenski povezani, što nije slučaj s ostalim Krstačanima.

Naseljavanje Donjeg kraja nema točno određeno razdoblje, ali se predpostavlja da je veći dio obitelji pojedinačno dolazio pred sam kraj vladavine Osmanlija (1717).

Važno je napomenuti da u Donjem kraju ima više, nego u drugim djelovima Krstatica, obitelji koje su nastale po osnovi dolaska na ženinstvo. Naime, u ovim krajevima nekada je bio dobro poznat običaj, dolazak mladića-ženika na imanje svoje odabranice. Taj oblik doseljavanja nazivali su; "došao u rore" ili "priženio se". Doći u rore ili priženiti se mogao je momak-ženik ako je njegova odabranica bila dotarica, što će reći, da djevojka-udavača nije imala braće. Da se obitelj ne bi ugasila, jer u njoj nije bilo muškog potomka, redovno je ženik došao u obitelj dotarice, gdje bi zasnovao svoju obitelj, ali pod drugim prezimenom, uglavnom različitim od prezimena udavače. Ovaj podatak ukazuje i na to da je u Donjem kraju bilo više obitelji bez muških potomaka pa je i to utjecalo na veličinu populacije. Tako su kroz prošlost nastale obitelji s novim prezimenima prenešenim iz drugih naselja; Lendić iz Gornjih Rašćana, Mrkonjić iz Slivna, Buljubašić iz Zagvozda ili okolice Makarske, Gudelj iz Krstatica (Gornji kraj), Buljan iz Zmijavaca, a možda su tako nastale i obitelji Vuletić i Ivanović čiji su korjeni u Sredini sela.

No, evo još nekih podataka o obiteljima i njihovim prezimenima koja danas egzistiraju u Donjem kraju.

Vuletić (Matanovi)

S lijeve strane regionalne ceste,  petstotinjak metara od Sredine sela, dugo godina živi samo jedna obitelj Vuletić. Ova obitelj svoje porijeklo veže uz matično pleme Vuletić koje se nastanilo u Sredini sela. Poslije Domovinskog rata supruge poginule braće, Marinka i Matka u Vuletićima su sagradile obiteljske kuće i tako proširile rod Vuletića.

Ivanović (Stipičići)

S iste strane regionalne ceste tristotinjak metara dalje od Vuletića, od davnine su tri obitelji Stipičić, koje po uzoru na Matanove pripadaju matičnom plemenu Ivanović nastanjenom u Sredini sela. Danas u Stipičićima živi samo jedna osoba.

U naselju kojega zovemo Pavičići, smješteni s desne strane ceste nastanili su se Pavičići (5), Budalići (5) i jedna obitelj Lendić.

Lendići su su se doselili na ženinstvo iz Gornjih Rašćana. Ovi današnji povremeno navraćaju iz Splita i Zagreba gdje su se iselili.

Budalić

Staro su pleme. Ogranak su plemena Radić, koje se podjelilo na Radiće, Budaliće, Guće i Gudelje.

Iz ovog plemenskog ogranka potječe fra Frano Radić – Budalić koji je bio provincijal provincije Bosne Srebrene (1696 – 1699).

Također iz istog plemena potječe i serdar, Rade Budalić, čija se serdarija protezala na Krstatice, Slivno, Župu, Zmijavce, Runoviće i Rašćane. Zanimljivo je da nije zabilježena godina rođenja i godina smrti tog vojnog domoljuba. Pouzdano se znade da je živio prije 1725. godine, jer je te godine u mletačkom Zemljišniku upisana njegova udovica, kojoj je tadašnja vlast, na ime zasluga njenog muža, serdara, dodijelila zemljište u Zmijavcima na Imotskom polju.

Pavičić

Prvo spominjanje prezimena Pavičić bilo je u popisu obitelji koje su u Zagvoškom bijegu 1686. godine pobjegle od turskog zuluna iz Krstatica u pravcu cetinske krajine. Upisan je Pavičić Grgo s 8 članova obitelji. Prilikom ustrojavanja Zemljišnika (1725.), za područje imotske krajine, upisani su Mijo Pavičić s 10 članova i Ivan Pavičić. Mletačka vlast dodijelila im je zemlju u Zmijavcima i u Podbablju.

Po porijeklu prezimena Pavičići su uglavnom Hrvati. Ima ih u okolici Obrovca i Gospića, te Otočca ali srpske nacionalnosti. Potječu iz područja oko rijeke Bune u Hercegovini.

Potrebno je spomenuti da se u Pavičiće u taj pitomi zaselak iz Sredine sela, prije nekog vremena doselila na djedovinu po materi, obitelj Mate Babićeva. To je ujedno i jedina reproduktivna obitelj u Donjem kraju, koja uspješno goji mlado pokoljenje.

Sretno Maruška i Mate!

Prančiok je dio Donjeg kraja. To je prostor s lijeve strane regionalne ceste. Naseljavaju ga obitelj s prezimenima; Blažević (2), Zec-Orlović (5), Šućur (2), Buljubašić (2), Mrkonjić (2), Pribisalić (7) i Gudelj (1).                                                                                                                                          

Blažević                                                                                                                                                           

Blaževići nisu autohtono krstačko pleme. U popisu stanovništva 1744. godine Blaževići se ne spominju. Vjerojatno da su u to vrijeme bili u svom drugom domu u Drinovcima, gdje su u mirna vremena živjeli, no kod pojačanog turskog zuluma ili neposrednih bitaka između kršćana i Turaka mnoga plemena, pa tako i Blaževići, bježala su u podbiokovlje i tamo nastavljali živjeti. Tako su se jednom selili iz polja u brdo a drugi put iz brda u polje, što je ovisilo o situaciji i nedaćama koje su ih gonile.

Starina je ovog roda, smatra fra Vjeko Vrčić, u Blaževićima, selu u hercegovačkoj općini Grude. Tu su zabilježeni u biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.
Nikola Mandić u Porijeklu prezimena, starinom roda Blaževića smatra Iliće i Slipčiće, sela u okolici Mostara, gdje su Blaževići zabilježeni u oba biskupska popisa u 18. stoljeću. Odatle su se raselili najprije u Konjic, gdje su od njih nastali Markovići, a kasnije je dio Blaževića našao nova prebivališta na Buni pokraj Mostara i u Gabeli pokraj Čapljine.

Danas u Hrvatskoj živi oko 6.400 osoba s prezimenom Blažević, a rasprostranjeni su svuda. Prezime je veoma često i u bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Na dalmatinskom području Blaževići danas žive: u Stobreču pokraj Splita, u Ljuti i Turjacima pokraj Sinja, u Sušcima (Dicmo), u Maovicama pokraj Vrlike, Čavoglavama i Kljacima (Drniš), Dolića Dragi, Krstaticama, Lokvičićima i Postranju, te u Muću Gornjem.

Zec-Orlović

Starina Orlovića, znamenitog hrvatskog roda, u Srednjem vijeku bila je u staroj župi Brotnjo i to u današnjem selu Blatnici pokraj Čitluka u Hercegovini. U zapisima fra Vjeke Vrčića zapisano je slijedeće; dio Arapovića nekoć Orlovića doselilo se u Sebišinu u Imotskoj krajini, gdje su u maticama župe Runovići 1792. upisani ali s kraćim oblikom prezimena, Arap, koje će kasnije zamijeniti s obiteljskim nadimkom Glavota, što im je i danas prezime.
Inače, danas u Imotskoj krajini Orlovići žive u Ričicama, a i lovrećki su se Olujići, prema predaji, nekoć prezivali Orlovići. Da li naši Orlovići imaju s njima povijesnu povezanost nije poznato, te kada i kako su dobili dodatno prezime Zec također je nepoznato.

Zanimljivo je spomenuti da su Orlovići pleme koje se često puta selilo iz mjesta u mjesto, te bi pri svakoj selidbi mijenjali prezime. Tako su u Hercegovini od Orlovića nastala mnoga prezimena; Divić, Petrinović odnosno Petrina, Aralo, Jukić, Prusinović ili Prusine, Arap, Glavota, Olujić, Arapović i Odobašić. Nije onda nikakvo čudo što su i krstački Orlovići dodali prezimenu dodatak tako da se danas zovu Zec-Orlović. Zec-Orlovića nema nigdje osim u Krstaticama i nekoliko obitelji u Splitu, koja su više u Krstaticama nego u Splitu.

Pribisalić

O Pribisalićima nema puno toga zapisano, pa se o njihovu porijeklu za sada malo zna. Prvi put se spominju u popisniku izbjeglica u Zagvoškom bijegu 1686. godine. Prije toga živjeli su u Tučepima, a za vrijeme zbijega u okolici Zadvarja, u kanjonu Cetine. Nose nadimak Perdiž, pa bi se po tom nadimku moglo zaključiti da se radi o Krstačkim Pribisalićima.

Buljubašić

Buljubašići su hrvatsko pleme. U starini su živjeli u okolici Makarske, a u manjem broju su i Bošnjaci (iz tuzlanskoga kraja). Razmjerno najviše Buljubašića u proteklih sto godina rođeno je u Zagvozdu, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Buljubašić. U Hrvatskoj danas živi oko sedamsto Buljubašića u više od dvjesto domaćinstava.

Šućur (2), Mrkonjić (2), Gudelj (1)

Obitelji s ovim prezimenima nastanaile su se u Donjem kraju po osnovu ženinstv. Šućuri su vezani za veliko pleme Šućura u Biokovskom Selu, Podbablju i Zmijavcima.

Mrkonjići su na ženinstvo došli iz Slivna, a obitelj Gudelj iz Krstačkih Gudelja.

Stanovništvo Donjeg kraja kroz prošlost živjelo je kao i drugi stanovnici Krstatica. Bavili su se zemljoradnjom, vinogradarstvom i stočarstvom, te sitnim obrtom uglavnom samouki zidari, tesari, bačvari i kovači.

Velikim i siromašnim obiteljima nastanjenim na škrtoj zemlji bio je jedini spas u iseljavanju u bogatije i perspektivnije krajeve. Životni putevi si ih odveli u daleke zemlje kao što su Australija, Argentina, Njemačka, Austrija, te u naše gradove Osijek, Rijeku, Split, Makarsku, Zagreb i druga mjesta. Otići negdje u tuđinu, raditi, zasnovati tamo obitelj i nikada se više ne vrateti u postojbinu bilo je jedino rješenje koje je postalo gotovo navika i nije mu se pridavalo veliku pažnju. Tako se moralo pa onda nije bilo teško.

Zbog svega što se desilo sa selom u prošlom stoljeću nije mimoišlo ni Donji kraj. Danas je ovo naselje na izdisaju. Nekada preko četrdeset obitelji s mnogobrojnom djecom su posve nestale. Dječije veselje i plač od potomaka vrsnih krstačkih zemljoradnika i vinogradara čuju se negdje drugdje, a lijepi i pitomi prostori Donjeg kraja ostadoše pusti i neobnovljivi.

Zemlja se obrađuje usput, uglavnom od onih koji žive blizu, u Splitu i Makarskoj. U rodne kuće, koje su po običaju lijepo obnovljene, navraćaju ponekad djeca i unuci, te poneki uživalac njemačke mirovine, no ima i onih koji su otišli i nikada se nisu pojavili na rodnoj grudi, niti su doveli supruge, djecu, unuke ili prijatelje. To i je najveći grijeh!

Eto dragi moji. Održao sam obećanje koje sam vam dao prije dvije godine. Opisao sam naš rodni kraj po zaseocima, s namjerom da ostane nešto napisano za one koji budu tražili i željeli saznati nešto o svojim korjenima. Uložio sam veliki trud, a koliko sam u tome uspio, ne znam. Lagao bih kada bih rekao da sam zadovoljan. Mislio sam da će te vi bolje i više surađivati. Nakon svega u meni je ostao gorak osjećaj zbog vaše ravnodušnosti prema ovome što sam radio. Trebate znati da ovo nisam radio zbog vlastitog isticanja ili za neku materijalnu korist. Želja mi je bila da nešto učinim za naš kraj i da ostane to iza nas za sve one koji dolaze i za sve one koji budu kad-tad tražili svoje korjene.

Ipak, dozvolite mi da na kraju još napišem ovo s namjerom kako bi u vama pokrenuo barem razmišljanje?!

Znam i posve je iluzorno govoriti kako će Krstatice obnoviti stanovništvo i postati ono što su nekada bile. To su samo puke želje nas ovdje rođenih. Ipak, mislim da možemo puno toga napraviti kako bi  održali "na životu" rodnu nam grudu. Osnovno što bi trebali činiti je da stvorimo naviku dolaženja u Krstatice, te da u njih dovodimo svoje obitelji, poznanike i prijatelje kako bi ih upoznali s našim mjestom, usput pružajući im raznovrsan i ugodan boravak. Za to imamo izuzetno dobre uslove. Sjetite se da imamo "Dalmatinu" preko koje se može iz najudaljenijih krajeva Europe ugodno stići. Tu je tunel "Sv. Ilija" koji nam je približio more na nekih 10 do 15 minuta. Imamo prekrasnu okolinu, klimu, vodu, vino i zdravu, zaista zdravu hranu. U neposrednoj su blizini prirodni fenomeni; Imotska jezera, izvor Vrljike, Prološko blato, Turija, Biokovo i još dosta drugih prirodnih ljepota. Uskoro će  biti popravljena i prilazna cesta, položen vodovod  i eto gotovo da nemamo značajnijih teškoća. Ako problemi postoje onda su oni samo u nama. Pitanje je samo hoćemo li ili nećemo dolaziti!!

Nitko mi ne može dokazati da je umirovljenicima lakše i jeftinije živjeti u Zagrebu, Osijeku, a naročito u Splitu, nego što bi živjeli u Krstaticama. Barem u ljetno vrijeme. Zato, navratite i dovedite  rodbinu i prijatelje, a naročito svoje unuke. Stvorite u njima naviku da se treba obići stari kraj. Uvjeren sam da će kada odrastu navraćati u svoju djedovinu. Na nama je ostalo da im sada samo pokažemo put.

Vjerujte mi na riječ, da je uzalud sve što ste kroz život stekli ako to nitko neće uživati i ako će mlađi to sve zaboraviti. To je bit svega što se u životu može učiniti. Učiniti da se ne zaboravi!

Kada za to dođe vrijeme, poći ćemo u vječnost zadovoljni i s uvjerenjem da smo učinili sve kako se ne bi zaboravilo ono što su generacije stvarale. Pokažimo da trudi nas i naših predaka nisu bili uzaludni, ma koliko god oni imali malu vrijednost. Mi smo zadnja generacija koja može i treba njegovati saznanja o djedovini. Ako to ne učinimo mi koji smo rođeni u Krstaticama, usuđujem se reći, da će onda biti svima kasno. Svakako takvo nešto se ne bi smjelo dogoditi, jer nam budući naraštaji neće grešku oprostiti.!!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 01:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 30, 2013
Sredina sela Krstatica je prostor lijevo i desno od regionalne ceste Golo brdo – Slivno, omeđen raskrsnicama Krča s jedne i Lizatovića progon na drugoj strani.  Zapravo,  to je prostor u proširenom žlijebu između visoravni Mali Vitrenik, Vlaka, i Brdo.

Na desnoj strani regionalne ceste međusobno povezani lokalnom cestom smjestili su se Lizatovići, Topići i Ivanovići, po dvije obitelji Gudelj i Lišnjić, te jedna obitelj Vuletić.

Na lijevoj strain, tristotinjak metara od ceste su Lišnjići i Vuletići (Šarini), Lizatovići (Mićini), te tik uz cestu  dvije obitelji Lizatović i po jedna obitelj Ćapin i Ivanović.

Za one koji ne znaju potrebno je dati slijedeće objašnjenje. Termin "Sredina sela"kojega ću u napisu koristiti, nije samo geometrijska sredina jednog prostora. To je naziv dijela naselja i tretira se kao geografski pojam.

Kada je davne 1482. godine pleme Bakić, bježeći pred Turcima iz malog istočnohercegovačkog mjesta Banj Dolac doselilo u Krstatice, zauzeli su najljepši i najplodniji prostor. Prve nastambe sagradili su u predjelu Kućica na Krčima, a u kasnijim vremenima su se proširili na današnji prostor.

Kako smo rekli, kroz dugi niz godina pleme Bakić mijenjalo je svoja obilježja, od broja stanovnika pa do imena i prezimena. Pouzdano se znade da su donešeno prezime najprije promjenili u Banjak , da bi tokom vremena iz njega nastala današnja prezimena  Ivanović, Lizatović i Topić.

Svi drugi stanovnici Sredine sela, koje danas nose prezimena; Vuletić, Lišnjić, Gudelj i Ćapin doseljavali su se u prošlosti u različita vremena, ali mnogo kasnije od dolaska prvih stanovnika. Nema pouzdanih zapisa po kojemu bi se moglo odrediti vrijeme njihovog doseljavanja.

Sredina je sela točno na geometrijskoj sredini naselja. Podjednko je udaljena od granice prema Slivnu i granice prema Zagvozdu. Sve zajedničke vrijednosti koje koriste Krstačani izgrađene su  u području koje pokriva Sredina sela. Tu je seotsko groblje, crkva, kapelica uz župnu kuću, župni dvor, državna gusterna, škola, poštanska ispostava, telefonska centrala, te bućalište. Zanimljivo je spomenuti da su dućan i gostionica uvijek bili u Sredini Sela iako je za iste bila potreba i u drugim djelovima sela.

Što se ima još reći o stanovnicima ? Malo toga ima zapisano, a ako postoje zapisi oni su slabo poznati. Trebalo bi uložiti dosta truda ba bi ih se pronašlo, prevelo na razumljivi jezik i kao takve prezentiralo. No, evo što sam uspio pronaći o nekim prezimenima koja egzistiraju u Sredini.

Vuletić;

Najstariji pisani trag o Vuletićima nalazimo u pismohrani Sinja, kamo su neki od njih prebjegli ispred turskog zuluma nakon oslobođenja Sinjske krajine 1686. godine.

Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču, okolica Nevesinja. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u Crnču koje se još i sada zove Vuletića groblje, iako već odavno nema Vuletića u tom selu.

Isto tako, nakon oslobođenja Imotske krajine od turskog ropstva 1717. godine, Vuletići su iz Crnča u više navrata doseljavali na to područje i nastanjivali se u Dobranje, Slivno Gornje (Krstatice) i Župu Biokovsku, a odatle su se tijekom vremena raseljavali i u druga sela Imotske krajine.

No, ima i drugačijih zapisa u kojima se kaže da su Vuletići starinom najvjerojatnije Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu.

U Krstaticama od jedne oveće obitelji Vuletića, koja je imala dvore u Gumancu ispod župne kuće, nastali su današnji Vranotini, Juriševi, Šarini i Matanovi.

Lišnjić;

O ovom plemenu ima malo zapisa, a i ono što nam stoji na raspolaganju dosta je kontradiktorno. Prema jednom izvoru Lišnjići se prvi put spominju 1686. godine u Zagvoškom zbijegu, a prema drugima taj podatak se odnosi na staro zagvoško pleme Linčur, a ne na krstačke Lišnjiće. Sigurno je jedno da pouzdanih izvora nema kada su se i odakle doselili u Krstatice.

Prema predaji stoji da su se krstački Lišnjići doselili iz hercegovačkog mjesta Crveni Grm (Ljubuški) na predjele, gdje je nekada živjelo pleme Brak. U Zemljišniku iz 1725. godine spominju se neki Lišnjići ali iz serdarije Roglić (Župa), a 1744. zabilježen je Ivan Lišnjić s 5 članova obitelji. Živjeli su kao i druga biokovska plemena, malo u polju malo u brdima, što je zavisilo od Turaka i njihovih aktivnosti.

Iz njihovog plemena makarski je biskup fra Marijan Lišnjić (1609 – 1686.)

U dijelu naselja smještenom na lijevoj strani ceste, gdje su godinama živjeli i stvarali, Lišnjića više nema. Raselili su se diljem Hrvatske uglavnom u Osijek, Split, Karlovac i Zagreb. Slabo i navraćaju, a podmladak gotovo da i ne dovode, kako bi ga upoznali s drevnim ognjištima. Šteta!

Ivanović, Topić, Lizatović;

Topići zajedno s Lizatovićima i Ivanovićima nastali su od stare bosanske plemićke obitelji Bakić, koja se zovala i Banjak, (sačuvan joj je i obiteljski grb), čiji su pripadnici nakon što su Turci 1482. godine zauzeli Hercegovinu prebjegli iz mjesta Banj Dolac (istočna Hercegovina) u Zabiokovlje. Prezime Banjak nose i 1686. godine, kada se među izbjeglicama na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelji Nikole Banjka. Kako Topića nema u Stanju duša tadašnjih vrdolskih župa Slivna i Župe Biokovske iz 1744, onda ili se još nisu vratili iz izbjeglištva ili nisu počeli koristiti novo prezime Topić. Pretpostavlja se da je prezime Topići  nastalo od jednog Banjaka, čovjeka koji je bio hrom, šepav ili na turskom topav. Iz njegovog nadimka nastalo je stalno prezime Topić.

Posljednja iskra roda Topića u Krstaticama ugašena je 6.8.2001. smrću Marijana Topić. On je posljednji Topić koji je stalno živio u Krstaticama. Danas žive u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Herceg Novom, te Argentini.

Prezime Ivanović vjerojatno je nastalo od starog i izumrlog krstačkog prezimena Juranović. Nosio ga je poznati svećenik fra Mate Juranović, Krstačanin, istaknuti borac protiv Turaka. I Ivanovići su desetkovani. Raselili su se širom svijeta. Ima ih u Osijeku, Splitu, Trogiru, te prekomorskim zemljama Argentini i Australiji.

Nema zapisa kako i kada su se Lizatovići počeli koristiti novim prezimenom. Njih je bilo najviše, a danas žive u Splitu, Trogiru, Hvaru, Makarskoj, Zagrebu, Novom Sadu, Australiji, Kanadi i Argentini.

Zanimljivo je spomenuti da Ivanovići, Lizatovići i Topići iako su nastali iz istog plemena i međusobno su rodbinski vezani, značajno su se razlikovali jedni od drugih. Među Lizatovićima su uvijek bili oni bogatiji i napredniji za razliku od Ivanovića koji su oduvijek bili izrazito širomašni. Topići su bili oduvijek brojčano malo podpleme, koje zbog toga nije imalo neki značajniji utjecaj ni na bogatstvo niti na siromaštvo.

Sredina je sela najveći dio naselja kako po površini tako i po broju stanovnika. Danas broji oko 40 duša od čega je 12-tero djece, što je izuzetno dobro u usporedbi s drugim djelovima naselja. Uspoređujući današnji broj stanovnika s onim između dva rata dolazi se do zaključka da ga je danas skoro 10 puta manje. Nije se tome čuditi. Iz Sredine najviše je onih koji su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća trajno napustili Krstatice. Više od trideset mladića i djevojaka odselilo se u Srijem i Slavoniju, te prekomorske zemlje Australiju, Kanadu i Argentinu.

U proljeće i ljeto 1918. godini Sredina je sela proživjela najteže i najtužnije vrijeme. Španjolska gripa naplatila je danak baš od onih koji su bili mladi i reproduktivni ljudi. Gotovo cijela jedna generacija starosti do 25 godina nestala je u samo tri mjeseca.

Poslije Drugog svijetskog rata stanovništvo se značajno obnovilo. Rijetke su bile one obitelji u kojima je bilo manje od petero djece. Najviše djece imale su Lišnjića obitelji. No, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća udareni su temelji propasti svih sela pa tako i Krstatica. Sve što je bilo mlado i moglo raditi napustilo je seotsku idilu i preselilo se u grad, zamjenjujući naporne zemljoradničke poslove s tvornicama, školama i fakultetima.

Kroz prošlost, stanovništvo Sredine uvijek je bilo neka vrsta avangarde. Oni su se među prvima opismenili, prvi su imali školovane zanatlije, liječnike, ekonomiste i pravnike, no i među prvima su pohrlili u svijet gdje su učili, stvarali i bolje živjeli. Sa zadovoljstvom spominjem Čavuša Topića kao prvog pismenog Krstačana, Ivanića prvog izučenog zanatliju, braću Ivana, Stipu i Marka Letića prvog pravnika, ekonomistu i liječnika. Svakako ne smiju se zaboraviti nadaleko poznati samouki i vrsni zanatlije. Mate Lizatović i sin mu Stipe kovali su u svojoj kovačnici sve, od motike do brave i ključa. Bili su umjetnici vrućeg željeza. Mogli su zavezanih očiju potkovati konja. Zidari kakvi su bili Raćija i sin mu Ljubić, te braća Mandić i Pupan, gradili su lijepe i čvrste kuće, ćemere i gusterne. Njihove kamene građevine i danas dominiraju s čvrstoćom i klasičnom ljepotom. Iko Rošo, tesar i bačvar izrađivao je bačve, bigunce i burila kojima se stanovništvo desetljećima služilo. Nije rijetkost da se i danas nađe u upotrebi bačva koju je Iko napravio.

Ipak, mušku populaciju prošlost je upoznala kao najbolje zemljoradnike i nadničare. Svojim su radom i nadničarenjem na mostarskom polju, makarskim maslinicima i hvarskim vinogradima bili uvijek prepoznati po izrazitoj skromnosti i velikim radnim sposobnostima.

U vremenu iza Domovinskog rata Sredinu sela počelo se obnavljati više nego ikada. Djeca i unuci vrijednih zemljoradnika učiniše nemoguće. Dok su jedni obnovili gotovo sve, od rodnih kuća pa do vječnih počivališta, drugi, pretežno mlađi naraštaj,  grade nove i moderne objekte.

Danas, kada se prođe kroz Krstatice može se vidjeti koliko se toga izgradilo i obnovilo.  Prema izgrađenom i obnovljenom reklo bi se da smo bogati i da imamo puno. No, stvarnost je drugačija. Istina je da materijalno nismo bogati, ali zato imamo drugo bogatstvo koje je sasvim drugačije od onoga materijalnoga. Naše bogatstvo očituje se kroz neizmjernu i trajnu želju da rodnu grudu uredimo i sačuvamo od propadanja i zaborava. Takvo nešto u sebi nose samo oni ljudi kojima su životne nedaće"brusile dušu" i u nju usađivale najplemenitije osjećaje, ljubav i odgovornost spram korjena iz kojih su niknuli. To je neuništiva snaga koja nas stalno tjera da u zavičaj ulažemo i zadnju kap znoja.

Jedino se tako može objasniti ono; zašto je Roko Ćosin došao čak iz Australije i obnovio djedovinu koju neće moći tako često uživati.

Eto dragi moji, još samo da vas pozdravim.

Zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 22, 2013
Rat u Sloveniji bio je daleko iza nas. Bilo nam je potpuno jasno da se lagano ali sigurno priprema napad na Hrvatsku, ako bi se svojevoljno pokušala odvojiti od Jugoslavije. Državno rukovodstvo, a posebno Ministarstvo oružanih snaga spremali su se za obranu zemlje. Unaprijed su se pripremale mnoge akcije kojima bi se otupilo oštricu mnogostruko jačeg napadača. Jedna od takvih bila je akcija u kojoj bi se u određenom trenutku i na određeni način razorile - uništile telefonske veze JNA, čime bi se otežalo ili potpuno onemogućilo zapovijedanje s JNA postrojbama.

Odmah na početku kolovoza te 1991. godine od Ministarstva obrane dobio sam zadatak da zajedno s brigadirom Zlatkom Cišperom izradimo plan akcije i to u čim kraćem vremenu.

Sadržaj plana imao je nekoliko bitnih odrednica, kojih smo se morali striktno držati. Objekte veze JNA trebalo je napasti na cijelom području Hrvatske u isto vrijeme, nanoseći im štete u što manjem obimu, kako bi se zauzimanjem istih od strane hrvatskih snaga, veze ponovno osposobile i dale na  korištenje Zboru narodne garde i policiji. Pored vojnih veza trebalo je vojnim licima iskopčati fiksne telefone u stanovima i uredima. Jedine veze koje su trebale ostati u funkciji bile bi veze u vojnim bolninicama i medicinskim ustanovama.

U ono vrijeme smatrali smo da bi ovo bila prava akcija, kojom bi uzdrmali JNA,  dajući na znanje njenom zapovjedništvu da i nisu baš tako svemoćni i nedodirljivi.

Znali smo da su glavni oslonac svih vrsta veza u JNA bili radio relejni objekti (RRO), koji su izgrađeni na vrhovima planina po čitavoj nekadašnoj državi. Bilo ih je oko šezdesetak, od toga dvadesetak u Hrvatskoj. Međusobno povezani po principu "rešetke", što će reći da su se dvije zamišljene ili stvarne točke u prostoru mogle povezati iz nekoliko različitih i međusobno udaljenih RR objekata. Ako bi jedan objekt iz bilo kojih razloga"ispao" jedan ili više njih mogli su ga u potpunosti zamjeniti. Objekti veze građeni su da mogu izdržati atomski udar, a cjelokupni tehnički sadržaj, te primjerena količina goriva, vode i hrane potrebne za život i rad posade, nalazili su se duboko pod zemljom. Njihova izgradnja i opremanje bilo je dugo i vrlo skupo. Stjecao se dojam da su objekti neuništivi.

No, najosjetljiviji njihov dio bile su antene izgrađene na površini zemlje. Urušavanjem antenskog sistema sva ostala tehnika bila je uzaludno zaštićena u utrobi zemlje. 

Nije bilo jednostavno u jednom trenutku onesposobiti sve što se planski gradilo pedeset godina, a naročito ako su to dobro čuvani vojni objekti. Zbog toga smo predvidjeli da se diverzije izvedu noću. To je bio teži put, ali tako se jedino moglo računati na kakav takav uspjeh.

Veze JNA poznavao sam gotovo u tančine, što mi je olakšalo da odaberem za diverziju upravo najvitalnije djelove u sistema veza. Njihovim uništenjem urušili bi se i cijeli zapovijedni putevi, a to je bila osnovna zamisao svega.

Dvadesetak dana radili smo dan i noć i zadatak je završen. Neobrađeno je ostalo samo područje Dalmacije, područje koje je pokrivala Ratna mornarica. Zbog mog dalmatinskog porijekla i dobrog poznavanja teritorija, odlučeno je da pođem u Split i da plan diverzije za to područje izradim samostalno.

Ipak sve to nisam mogao izvesti sam. Trebalo je naći nekoga pouzdanog tko je radio na sistemu veza Ratne mornarice i da je istovremeno prešao u Zbor narodne garde, odnosno Hrvatsku vojsku.

Potpukovnik JNA, Dušan-Duje Vlastelica, Hrvat, Sinjanin bila je prava osoba.

Sastali smo se u Zapovjedništvu sektora u Resniku gdje smo četiri dana skupljali podatke i u najvećoj tajnosti izradili planove.

Kada je sve bilo gotovo iz Resnika na zračnu luku Split krenuo sam u pratnji dva kršna mladića u novim maskirnim uniformama s oznakama Zbora narodne garde. Maskirna uniforma za ondašnje vrijeme i prilike bila je neobična i rijetko viđena. Izazivala je veliko zanimanje među civilnim stanovništvom.

Dok smo čekali poziv na avion, pored nas zastali su piloti i stjuardese, glasno komentirajući i hvaleći lijepo i skladno odjevene momke. Ni mi nismo ostali dužni divljenju stjuardesama, jer su i one bile odjevene u nove i lijepe uniforme ukrašene prepoznatljivim oznakama tek osnovane hrvatske zrakoplovne kompanije.

Tek što je zrakoplov poletio preko zvučnika su nas obavijestili o nekakvom napadu na radio relejne objekte na području Dalmacije. Dok je vijest među putnicima izazvala urnebesno veselje, kakvo se viđa samo na nogometnim utakmicama, meni nije bilo do veselja. Pitao sam se nije li Duje krivo razumio zadatak u vezi s diverzijom, dajući naredbu da se napadnu određeni objekti veza. Naime, cijeli zadatak tretirao se kao državna tajna, pa se akciju moglo pokrenuti samo na osnovici unaprijed određene lozinke, koju su mogli izreći i narediti Predsjednik države ili Ministar obrane.

Moja razmišljanja prekinula je ponovna vijest o blokadi zračne luke Pleso od strane JNA uz dodatak da će biti srušen svaki zrakoplov, bez upozorenja, ako se ne bude pridržavao striktnih vojnih naredbi ili ako skrene s određenog mu koridora. Zbog čega, o tome nismo dobili vijest. U tim trenucima bio sam, vjerojatno, jedini putnik splitske linije koji je povezao svoju sudbinu s viješću o napadnutim vojnim objektima.

Cijelim putem znojio sam se od muke, misleći, što ako se netko nepozvan dokopao naših dokumenata i preko njih me povezao s diverzijom? Pojedine faze plana opisao sam vlastitom rukom, pa se vrlolako moglo ustanoviti autora.

Mučio me nerješivi problem. Ako vojska bude pregledavala putnike i prtljagu, kako  sakriti i zaštiti dokumentaciju koju sam nosio. Bavio sam se mišlju da nacrte pokidam u sitne dijelove, ali što ako napad na objekte nema veze s mojom dokumentacijom? Uništenjem dokumentacije dovela bi se u pitanje istovremenost početka planirane diverzije.

Za vrijeme leta stalno sam pogledavao onu stjuardesu s kojom sam se sreo dok sam bio s našim vojnicima. Pogledi su nam se susretali više nego što je to uobičajeno, gotovo kao da se jedno drugome udvaramo.

Ruka mi je bila stalno na tašni, koju sam nesvjesno držao pored sebe, umjesto da sam je stavio u boks iznad sjedala.

Kada smo sletjeli na Plesu, pored zrakoplova zapazio sam vojnike s psima i vojne policajce pod ratnom opremom, kako pomno promatraju sve koji su se kretali pistom, a posebno putnike koji su došli iz Splita.  

Prije samog izlaska iz aviona donio sam odluku da mi je najbolje tašnu s dokumentacijom ostaviti u avionu. Aerodromsko osoblje bi je našlo i jednostavno pohranilo u depo izgubljenih stvari, pa kada se situacija smiri lako bi ju ponovno uzeo.

Iz zrakoplova sam namjerno izlazio među zadnjim putnicima. Prolazeći pored "moje" stjuardese, kada sam mislio da sam se rješio tašne i dokumenata, ona me još jednom umiljato pogledala i umjesto pozdrava obratila mi se iznenađujuće zapovjednim glasom: "uzmite tašnu"!!

Skamenio sam se, ali nije bilo druge nego se vratiti. Stjuardesa nije mogla znati što je u tašni, ali vjerojatno moje ponašanje i pratnja vojnih policajaca dalo joj je motiv da "prokuži" važnost tašne.

Ponovno prolazeći pored stjuardese, na moje veliko iznenađenje, ona me je živahno primila ispod ruke i povela u pravcu gdje obično izlazi osoblje zrakoplova. Moje tamne naočale i stjuardesina ruka ispod moje nije izazivalo pozornost, dapače, izgledalo je kao da mi je zbog pomanjkanja vida potrebna pomoć.

Na izlaznim vratima od aerodromske zgrade, puštajući mi ruku, uslijedio je kratak pozdrav i savjet da čim prije nestanem s prostora zračne luke. Očito da je osoblje aviona znalo više od onoga što su nama putnicima rekli preko avionskog razglasa.

Nikada se nisam odlikovao brzinom u hodanju i trčanju, no ovaj put brže od svih putnika splitske linije stigao sam na autobusnu stanicu u Velikoj Gorici. Kaže se da su u strahu velike oči. Ja bih dodao i koraci.

Čekajući gradski autobus slušao sam dvojicu putnika kako glasno komentiraju situaciju na aerodromu.

JNA je bila blokirala aerodrom zbog zrakoplova iz Ugande, naređujući ugandskom pilotu da skrene s rute, te ga prisilno prizemljila na Pleso. Pregledom je ustanovljeno da je zrakoplov prevozio oružje namjenjeno  Zboru narodne garde i da je pri tome uhvaćen neki hrvatski iseljenik, koji je priznao da je organizirao kupovinu oružja.

Epilog;

Noću 17. na 18. rujna 1991. godine, petnaestak dana poslije mog dolaska iz Splita, na tajni znak "PREKID" aktiviran je plan i izvedena djelimična diverzija na sistemu veza JNA u Hrvatskoj. Ovom akcijom veze JNA su pale tj nisu bile za normalnu upotrebu.

Ono što se gradilo preko pedeset godina, ono u što su uložena golema materijalna sredstva, ono što je dovelo do uvjerenja o neprekidnosti i neuništivosti "nervnog sistema" u smislu zapovijedanja JNA postrojbama, bez traga je nestalo.

I tako, za vrijeme manje od jedne noći srušila se kula od karata.

Radio relejne veze bile su još jedna velika zabluda u koju je vjerovalo vrhovništvo JNA.

No, malo iza ove akcije uslijedio je popravak i osposobljavanje onoga što je bilo porušeno. Znali smo da je rat neizbježan i da će te iste veze biti potrebne Zboru narodne garde i Hrvatskoj policiji.

Sudbine;

  • Anđelko Tule (1970), Branko Peći (1956), Damir Pišmiš (1966), Davor Dragić (1969), Tomo Perić (1969), Tade Nikić (1959), Jozo Koutin (1962), Ivica Zlomislić (1967), Tomislav Vužić - Mohenski (1971), Tomislav Pranjković (1965) i Vinko Tomašević (1971);  Poginuli su na Papuku 2. prosinca 1991. godine prilikom pokušaja uspostave veza za potrebe bojišta na području Istočne Slavonije.
  • Anton Kikaš; Hrvatski iseljenik, poslovni čovjek, rođen u Hercegovini, sa stalnim boravkom u Kanadi, toga 31. kolovoza 1991. godine, kao jedini putnik u ugandskom zrakoplovu punim oružja namjenjenog hrvatskoj policiji, uhićen je i maltretiran na aerodromu Pleso od strane vojne policije JNA. Bio je u vojnom zatvoru sve dok ga nismo razmjenili sa zarobljenim generalom JNA Aksentijevićem.
  • Stjuardesa; Nikada se više nismo sreli. Navodno se poslije kraćeg vremena udala i s mužom otišla raditi u jednu arapsku zemlju.
  • Zlatko Cišper, brigadir i Ljubomir Topić, bojnik; U umirovljeničkim danima još ne miruju. Prikupljaju podatke  o stanju i broju sredstava veze JNA, koja su se zatekla 1991. godine u Hrvatskoj. Stalni su članovi državne komisije za sukcesiju, (podjela zajedničke imovine između republika nekadašnje države).
Ovaj zapis posvećujem mojim kolegama – vezistima iz Odreda veze,  Anđelku Tule i Tomislavu Vužić – Mohenski, te devetorici hrvatskih vojnika 123. požeške brigade.

Prilikom uspostavljanja radio relejnih veza na planini Papuk, ubili su ih iz zasjede pobunjeni Srbi 2. prosinca 1991. godine.

Jedanaest mladih života ugasilo se gotovo u jednom trenutku bez da su ispalili i jedan metak.




Priču vam je ispričao Ljubomir Topić, a u povodu 22. godišnjice  događanja.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili !

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

 



krstatice @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 1, 2013
Jeste li se ikada zapitali što su to nadimci, tko ih i zašto izmišlja i kakve su nadimke u prošlosti nosili stanovnici Krstatica?

Što je zapravo nadimak? Nadimak je opisno ime koje se daje uz ili umjesto službenog imena. On  nije svojstven samo ljudima, nego se daje i životinjama, firmama, sportskim klubovima, gradovima, državama i profesijama.

Nadimci datiraju još od davnine, kada su za ljudski rod imali puno veće značenje nego što je to danas. Poznato je da su se u stara vremena jedinke međusobno razlikovale samo po imenima dobivenim po rođenju. Ograničenim brojem imena kojima se stanovništvo služilo nije se moglo zadovoljiti potrebu razlikovanja, naročito kada se broj stanovnika značajno povećao. Zato se pored imena dodavalo najprije ime oca, pa porodična ime i na zadnje nadimak.

Nijedan elemenat razlikovanja nije bio tako moćan kao nadimak. Nadimak, ne samo da je zamjenjivao sva druga obilježja, nego je trajao mnogo duže od života jedne osobe. 

Nadimci se nisu davali s izričitom namjerom, osim ponekad, kada se njime htjelo nekoga naružiti. Zanimljivo je što za niti jedan nadimak, bilo ženski ili muški, nije poznato tko ga je i kada "zalijepio" za određenu osobu, pa se kaže da se nadimci rođaju u isto vrijeme kad i oni koji će ih kasnije nositi.

Rijetki su muškarci koji su se svog nadimka stidjeli. Nisu se čak ni ljutili kad su ih njime nazivali. Ta jedna jedina riječ toliko bi nekoj osobi "prekrila" kršteno ime da mu se pravoga  imena  rijetko tko sjećao.

Po načinu kako su nastali mogli bi se podjeliti na dvije vrste; jedni koji su nastali od krštenog imena ili prezimena, kao izvedenica i drugi koji su nastali "slobodnom formom". Ovi drugi su potpuno nove riječi i nisu imali nikakve veze s vlastitim imenom.

Evo, kako je to bilo u prošlosti Krstatica.

Stanovništvo se služilo s ne više od dvadesetak muških i isto toliko ženskih imena, pa je logično da je bilo više imenjaka. U svakidašnjem životu imenjaci su se onda mogli razlikovati samo dodavajući nadimak svakom pojedincu. Ako bi se nadimak stvarao od vlastitog imena onda su te riječi  u sebi manjeviše zadržale temelj stvarnog imena. Na primjer; Petar se mijenjao u Perija, Periša, Perenta, Peket, Peca, Pejdo. Mato je imao izvedenice; Matuka, Matiša, Maćo, Matica, Matić, Maćan, a Jure u Juka, Jurtalo, Juriša, Juriš, Jukić, Jureško i td.

Koliko god da je bilo imenjaka nikada nisu bile dvije osobe s istim nadimkom. Spominjanjem nadimka odmah se znalo o kome je riječ, gdje mu je kuća, što radi ili tko su članovi njegove obitelji.

Nadimci nastali slobodnom formom bili su u jednoj sredini jedinstveni. Za razliku od vlastitih imena oni su strogo definirali samo jednu osobu i nisu u tom pogledu unosili pomutnju. Bajak, Janjak, Ikara, Ivanić, Tabanovac, Lazo, Ivaniš i Jevto, nosili su zajedničko ime - Ivan, ali jedino  nadimcima stvorile su se razlike do prepoznatljivosti.

Na tu temu ispričao bi anegdotu, kojom se najbolje dokazuje važnost nadimka u prepoznavanju osoba; -- Mladi poštar trebao je osobno uručiti sudsko pismo na ime Gudelj Ivan. Bogme, dobro se nahodao od jednog do drugog koji su se tako zvali. U svakom zaseoku bila je barem po jedana osoba tog imena i prezimena. Svi su redom nijekali da se pismo odnosi na njih. Poštar bi pismo vratio nazad pod oznakom "nepoznata osoba" da se nije sreo s legendarnim Lazom. Slučaj je htio da je Lazo očekivao sudsko pismo no, poštar ne znajući da se Lazo zove Gudelj Ivan nije mu ga ni nudio. Nije ni čudo, jer osobu po nadimku Lazo rijetki su znali kako se službeno zove.

Nadamci nastali "slobodnom formom" nekako su osebujniji od onih koji su izvedenice krštenog imena. U njima je sadržana, moglo bi se reći, narodna umotvorina i folklor, koji su više govorili o mašti naroda nego o ljudima koji su te nadimke nosili.

Pa, evo nekoliko nadimaka muškog roda koje je mašta stvarala, a vrijeme davalo pojedinim Krstačanima; Čavuš, Krkadin, Žuti, Špice, Mumin, Macikan, Čuka, Vuko, Zelić, Kalavra, Bajak, Moca, Raćija, Cikota, Pača, Jagnjić, Kršćanin, Krivi, Lazo, Jevto, Mišuka, Ćosa, Pečo, Rošo, Klepo, Munjac, Baraba, Brko, Letić, Babić, Drlje, Orlina, Čmago, Leto, Maduna, Likota, Zvonac, Maleško, Pupan, Šare, Njaca, Rafael, Tabanovac, Zeko, Janjak, Kekez, Peket, Šanje, Lole, Ađo, Cilac, Šaran, Tić, Catar, Pandelić, Cika, Gungić, Slipi, Gobo, Ćiber, Kopčić, Vužić, Čiput, Đime, Gluvi, Šešurak, Bebo, Bačić, Masle, Buleta, Pipalovac, Špikić, Poprd, Zojkan, Zekan, Ćalin, Mišeta, Klipe, Sekić, Muto, Bimbo, Perdžija, Čune, Zmaj, Tarzan, Strize, Bili, Kozlin.

Vidljivo je da se ne spominju nadimci nastali izvedenicom od imena, nego samo oni koji su nastali spontano u mašti naroda. (Možete ih preko komentara dopuniti)

Žene su se, uglavnom, zvale po svom izmjenjenom djevojačkom prezimenu. Ako se  djevojka prezivala Gudelj, kada se udala zvali su je Gudeljača, Lišnjić - Lišnjuša, Topić - Topuša. No, ako je takva tvorba bila nezgodna za izgovarati, primjerice Pribisalić - Pribisalićka, Pavičić - Pavičićka ili Pavičkuša, onda se spontano dodavao nadimak po oca ili porodični nadimak; Mare Rošina, Mare Jagnjića ili Jagnjuša, Mile Perotina, Nede Malićeva, Dragica Babićeva i td.

Podrugljiv nadimak češće su dobivale žene od muške populacije. Obično je to bio nadimak koji bi im otkrivao karakter, manu, tjelesni nedostatak ili ponašanje. Bilo je svega nekoliko krstačkih žena čiji je nadimak nastao slobodnim formiranjem, a ne izvedenicom prezimena obitelji iz koje je došla; Šiška, Muga, Strina, Cimbre, Zela, Zeka, Kole, Šanta, Groznica, Grda, Škare, Šarka, Sinica, i td.

Zanimljivo je spomenuti da nadimci koji su nastali u određenom naselju nisu se kopirali i prenosili u drugo naselje. Svaka sredina imala je svoje nadimke bilo da se radi o nadimku izvedenom od imena ili nadimku nastalom slobodnim formiranjem. To potvrđuje primjer jedne krstačke nevjeste, koja je svoj nadimak prihvaćala gotovo kao kršteno ime. Kada se udala sama je otkrila kako su je zvali u rodnim Vinjanima. Krstačanima njen djevojački nadimak jednostavno nije odgovarao i nisu ga prihvatili. Možda je u svemu tome najveću ulogu odigrala njena vesela i iznad svega dobra narav, pa je "donešenim" nadimkom nikada nitko nije nazvao.

Na kraju, neka mi bude oprošteno što sam pišući o nadimcima kao dijelu narodnog folklora, na neki način, spomenio i njihove nositelje. U svemu tome nisam imao namjeru bilo koga izvrgnuti uvredi ili ruglu, naprotih, moje štivo neka bude trajna uspomena na sve njih, ma kako god da su se zvali.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 17, 2013
 

KIŠOBRAN

Ja i kišobran žut,

krenuli na daleki put.

Prati nas čaša vina,

odredište…nebeska modrina.

Sam al' hrabar kišobran žut,

lagano i uporno nastavlja put.

Lijenost moju uz čašu vina,

zagrlila nježno nebeska modrina.

 

ŠEŠIR

Stari šešir i ja potpuno sami

sjedimo na terasi u noćnoj tami.

Mjesec se zlatni iza oblaka skriva

i zvijezdama sjajnim putanje bira          

 

CURE

Stare cure kao pokvarene ure,

samo stoje…stoje…i ne broje.

Ali stare ure i pokvarene cure,

ne stoje, one broje…broje…broje.

 

IDILA

Mirisom oporim vrijesak kadulju mami,

dođi u zagrljaj nježni biti ćemo sami.

Origano ljubičaste cvjetove lavandi skida,

u opojnim aromama tiha noć uživa.

 

                                                                      ***ljuto***

krstatice @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 19, 2013
Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost.  - Dr Ante Starčević

Kada bi Krstačanima postavio pitanje što se to dogodilo u našem selu 9. srpnja 1943. godine  nisam baš siguran da bi netko znao nanj odgovoriti. Isto tako posve sam siguran da mnogi  naraštaji osnovaca nisu u školi učili o teškoj tragediji koja je zadesila rodno im selo. Naravno, Krstatice!

Zašto je tome tako? Zaista, nema razloga za zaborav. Taj datum niti jedan Krstačanin ne bi smio zaboraviti.

Evo podsjetnika. Pročitajte i po mogućnosti zapamtite.

To srpanjsko jutro nije se po ničemu razlikovalo od ostalih jutara. Domaćice su pripremale ručak, a mlade majke tek stigle iz polja dojile su i uređivale svoju djecu.

Iznenadna buka teretnih vojnih vozila poremetila je mir i izazvala pažnju stanovnika zaseoka Gornje Zečevine.

Iz pridošlih kamiona, njemačkih oznaka, nevjerojatnom brzinom iskakali su naoružani vojnici pomješani s bradatim civilima. U malim grupama hitro su zauzimali položaje pred svakom kućom. Sve se odvijalo po dobro uvježbanom planu.

Naselje je za tili čas bilo okupirano i blokirano. Dok je vojska čuvala prilaze zatvarajući svaku mogućnost bijega, zapovijednik je izdao naredbu, uništi!

Bradati civili, pratioci njemačke vojske, krvavih očiju i od alkohola pomućenog razuma, isukanih noževa tražili su po dvorištima i kućama svoje žrtrve. Nisu birali. Mlado, staro, nejako, sve jedno je. Bili su to dobro poznati istočnohercegovački Srbi – četnici. Četnicima je naselje bilo poznato. Upoznali su ga godinu dana prije. To su oni isti Srbi – četnici koji su zajedno s fašističkom talijanskom vojskom pobili u samo par dana preko 280 ljudi, žena i djece po selima podbiokovlja i makarskog primorja.

Naime, Talijani su akcijom "Albia" planirali uništiti partizanski odred "Josip Jurčević"  i očistiti područje između rijeka Neretve i Cetine od svih onih koji su pomagali partizane. Žitelj Gornje Zečevine, te 1942. godine od pokolja spasili su partizani koji su se tu slučajno zatekli, pa su sukobom s Talijanima i četnicima samo odgodili njihovu sudbinu.

No, došao je taj nesretni dan 9. srpanj 1943. godine. Nema više odgađanja sudbine. Nezaštićeno stanovništvo nije moglo pobjeći niti ih je imao tko braniti. Ovoga puta četnici su došli na svoje, samo što su umjesto Talijana sada njihovi zapovjednici bili Nijemci. I jedni i drugi imali su isti cilj. Pobiti stanovništvo, opljačkati i zapaliti njihove domove.

Krvnici su pobili sve koji su se zatekli u naselju, djecu, starce i žene, njih 24-vero.

Za nepun sat vremena sve je bilo gotovo. Mrtva tijela djece, staraca i ostalih stanovnika, ostala su tamo gdje su ih četnici zatekli i ubili. Oni, zajedno sa svojim nalogodavcima, sjeli su u vozila i otišli kao da se nije ništa dogodilo. U naselju su ostali pustoš, gusti dim zapaljenih kuća i miris izgorjelih ljudskih tijela.

Tri dana nakon pokolja seljani su otišli i pokupili mrtva tijela, koja su bila već u stadiju raspadanja. Pokapani su zajedno u privatnu grobnicu.

Priče onih koji su skupljali mrtva tijela bile su stravične.

Tijelo mladića od nekih desetak godina izmrcvareno udarcima kundaka pronašli su u još nedozrelom žitu. Htio se bijegom spasiti od smrti, ali krvnici kao da su ga zbog bijega htjeli kazniti, pa umjesto da ga ustrijele, ubili su ga na svirep način. Njegovog mlađeg brata ustrijelili su na stepeništu dok je djedu dodavao vatru za lulu. Još mlađa sestra umrla je u teškim mukama. Našli su je mrtvu, skvrčenu, kako pridržava rukicama ispalu utrobu.

Njihovu majku ustrijelili su u trenutku kada je iznad kolijevke dojila najmlađe dijete. Njeno dojenče proboli su bajunetom. Djeda i baku našli su kako u stepenicama ispred kuće sjede. Ukočena mrtva tijela odavala su sasvim drugi dojam od onoga u stvarnosti. Izgledali su kao da su umrli sretni i zadovoljni. Tragedija nije mogla biti veća. Šestero članova, tri generacije, cijela obitelj, Ante Zec - Krstića za čas je nestala iz popisa živih.

U plamteću kuću četnici su žive bacili Šešurka i ženu mu. Iza pokolja, skupljajući ostatke izgorjelih kostiju, njihova kći od tuge je poludjela.

Posebno je tragično završila obitelj Ante Šućura iz Osijeka, koja se slučajno zatekla u Gornjoj Zečevini. Tićeva sestra Manda s troje djece pobjegla je iz Osijeka poslije pogibije muža. Dan dva poslije dolaska u Gornju Zečevinu, zadesila ih je ista sudbina. Moglo bi se reći da se od sudbine ne može pobjeći. Ona i troje nejake djece ubijeni su zajedno s obitelji njezinog brata Ante - Tića.

Šezdesetih godina narod Krstatica podigao je skromni spomenik u sijećanje na tragediju koja se dogodila. No, došle su devedesete godine u kojima se ratovalo i usput rušilo spomenike. Ni spomen ploča u Gornjoj Zečevini nije ostala pošteđena. Rodio se jedan idiot, odrastao kao neznalica povijesti i postao "domoljub" rušeći spomen ploču nevinim žrtvama. Dok su u Domovinskom ratu na dubrovačkom ratištu naši heroji ginuli, boreći se protiv sinova i unuka istih tih četnika, sprečavajući ih da ne učine zlodjela u nekoj drugoj Gornjoj Zečevini, dotle je jedna budaletina rušila dokazni materijal o genocidu, kojega su prije pedeset godina učinili njihovi djedovi.

Gotovo je ne pojmljivo da se može biti toliko glup i neobrazovan. Srušiti dokaz, koji nitko nikada nije osporavao niti u nekadašnjoj Jugoslaviji, da su 1943. godine u Krstaticama istočnobosanski četnici, zajedno s Nijemcima, na zvjerski način ubili 24 ljudi.  

Ma, molim vas, kako sada dokazati da su baš Srbi bili oni koji su činili genocid nad nevinim Hrvatima? Kako dokazati da su Srbi ubijali u Hrvatskoj? Kako sada dokazati da nikada nije niti jedan Hrvat bio u Srbiji i radio zlo kao što su ga četnici činili u Dalmaciji? Kako ću JA i mnogi drugi izbrisati iz pamćenja svu onu silnu terminologiju s kojom su nas maltretirali pedeset godina, govoreći da su Hrvati genocidan narod?!

Kako sada dokazati da su mnogi Hrvati u Domovinskom ratu dali živote braneći svoju zemlju upravo od četnika kako se ne bi desila neka druga Gornja Zečevina? Je li sedam krstačkih heroja uzaludno dalo svoje živote? Neće li isto tako za pedeset godina neka necivilizirana budaletina srušiti spomenik podiknut upravo njima u čast?

Stotine pitanja, a niti jedan odgovor.

Na kraju, žao mi je što je spomen ploča srušena, ali još više žalim Općinu Zagvozd koja nema sluha niti želju da ju obnovi. Bila je prilika! Upravo se navršilo 70 godina od tragedije.

U maniri dobro odgojenih katolika možemo oprostiti, ali ne smijemo nikada zaboraviti!!

  1. Zec Jure pok. Ante
  2. Zec Manda ž. Jure
  3. Zec Ante pok. Marijana - Tić
  4. Zec Manda ž. Ante
  5. Zec Nedjeljko sin Antin
  6. Zec   **** Antino
  7. Zec   **** Antino
  8. Šućur Manda ud. Josipa
  9. Šućur Tonka kći pok. Josipa
  10. Šućur Marica kći pok. Josipa
  11. Šućur **** pok. Josipa
  12. Zec Ante pok. Josipa - Krstić
  13. Zec Iva ž. Ante
  14. Zec Marija kći Antina
  15. Zec Mila kći Antina
  16. Zec Danica kći Antina dj
  17. Zec Blaženko sin Antin dj.
  18. Zec Antica ž. Marijana
  19. Zec Mara ž. Mate
  20. Zec Stjepan pok. Mate
  21. Zec Mara ž. Stjepana
  22. Gudelj Ivan pok. Josipa
  23. Gudelj Žarka kći Ante
  24. Bikić Ana pok. Pavla
(****, dijete, mlađe od 2 godine. Nije se upisivalo u mrtvarnik. Pokapalo se u tzv "Anđeoski grob"

Zapis napravljen na osnovici pričanja gospođe Ljube Gudelj, jedne od učesnica skupljanja mrtvih tijela poslije pokolja, te pismenog zapisa u Knjizi umrlih župe Krstatice iz 1943. godine, kojega mi je ustupio krstački svećenik, don Marijo Čagalj.

Iskreno im se zahvaljujem.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

krstatice @ 10:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 22, 2013
Idemo dalje!

Pred šalterom za đačke karte dočekao me je dugačak red mojih vršnjaka iz gotovo svih mjesta Dalmacije. Čekanje u redu potpuno me smirilo. Bolje sam se osjećao u društvu jednakih.

Zeko, Periša i ja dvoumili smo se s kojim vlakom ići za Zagreb? Rađe bi putovali brzim po danu nego putničkim na večer. No, postojao je problem, nadoplate karte za brzi vlak. Spas nam je  ponudo lukavi Zeko. Dogovorili smo se da će nam on doplatiti karte, a mi ćemo njemu pomoći nekakav auto pripremiti za lakiranje. Periša i ja odmah smo pristali, iako bi mu pomogli i bez toga.

Ispunilo me zadovoljstvo što sam po prvi puta samostalno kupio kartu. Odlučili smo se za brzi vlak koji je polazio oko devet sati.

Kada smo ušli u vagon već je lokomotiva bila prikačena za kompoziciju. Strojovođa i ložač su marljivo glancali i podmazivali, izgledom posve novu lokomotivu, koja se presijavala na jutarnjem suncu. U golobradom strojovođi u novom  kombinezonu od trliša prepoznali smo Stipu Rakušina, Krstačanina iz Donje Zečevine.

Dakako, odmah smo mu se pridružili spominjući kako će nas upravo on voziti do Gračaca. No, moja meta i interes bila je lokomotiva. Konačno, prvi put mi se pružila prilika da budem blizu tako jakog i u dječjoj mašti neobičnog stroja.

S nekim skrivenim ponosom Stipe je strpljivo odgovarao na moja pitanja ne prestajući glancati mašinu, isto kao da će s njom ići na svadbu.

I njegov mnogo stariji pomoćnik, ložač, govorio je s velikim žarom o mašini i njihovu poslu, posebno hvaleći mladog strojovođu. Reče, da je rijetko kad vidio da se netko tako dobro slaže kao Stipe i njegova "mađarica". Lokomotiva je bila mađarskog porijekla, pa su je od milja tako zvali.

Reci im majstore, dok zajedno voze Zec i Medved da nema kašnjenja, pade šala. Ložač, Medved, oženio Dalmatinku i davno se preselio iz Zagorja u Solin, pa sa Stipom dijeli zajedničku sudbinu.

Je li moguće da će nas taj jaki stroj izvući do Perkovića brzo i bez zaustavljanja, naročito uz uspon iznad Resnika? Naime, stariji ljudi su pričali da je rijetko koji strojovođa uspjevao brzo i bez zaustavljanja jednakom brzinom savladati taj uspon.

Stipe, iako sasvim mlad strojovođa znao je svoj posao. Izdavao je zapovijedi ložaču kada i koliko će ugljena ubaciti u ložište, posebno naglašavajući kako je nužno ugalj prije bacanja u ložište prskati vodom. Vlažan ugalj u ložištu bolje gori, a onaj u deponiju neće se zapaliti iskrom iz lokomotive.

Tek što smo se vratili u naš vagon, uz lagani trzaj konačno smo krenuli, najprije lagano, a onda sve brže i brže.

Taj crni i veličanstveni "ognjeni konj" podrhtavao je dok je prevaljivao prve metre, sve dok ga majstor nije stisnuo "punim gasom".

Bili smo u trećem vagonu do lokomotive i mogao sam vidjeti sve radnje i ponašanje stroja. Teški teret najteže je bilo pokrenuti iz mjesta.

Mašina teška gotovo sto tona, natjerana punom snagom, skakala je u mjestu kao pero, dok nije pokrenula višestruko teži teret. Strojovođa da bi joj olakšao muke i spriječio zagrijavanje kotača izazvano trljanjem o tračnice puštao je po njima hladnu paru. Zemlja se ispod nas tresla no, nije se popuštalo. Išlo se do krajnjih granica. Kako nam je Stipe rekao, mašina je došla s remonta i to joj je bila prva vožnja po dolasku, pa ju je trebalo ispitati koliko može.

Bravo majstore! Već za nekoliko trenutaka jurili smo kroz usjek prema Kopilici.

Prošli smo Solin i sva Kaštela, te trasu iznad Resnika, a vlak se kretao brzo i jednolikom brzinom, kao da vozi po ravnom.

Na jednom zavoju vidjela se cijela kompozicija u kojoj sam nabrojio šesnaest vagona prepunih putnika, uglavnom đaka i studenata. Godišnji odmori su pri kraju, a vlak je bio jedino prijevozno sredstvo između Splita i Zagreba. Bože moj, koliko je bilo sudbina i životnih puteva vezano za taj jedan vlak. Mnogi su s njim pošli i nikada se nisu vratili u svoj rodni kraj.

Kompozicije je završavala s malom manevarkom, lokomotivom pridodanom da pomogne ako zatreba. Strojovođe su stalnim i samo njima razumljivim jezikom i zvižducima mašina signalizirali jedan drugom tko i što treba činiti.

Kasnije smo od Stipe saznali da nije bio posve siguran u snagu svoje stare ali remontovane lokomotive. Zbog toga je tražio pomoć male manevarke. Dogovor je bio da manevarka pomogne samo ako Stipe dade znak. Stari ognjeni zmaj moćno nas je vukao priličito velikom brzinom, pa je izostala usluga male manevarke.

Bez zakašnjenja vozili smo se prama Perkoviću. Tamo nas je napustila manevarka ali su  pridodali još dva šibenska vagona.

Bilo je vruće, a mi očiju punih gareža uporno smo s prozora gledali prelijepi krajolik. Na svakoj stanici Zeko je izlazio kako bi u nekakvu bocu utočio pitku vodu. Periša i ja maštali smo o sladoledu, kojega su vozeći u drvenim kolicima, slastičari nudili putnicima. - Ma daj, sladoled nije za nas. Siromaštvo je diktiralo našim željama.

U Gračacu su promjenili vučnu službu. Nas je preuzela zagrebačka vuča, a Stipe će se vratiti u Split sa zagrebačkim vlakom.

No, prije ulaska u Gračac stali smo. Kondukter reče da smo došli prije vremena pa moramo čekati na predsignalu. - Tako vam je to kad voze Zec i Medved, potvrdi kondukter ložačevu šalu izrečenu u Splitu.

Prolazeći pokraj našeg vagona, dok se prestrojavao da bi dočekao zagrebački vlak, Stipe se zaustavio da nas pozdravi. Reče da će zagrebački kasniti skoro sat vremena i da će uz Malovan morati dobro stisnuti gas kako bi do Splita nadoknadio zakašnjenje.

Kasnijih vremena, često puta sam se vozio u pravcu Splita s ovim vrsnim strojovođom i čovjekom. To sam znao i osjećao, jer je rijetko tko mogao kao Stipe dovesti vlak točno na vrijeme. Bio je istinski zaljubljenik u "mađaricu" sve do kraja svoga kratkog života.

U Zagreb smo stigli sa zakašnjenjem. Dok smo izlazili iz vlaka ispred kolodvora probao sam se orjentirati. Preko puta stanice dočekekao me dosad neviđeni prostrani trg sa svojim znamenitostima. Prvi put ugledao sam kip jahača na konju i neznajući da je to spomen prvom hrvatskom kralju.

Oko mene sve je tako golemo i nepoznato. Izgubio sam orjentaciju i ne mogu odrediti iz kojeg smo pravca došli.

Da nisam s Perišom i Zekom ne bi znao  kuda i s kojim tramvajem trebam ići.

Djelova sam uplašeno i izgubljeno. Divio sam se mojim pratiocima kako se dogovaraju s kojim će mo tramvajem do Ravnica i gdje bi bilo najprikladnije presjesti na jedanaesticu.

Zeko je platio karte za svu trojicu prijeteći nam da ćemo to već odraditi u njegovoj radioni.

Na Ravnicama, dvjestotinjak metara niz potok, točno tamo gdje se danas nalazi tvornica čokolade "Kraš", ispred male barake dočekali su nas moji domaćini. Kod njih ću se privremeno smjestiti.

Dok su se Periša i Zeko vraćali u svoj stan opet me stegnuo grč u grlu. Ovo je previše rastanaka za dijete u jednom danu.

Plači mališa koliko te volja, nema ti pomoći. Pošao si na put na kojemu ćeš biti posve sam u brizi za sebe i svoje probleme. Čim prije to shvatiš tim prije će ti biti lakše.

U maloj baraci okruženoj cvijećem, usred plantaže rajčica i paprike ostati ću narednih pet mjeseci.

Borio sam se da ne zaspim dok smo se dogovarali tko će me sutra odvesti na prijemni ispit.

Sutra se moram "ukrcati" na vlastiti vlak, vlak sudbine i života. Ne smijem zakazati, jer krivo prebačena skretnica vratila bi me na polaznu stanicu. To se nikako nije smijelo dogoditi!

PS;

Čuvam uspomenu na sestre Ivu i Maru Letića, te brata im Marijana, koji su mi nesebično pomogli dok sam kretao u život.

Počivajte u miru, dragi moji. Nisam vas zaboravio.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 26, 2013
Odsjaj zore iznad Lišnjića nagovještavao je vedar i lijep dan, a sat me upozoravao da je vrijeme ustajanja.

U prsima sam osjećao pritisak, a u glavi veliki košmar. Nije ni čudo što sam tako loše spavao. Neizvjesnost putovanja, strah i isčekivanje nepoznatog učinilo je svoje.

Po prvi put putovao sam tako daleko, u Zagreb. S mojih trinaest godina, ma koliko god sam se pravio važan, ipak sam još dijete, koje bi putovanje rado zamjenilo s odmorom u majčinu krilu.

No, sudbina mi je odredila da se već u ranoj mladosti nosim sa životnim problemima, koje obično rješavaju odrasli. Tješila me činjenica da ima stotine meni sličnih, čija nejaka dječja leđa nose težak teret odluke, ići dalje ili stati i trajno ostati na polaznoj stanici.

Iz pravca Slivna još uvijek ne dopiru svjetla autobusa. Znači da još nije krenuo s polazišta.

Uzeo sam već spremljen kufer, pozdravio se s roditeljima, pa kroz Škalje prema autobusnoj stanici. Uski putić stisnut Vukinim i Bojkinim zidovima ne dozvoljava normalno kretanje, pa kroz tamu srljamo sestra i ja pazeći da se ne strovalimo u draču.

Tiho je i čujem samo naše korake i lavež Rošinih pasa. Jedva dišem. Grlo mi se steglo, a oči su pune suza. Potajno, da sestra ne primjeti, plakao sam. Tužan sam, jer sam ostavio rodbinu, rodni kraj i njegove pitome njive, ledine i vinograde.  

Brišući suze ušli smo u čekaonicu, zapravo gostionicu, koju vlasnica Šanta ostavlja stalno otvorenom, da se putnici imaju gdje skloniti.

Iza šanka pod svijetlom petrolejske lampe ugledao sam poznato lice kako priprema doručak. Na tanjuru pet-šest očišćenih slanih srdela umočenih u maslinovo ulje. To moj prijatelj Neven prije puta doručkuje. I on će na autobus. Putuje u Zadar, pa ćemo do Splita zajedno.

- Ma, kako ti se ovako rano dade jesti, upitah ga?

- Rađe mi se pridruži i pomozi da na brzinu ovo smažemo.  

Za tren oka ugura mi u usta srdelu zajedno s komadićem kruha, ne obazirući se na moje odbijanje. Jedva sam zalogaj progutao, za razliku od njega. Neven je zaista s apetitom pojeo sve ostalo.   

Malo iza, čuje se kako stari autobus teškom mukom vozi uz Koraćeve doce. Prašnjava makadamska cesta puna rupa, prekopana vododerinama nastalim još u vrijeme proljetnih kiša znatno usporava vožnju.

Dok Nevenu pomažem dignuti kufere na krov autobusa, kondukter Bago nas savjetuje kako ih smjestiti da ne bi ispali, jer kako reče, on za njih neće odgovarati.



Autobus je gotovo pun, pa sjedamo pozadi na prva slobodna mjesta.  

Kroz prašnjavi prozor osvrćem se i mahanjem ruke upućujem posljednji pozdrav uplakanoj sestri. 

Nakon pet minuta vožnje čuje se Bagu kako samo njemu svojstvenom uzrečicom "ima izać" upozorava vozača da stane. Nitko ne izlazi osim njega. Kod Zečeve plitvine ulaze braća Zeko i Periša. Odmah mi je lakše, jer ću do Zagreba imati društvo. Obećali su me odvesti na adresu gdje ću se privremeno smjestiti. U ostalom oni su već stari Zagrepčani, pa im to neće biti teško.

Drndanjem po prašnjavoj cesti i nesnosnim krivinama na sve jade stižemo u Zagvozd.

Pred Jutinom gostionom upravo se zaustavila vrgorska pruga. Među putnicima prepoznajem Rašćance i Župljane; Pejkovića, Nuića, Turića, Pavlinovića, Knezovića i druge kolege iz imotske gimnazije. I oni idu u pravcu Zagreba, neki do Karlovca, neki u Oštarijama presjedaju za Rijeku, a neki će produžiti za Koprvinicu i Osijek.

Nastavljamo prema Šestanovcu po cesti koja je skoro gora nego ona do Zagvozda.

U starom autobusu, od smrada izgorene nafte pomješanog s prašinom i duhanskim dimom, te mirisima uznojenih tijela postalo je sve neizdržljivije. U jednom trenutku osjetih da me oblija hladan znoj cijedeći mi se niz leđa. Zlo mi je!

Neven me čudno gleda i reče da sam blijed kao krpa. Sve moje nevolje dolaze mi iz utrobe, koja se uzburkala kao olujno more. Gotovo sam siguran, ako ne stanemo za nekoliko minuta, izbljuvati ću se.

Čini mi se da je svemu kriva srdela, koja kao da je u meni pobjesnila. Praćakjući se po želucu sve češće se zalijeće do samog grla, naročito kad autobus koči ili ulazi u krivinu.

Od Stapina duba do Žeževice vozimo malo brže. Cesta je ravnija i nema krivina, ali zato je u autobusu sve manje zraka, a sve više smrada i prašine, koji me tjeraju na povraćanje.

Bože kada će Blato na Cetini. Tamo stajemo desetak minuta, pa već unaprijed odlučujem srdelu, premda nije slatkovodna riba, pustiti u Cetinu.

Bus se kreće jedva dvadesetak kilometara na sat, a ja molim boga da vozač ubrza kako ne bi bilo kasno za moju zamisao. Srdela je postala jako nemirna. Svaki put kad se popne do grla teškom mukom i uzastopnim gutanjem vraćam je na polazno mjesto.

Pitam konduktera Bagu, kada ćemo stići u Blato, a on videći me onako blijeda i izmučena, umjesto odgovora, dade mi na znanje kako ne bi bilo dobro da mu šporkam autobus.

Stajemo u Blatu, a ja među prvima u maniri vrsnog troskokaša iskačem iz autobusa. Bilo je krajnje vrijeme. Grleći prvu vrbu pozdravljam srdelu, zaželivši joj sretan put niz Cetinu. Puno mi je lakše od kada je zločesta srdela napustila moju utrobu.

Autobus je pun poput šipka. Onih koji su na nogama gotovo je više nego nas koji sjedimo. Iznad kanjona Cetine vozimo sporo uz uspon s velikim krivinama. Vozač ih može svladati jedino višekratnim i opasnim manevriranjem naprijed – nazad, pri čemu mu i kondukter pomaže.

Na zadnjoj stanici ušla je majka s dvoje male djece. Ono manje drži u naručju, a nešto malo veća curica nemoćno se drži za sjedalo. Bio bi pravi podvig kada bi ovako izdržale do Splita. Nemaju gdje sjesti, a nitko nema samilosti da im ustupi mjesto.

Nisam posve zdrav i osjećam da bi mi bilo bolje kada ne bi sjedio. Ustajem i prepuštam mjesto mladoj majci, a Neven joj pomaže uzimajući iz naručja već usnulo dijete. Mukotrpno putovanje nastavljamo po onoj narodnoj - što dalje to gore!

Dok prolazimo kroz Gata, gledam Nevena kako koluta očima, mučeći se sa zaspalim djetetom. Čini mi se da je jako blijed ili čak više siv nego blijed. Mokra od znoja potpuno zgužvana košulja zalijepila mu se za tijelo. Zlo mu je i vidim da jedva diše. Izgleda da su i u njemu živnule one jutrošnje srdele. Na sreću ja sam se svoje riješio, ali pitanje je koliko će Neven izdržati. Teško će mu biti, jer u njemu je gotovo cijelo jato.

Put se posve odužio i čujem kako netko pita konduktera kada ćemo stići? Bolje bi bilo da ga nije pitao, jer i onako to nitko ne zna. Autobus vozi kao da nema voznog reda i uvijek stiže u različito vrijeme, što zavisi o onome tko ga vozi. Ako vozi Mate Glavaš, a vozi, onda će sigurno stići, ali kada, e to je već mali rebus.

Zabrinuti smo, jer ako budemo ovako vozili sigurno je da ćemo zakasniti na druge veze.

Žrnovnicu smo davno prošli. Split se nazirao, ali kraj našim mukama treba još čekati.

Neven je bivao sve blijeđi, no meni izgleda da moj prijatelj junački drži bijesne srdele pod kontrolom.

Konačno, željeznička stanica Split i Bagino "ima izać" uvjerailo nas je da smo stigli. Šezdesetak kilometara i tri sata putovanja i nije tako strašno. Kako je tek bilo onima koji putuju od Vrgorca?

Neven se negdje izgubio dok sam ja potrčao s njegovim stvarima na brod za Zadar, koji samo što se nije otisnuo od kraja.  

Čekam ga pred ulazom u brod. Neće valjda zakasniti, jer ako propusti ovu liniju, tek sutra ima drugu. Vidio sam ga kako držeći hlačice, sav crven u licu trči prema nama, govoreći da je WC zauzet.

Hitro je uzeo stvari i uz brzi pozdrav nestao na palubi parobroda.

Doviđenja Nevene, prijatelju moj! Ma, koliko god da nas kilometri budu razdvajali biti će mo blizu. Tješio sam se da će vrijeme ispred nas brzo proći i da ćemo opet biti zajedno u našim Krstaticama!

U grlu mi opet onaj grč sličan onome od jutros, kada sam se rastajao s roditeljima.

No, nema se vremena za sentimentalnost. Idemo dalje. Treba vaditi karte za vlak.

Do slijdećeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, travanj 23, 2013
Ima li Rimsko carstvo neke dodirne točke s našim lokalnim izborima? Ja mislim da ima, a vi donesite sud tek kada ovo pročitate.

U vrijeme Rimskog carstva došlo je do intenzivne izgradnje cesta, pa se Rimljane može smatrati osnivačima građenja cesta. Rimljani su po cijelom teritoriju svojeg carstva imali vrlo veliku i razgranatu mrežu cesta. Pretpostavlja se da je mreža njihovih prometnica imala oko 150.000 km.

Preko teritorija Hrvatske također su prolazili brojni pravci rimskih puteva, a dosta njih se podudara i sa današnjim pravcima. To je dokaz kako su Rimljani već u svoje vrijeme znali adekvatno i optimalno trasirati i smještati svoje prometnice. Nažalost, padom rimskog carstva postepeno je propadala i mreža rimskih cesta.

Rimska cesta išla je i od Golog Brda kroz Krstatice, Slivno preko Stinica u Podosoje i Runović. Fra Mate Gnječ 1889. godine nastojao je osuvremeniti taj stari put. Cesta Golo Brdo - Slivno obnavljala se između 1895 - 1897. Prva zaprežna kola prošla su njome 1901. godine. Posuvremena je i asfaltirana 1977.  Put preko Velima dogotovljen je 1960. a konačno čitava dionica od Slivna do Sebišine asfaltirana je krajem 1989. godine.

No, dok su jedni gradili drugi su razgrađivali.

Hrvatske autoceste za svoje potrebe, doslovno rečeno, preorale su istu tu cestu i u temelje koje su još gradili Rimljani, postavili vodovodne cijevi. Ništa neobično, samo što zakonskim odredbama HAC je bio dužan cestu popraviti i vratiti je u prvobitno stanje i to u cjelom profilu.

HAC to nije učinio, premda je od toga prošlo skoro 10 godina.

Za predpostaviti je, da je HAC na ime popravka ceste uplatio Županiji splitsko - dalmatinskoj novčana sredstva no, Županija je preusmjerila primljeni novac na cestu Medov Dolac - Lovreć, a Krstatice ostavila na čekanju. Do kada, nije poznato. Sigurno je jedno, da osim jadnog stanovništva, o tome nitko ne vodi brigu.

Ako gornje i nije istina, onda se ipak postavlja pitanje svih pitanja; što je za Županiju bilo važnije, cesta Medov Dolac - Lovreć ili cesta Golo Brdo - Slivno - Hercegovina? To su znali i stari Rimljani da je važnija ova druga. Po onoj prvoj nitko ne vozi niti će ikada voziti osim lokalnog stanovništva, dok je prometnica Golo Brdo - Slivno - Hercegovina izrazita spojnica, s kojom da je ispravna, povezalo bi se čitavo područje jugozapadne Hercegovine s Dalmatinom. To bi znatno rasteretilo ceste na pravcu Hercegovina - Imotski - Dalmatina.

Dakako, nije potrebno napominjati da se sve to moglo učiniti s trećinom novca koji je utrošen na  cestu Medov Dolac - Lovreć.



Pa onda zašto je to tako?  Gotovo da sam siguran da je u odabiru prioriteta izgradnje prevladao lokalpatriotizam u liku Županijskog šefa za ceste Željka Čaljkušića. Drugog razloga nema, ili ako postoji onda ga pametni ne mogu opravdati.

Istine radi, da sam na njegovu mjestu i ja bi dao prioritet tamo gdje me srce vuče, no pitamo se zašto se to onda tako ne kaže, nego se moj, krstački narod, vara na najprimitivniji način.

Ma, zamislite koliko netko u vlasti može biti kurvinjski bahat da zapovjedi kupovinu desetak kilograma nekvalitetne boje u svrhu farbanja nekih oznaka, kota i niveleta, tobože da će se cesta  raditi. I gle čuda, to učiniti ne jedamput nego svaki puta pred izbore. To onda više nije slučajnost nego najgori oblik zajebancije upućene na adresu naroda, misleći da je lud, glup i nikakav.

Tko to može činiti? Da li vlast izabrana od naroda ili suviše bahati i povukodlačeni idioti?

Zista, ako odgovorni misle da su Krstačani maloumni i glupi ljudi, koji ne razlikuju svijetlo od tame, onda im moram odgovoriti da se grdno varaju. Zbog onih desetak kilograma boje, koju  uzalud utrošite na Krstačane, ne treba se pitati tko je tu glup, lud i nepošten, Županija i njena produžena ruka Općina Zagvozd ili napaćeno stanovništvo.



Gospodo vlastodršci!

Uzaludan vam je trud koji ulažete u farbanje razrovane ceste Golo Brdo – Slivno kako bi dokazali koliko narod poštujete i koliko se za njega brinete. Prestanite s lakrdijom i nemojte se više truditi na način kao do sada, jer nas naprosto to vrijeđa!

Opravdano i s razlogom se pitaju stanovnici Krstatica što su to loše učinili i čime su zaslužili da se lokalna vlast tako odnosi prema njima? Smatrate li, možda, da smo premalo žrtava dali u Domovinskom ratu, kako bi zaslužili vašu pažnju?

Jeste li svjesni da ste nas najviše ponizili baš onog dana kada ste u povodu otvorenja spomenika poginulima u Domovinskom ratu, doveli Predsjednicu Vlade sa svitom ministara, županom i ostalim prišipetljama? Jeste li svjesni koliko je u vama tada bilo netaktičnosti, što narodu niste barem dali nadu ili obećanje, taman i lažno, da ste s njim i da će te mu pomoći. To niste učinili i to ne iz neznanja, nego urođene oholosti od koje pati svaka vlast. Došli ste, ispričali nekoliko glupih fraza, najeli se i otišli dalje, umišljeni u nedodirljivost vas i vaših dužnosti koje obnašate. Dio vas je s vlasti već otišao, a duboko se nadam, da će poslije narednih izbora, otići i preostali ostatak ostataka.

Ako se moje prognoze izjalove i ostanete na vlasti onda se konačno trebate uozbiljiti i prihvatiti posla radeći ga na pravedan i dostojanstven način. Tako bi barem pokazali da je sve što niste učinili, a trebali ste učiniti bila slučajnost, a ne namjera!

Dužni ste narodu položiti račune, a ako to ne učinite onda je zaista došlo vrijeme da se zapitamo za koga i čiji račun radite.

Nedavna prošlost nas uči da nema nedodirljivih ma koliko god se mislilo da su moćni.

I Rimsko carstvo bilo je vrlo veliko i moćno pa je ipak propalo. Govorili vam to nešto?

Do skorog štiva zdravi i veseli bili !

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 28, 2013
Odmah na početku moram se pohvaliti da sam lanjske godine službeno putovao u Kinu na proslavu obljetnice kineskih oružanih snaga.  Kako vam je poznato na proslavu sam išao na osnovici slučajnog, a ne zaslužnog odabira članova čelne udruge NUBIS.

Kinezi su me izuzetno dobro primili i ugostili. Htijući im se zahvaliti i revanširati za gostoprimstvo, zamolio sam nekoliko čelnika lokalne vlasti da posjete Hrvatsku, dakako, o trošku udruge. Dobro poznanstvo s predsjednikom udruge omogućilo mi je da u zvanični protokol boravka ubacim posjetu Kineza Krstaticama, pod uvjetom da dio troška snosimo mi Krstačani.

Bio sam uvjeren u ispravnost moje zamisli, no nažalost, Kinezi imaju ograničenja prema kojima ne mogu slobodno ići u službene posjete. Posjete drugim narodima mogu ostvariti jedino ako su ih najavli godinu dana unaprijed.

Koliko god da sam se spremao za susret s Kinezima proučavajući njihovu povijest i običaje, smetnuo sam s uma da kineska godina počima u različito vrijeme od naše godine. Znači, prijava je došla u krivo vrijeme, pa je posjeta zbog  toga izostala.

Iako Kinezi nisu došli, dopustite mi da vas ukratko upoznam s radnjama koje smo trebali učiniti kako bi dostojno ugostili spomenutu delegaciju.

Sve obveze oko prihvata delegacije podijelio sam prema sklonostima i momentalnim mogućnostima svakog pojedinca, pa se sve ovo može primjeniti u nekoj drugoj zgodi.

Evo kako je to zamišljeno;

Davoru Babićevu bilo je namijenjeno da za ovu priliku ispeče dva manja ili jedno poveće kozle. U nedostatku kozlića zadovoljili bi se i s dobrim jarcom– prčom.

Ante Jurtalov u obvezi je bio ponuditi kvalitetan pršut. Dok nije promijenio bravu na konobi, svojim očima sam vidio trogodišnje pršute kako vise ispod grede.

Braća Orlović i Ljubo Rošin u zajedničkom lovu trebali su pripremiti divljeg gudana ili ti veprovinu. Ako netko od njih zakaže onda bi prva rezerva za lov bio Darko Topić.

Jakov Jagnjić darovao bi potrebnu količinu suhih višanja i oraha, ubranih na vlastitoj plantaži iz poticaja, a Ljubić Ivanićev bi umjesto pravog vina nabavio određenu količinu vina od kupina ili krstačkih drinina.

Ministar, kao prokušani disk-džokej, imao je zadatak Kineze uveseljavati glasnom muzikom, a Jure Vukin bi im pričama prije spavanja približio ljepote Jovnih jama, Čavčenjače, Procipske jame, Lokve, Ploča, Mrkog Kuka i drugih krstačkih znamenitosti.

Za eventualne izlete u bližu okolicu na usluzi bi im bio Sorok s mercedesom i Čedo s kočijom. Ivan Letića bi Kinezima pomagao u uspostavljanju mobilnih veza.

Jure Ikarin i Tone Lendića sami su se ponudili da pripreme i urede školski objekat za  prikladan smještaj.

Sveukupnu odgovornost za piće i spizu preuzeo bi Mate Babićev, s napomenom da Maruška Kinezima ne nudi kokošinu iz peradarnika. U protivnom Mate bi bio u sukobu interesa.

Joko Katin bi im na njemačkom davao praktične upute o balotama s osvrtom na valjanje, a Maćo Pandelić podučavao bi ih izbijanju lijevom i desnom rukom.

Ćiberovac bi ih u slobodno vrijeme učio psovati psovkama iz naše svakidašnjice. Psovanje za Kineze bi bilo vrlo važno zbog završne svečanosti. Naime, igrale bi se tri partije balota između Slivanjaca i naše ekipe. Navijali bi svi prisutni, ali psovali bi samo Kinezi i to na našem jeziku. Napominjem, ako Slivanjci u ekipu postave Kobru, treba ga diskretno upozoriti da igrači također ne smiju psovati.

Delegaciju bi smjestili u veliku školu na Krčima, s napomenom da mali Vice, potpomognut Ivanom i Antom Bajkovim na školi razbiju preostale prozore, čime bi se nepostojeći klimatizeri nadomjestili s prirodnim provjetravanjem.

Završni, ujedno oproštajni dio uveličao bi Bube, tako što bi u narodnoj nošnji, do duše iz nepoznatog kraja, otrčao oko škole tri počasna kruga.

Luku Bajkova sam namjerno izostavio iz programa. Čovjek se potpuno potrošio hodajući na sastanke s općinarima u svrhu određivanja najpovoljnije trase za vodovod, cestu i tunel kroz Osoje. Dok se svi projekti ne usaglase s željama svakog pojedinca, radovi neće i ne mogu početi.

Dakako, ovim putem želim otkloniti svaku sumnju da sam za putovanje koristio državna  sredstva ili bilo koja sredstva vezana za zajedničku potrošnju. Zato sam odlučio dati kratko i javno objašnjenje, iako udruga NUBIS  to od mene nije tražila.

Ukratko; --- posjetu sam učinio o vlastitom trošku, premda sam imao pravo da mi 50% troškova plati Općina Zagvozd, 25% Karme Bajkova, a 25%  udruga NUBIS.

No, imajući u vidu loše materijalno stanje Općine i ne baš najbolje stanje udruge, na jednom sastanku prisilili su me da sve troškove podmirim sam.

Na istom sastanaku, kojega smo održali 29. veljače u velikoj dvorani škole na Krčima, iskoristio sam situaciju i predložio nekoliko stvari za opći interes. Moji prijedlozi su jednoglasno usvojeni, što je vidljivo iz zapisnika, kojega je vodila Bosanka, kao nestranačka liderica.

Utvrđeno je slijedeće;

  • Općini je predloženo, a njen predstavnik Mario Rafaelov odmah prihvatio, da će nepotrošena sredstva za moje putovanje utrošiti na rekonstrukciju ceste kroz Krstatice. Naime, inzistirao sam da se po treći put ofarbaju građevinske kote - oznake prema kojima bi se cesta rekonstruirala. Stare kote i brojevi davno su se izbrisali i naprosto ne mogu trajati od izbora do izbora. Dajem riječ da moj prijedlog nema nikakve veze s mojom kandidaturom u nadolazećim izborima.
  • Karme Bajkova se u potpunosti suglasila s prijedlogom, da dio sredstava (9%) od prodanog pića na bućalištu dade Luki za nabavku drvenih klupa. Klupe bi montirali oko bućališta i služile bi navijačima. Ostatak zarade od 16%, kao strogo namjenska sredstva, iskoristila bi se za nabavku većeg hladnjaka. Hladnjak bi se smjestio u Lukinu konobu i služio bi izričito za igrače i gledateljstvo.
Zašto je nabavka hladnjaka važna? Postojeći Karmin hladnjak kapacitetom ne zadovoljava potrebe, pa se ljeti dogodi da nestane hladnog piva. Neki igrači, ma koliko god puno popili uvijek su žedni, te ih nesnosna žeđ čini izuzetno nervoznim. Uz stalno prisutnu nervozu, kod nekih igrača dolazi do pogoršanja vida, drhtavice ruku i još nekih drugih smetnji vezanih uz žeđ. Sve to  rezultira lošom igrom pojedinca pa i cijele ekipe. U takvom stanju gotovo da nije moguće dobro valjati, a o kvalitetnom izbijanju bule i protivničkih balota ne treba ni pomišljati.

Posebno me veseli što smo u cijeli projekat stavili naglasak i na vrijedno gledateljstvo, koje je skoro važnije od igrača.

Prošlog ljeta bilo je situacija u kojoj su gledatelji toliko bili žedni da su umjesto pljuvačke pljuvali kuglice prašine. Ni to nije za zamjeriti, ali složiti će te se da je nezgodno kada gledatelji, zbog suhog grla, nisu u stanju viknuti ili nekoga glasno opsovati. Tada dođete u situaciju da ne razumijete tko koga psuje i čija je psovka bila "masnija".

Koliko ja znam beštime se uvijek izgovaraju glasno i razgovjetno. Jedini koji se u beštimanju držao standarda bio je Ćiberovac. On bi svaku beštimu izgovorio tako ćarnim i razgovjetnim glasom da nije bilo dvojbe šta je beštimao i komu je beštima bila upućena.

No, šalu na stranu! Nadam se da će se do početka sezone zamišljeno realizirati i da odgovorni subjekti  neće  podbaciti i sve odgoditi u nedogled.

Svakako, suvišno je napominjati da se u poštivanju rokova realizacije ne smijemo ugledati na Županiju i njena obećanja vezana za rekonstrukciju ceste Golo Brdo – Krstatice.

Na kraju, molim vas, da svakako učestujete u realizaciji zamišljenog projekta, barem dajući primjedbe.

Eventualne psovke upućene meni, Općini ili ne daj bože Županiji, ma kako god bile sočne, neću uzimati u obzir i biti će odmah s bloga izbrisane!!!

E pa do slijedećeg 1. aprila (travnja) zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 21, 2013
S lijeve strane, stotinjak metara od županijske ceste Golo Brdo – Slivno, smjestio se zaselak Donja Zečevina.

U zaseoku ima svega 12 obitelji u kojima je u najplodnijim vremenima živjelo ne više od 50 do 60 duša. Stanovništvo Donje Zečevine, poput cijelog sela, desetkovano je i nalazi se na pragu izumiranja. Broj stanovnika, koji stalno u njoj živi, sveden je na ispod deset. Osim u jednoj obitelji svi su stariji od sdamdeset godina.

Što reći o prošlosti plemena Zec? Na blogu u napisu, Krstačka plemenima, napisao sam osnovne i za sada jedine podatke o njemu. Ukratko, znamo da se pleme nekada zvalo Mišković i da je došlo iz Prisoja na Buškom Blatu najprije u Proložac. Predaja kaže da su u Krstaticama starosjedioci, a da im je postojbina u Kruševcu, što će reći da su se doselili iz Kruševca u Krstatice. Naslijedili su imanje izumrlog plemena Bezer, a dijele se na Zec, Zec-Kruševac, Zec-Orlović i Zec-Peškirić. Prvi put ih se spominje 1686. godine u zapisu o izbjeglima u zagvoškom zbijegu, ali pod imenom Zečević. Nije poznato kada su promijenili ime u Zec .



Varljiv je osjećaj da se o tako malom zaseoku nema što reći. Naprotiv, život stanovnika Donje Zečevine ponešto se razlikovao od života neposrednih susjeda. Živjeli su samostalno,  gotovo kao izdvojena grupa, pa su i zbog toga zanimljivi.

Obitelji su kao nigdje drugdje bile međusobno čvrsto povezane. Između sebe izuzetno su se poštovali i pomagali. Poznato je da su u vrijeme intenzivnih radova Zecovi  najprije i zajednički obradili svoja imanja, a tek iza toga su išli drugima na nadnice.

U Donjoj Zečevini nije bilo svađa i razmirica, živjelo se složno, možda i zbog toga što je polovica zaseoka u vrlo bliskom srodstvu.

Najbrojnija i imovno najbolje stojeća obitelj dugo je bila obitelj Marka Zec. To je trajalo sve dok mu se sinovi, Peket, Janjak, Pile, Stipina i Šanje nisu oženili, međusobno podjelili imanje i počeli samostalno živjeti. Podjelom velikog imanja stvoreno je pet manjih, vrlo siromašnih obitelji. Bio je to tipičan primjer kako se stvarala sirotinja.

Njegova druga žena, koja mu je rodila dva sina i tri kćeri, baba Šuša,  živjela je preko sto godina. Umrla je od starosti, ali umno i tjelesno potpuno zdrava. Poznavali su je po izuzetno veselom duhu i šalama, pa i na vlastiti račun. Kada su je pred samu smrt zapitali kako je, baba je kroz smijeh odgovorila; -- sinko, dodro sam i ništa mi ne fali, sve dok je moj Stipe živ, ali ne znam kako ću kad on umre?! Sin Stipe bio je 30 godina mlađi.

Donja Zečevina specifičan je zaseok ne samo po svom izgledu nego i po svakidašnjem životu. Zaseok je izgrađen na način da su obiteljske kuće međusobno blizu, a opet dovoljno daleko da obitelji jedna drugoj ne smetaju. Ljepotu i ugođaj zaseoka činila su brojna stabla kljena i kostela, ispod čijih su se velikih krošanja u ljetnim danima i večerima odmarali i ljudikali njeni stanovnici.

Od davnine Zecovi su bili dobri zeljoradnici i uzgajivači stoke, ali od toga se teško moglo solidno živjeti pa i u vrijeme kada je godina dobro rodila. Zato su pred zimu odlazili na sezonske radove u osječke tvornice, livnicu, šećeranu i tvornicu šibica. U prošlosti  Osijek je mnogima iz Imotske krajine bio glavno odredište, pa su ga s pravom zvali "glavni dalmatinski grad".

Različitost Zecova od drugih očitovala se i u tome što se gotovo svaka obitelj bavila sitnim zanatima i tako nastojala dopuniti kućni budžet.

U Donju Zečevinu kod Tabanovca navraćalo se ako se trebalo pokrpati bronzin ili zalemiti posudu od lima, pokositriti bakrenjače i kotlove.

Primorka Zečeva, rođena u Podgori, kada se udala u Zečevinu postala je na daleko poznata po tanganju (bojanju) vunenih predmeta. Boje je radila sama uglavnom od prirodnih materijala.  

Za uređivanje domova i prostora nije bilo boljega od Grgasa. On se već od svoje rane mladosti bavio krečenjem s pomoću kreča kojega je također sam proizvodio. Za njega se znalo da je majstor bez premca, pa je dugi niz godina u selima uređivao obiteljske kuće, crkvene prostore, župne kuće, školu i zadružne domove. U zimskim danima kada nije krečio izrađivao bi i popravljao obuću.

Samouka i spretna krojačica, Anđe Ikanova, podjednako je lijepo krojila i šivala muške i ženske odjevne predmete. Djevojke koje su držale do sebe kod Anđe su sašile barem jednu bluzu i vuštan (suknja) ili dale napraviti opanke.

Stipina Zec i brat mu Šanje, samouki ali dobri zidari, znali su s kamenom. Sve što su gradili imalo je smisao, oblik i ljepotu.

Na kraju može se reći da su u Donjoj Zečevini živjeli vrijedni i radišni ljudi, koji su siromaštvo i bijedu svladavali na sebi svojstven način. Strpljivim i stalnim radom protkanim zajedništvom premošćavali su teškoće i onda kad se iza njih nije vidio izlaz.

Posebno treba spomenuti vrijeme odmah iza Drugog svijetskog rata, kada je nekolicina momaka iskoristila poticaj države i otišla na školovanje sticati znanja u raznim zanimanjima.



Današnjem mlađem naraštaju malo će biti poznato da je Pilić izučeni kinooperater, koji je u kino "Sloboda" u Zagrebu vrtio filmove. Stipe je Rakušin, po zanimanju strojovođa, dugo godina radio na željeznici. Vozio je brzi vlak Split – Zagreb, što je nekada u tom pozivu bila privilegija. U isto vrijeme Ljubić Stipinov izučio je za autolakirera, a brat mu Periša za postolara. Njihov najstariji brat, Ađo, završio je milicijsku školu i kao milicioner služio u poznatom konjičkom vodu u Vukomercu u Zagrebu. Rođak im Juka bio je milicijski pozornik na otoku Korčuli, a brat mu Iko rukovodio je jednim pogonom u Tvornici duhana Rovinj. Anđelko Grgasov, izučeni električar, čitav radni vijek radio je u Osijeku.

Djevojke iz Donje Zečevine, nažalost, nisu slijedile mušku populaciju. Lijepe Grgasove kćeri, Marija, Neda, Dragica i Milenka bile su jedine koje su se otisnule u svijet. Marija i Dragica završile su školu za medicinske sestre, Neda je bila profesionalna kuharica, a jedino Milenka  nije uspjela završiti školu, što joj nije smetalo da bude vrsna i marljiva radnica.

Donja Zečevina daleko je bila ispred ostalih po htijenju i prihvaćanju novih društvenih kretanja, pa tako i školovanju djce.

Danas, ona kao i naselje Krstatice jedva da su u životu. Cijele generacije rasule su se po nekadašnjoj državi. Danas žive u Osijeku, Novom Sadu, Sesvetama kod Zagreba, Rovinju, Splitu, Kaštelima i Imotskom. Ipak, kud god da su otišli, ljeti se rado vraćaju na svoju djedovinu, dovodeći sinove i unuke.

Za svaku su pohvalu sesvetski i osječki Zecovi. Oni su najčešći i najbrojniji gosti u Krstaticama. Pored teških i skupih vremena, ljeti dolaze i dovode ne samo obitelj i bližu rodbinu nego i prijatelje. Kažu i tvrde, da provode ugodne dane u prekrasnom zaseoku Donjoj Zečevini uživajući u miru i blagostanju seotske idile.

Nadam se da će ih biti još i više kada nas biokovski tunel posve približi moru.

I na kraju, možda bi se mnogi Krstačani trebali ugledati u Donje Zecove, ljude koji su od davnine lakše od drugih prihvaćali trendove dolazećih vremena!

Gotovo sam uvjeren da je to jedini način kako mlađima pružiti priliku da zapamte Krstatice kao mjesto svojih korijena. Ako budemo u Krstatice dovodili svoju djecu i unuke u njima će trajno ostati sjećanja koja će se, ma kako god bilo daleko i skupo, pretvoriti u posjete.  Učinimo taj napor, jer je to jedini način na koji se možemo odužiti onima koji su vjekovima ulagali znanje i beskrajni trud kako bi stvorili sve ovo što sada u Krstaticama ima.

Odgovornost pripada nama da Krstatice udaljimo od zaborava!!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2013
Znadete li tko je bio Mate Škutur? Ne znate? Naravno da ne znate. Nisam ni ja znao, dok nisam pročitao na internetu. Dakle, Mate je Škutur bio čovijek koji je izmislio gangu. Rođen je tu negdje u Imotskoj krajini. Svakako, prezime mu nije bilo Škutur, jer takvo prezime u našem kraju nije poznato. Za vjerovati je da mu je to bio nadimak, tim više što za stanovnike Bekije (prostor od Ljubuškog do Imotskog), Škutur bijaše uobičajeni ali i podrugljiv naziv za Dalmatince iz Imotske krajine.

Priče i zapisi kažu da je gangu Mate izmislio i plasirao među stanovništvo negdje između 1860. i 1870. godine. Krajina je gangu objeručke prihvatila. Gotovo paralelno s Krajinom ganga se proširila na Zapadnu Hercegovinu gdje se i dan danas svesrdno pjeva.

Hercegovci se odužiše Mati na najbolji mogući način. Sknadili su stih, u jednostavnom narodnom izričaju, kojim pjevajući gangu, njenom tvorcu odaju počast i priznanje;

                             Gango moja, ko te izmislijo, // Škutur Mate, đava ga odnijo.

Može se slobodno reći, da iako je ganga nastala u Imotskoj krajini, Hercegovci je vole i njeguju isto kao i Imoćani. Koliko je narod ovih krajeva zaljubljen u gangu najbolje svjedoči stih nastao u istom tom narodu;

                              Ja se gange okaniti neću, // dok mi smrtnu ne ugase sviću.

No, bilo kako bilo i jedni i drugi gangu su potezali i pjevali ma gdje da su bili.

Kažu da nema kontinenta na ovoj kugli zemaljskoj na kojemu ganga nije zapjevana. Ovo pučko iskonsko pjevanje čudesne moći i nadasve jedinstveno u svijetu po svojemu glazbenom ustrojstvu, ima strogo omeđene prostore: Imotsku krajinu i, dakako, Hercegovinu. Istina je da još ima sličnih pjevanja (rera, ojkalica) no na spomenutom području ganga je nezamjenjiva.

Ganga je našeg čovjeka pratila gotovo od rođenja pa do smrti. S njom se rađalo i umiralo.

Pjevala je o svemu i svačemu, pjevalo ju je podjednako muško i žensko, mlado i staro. Nema toga u ljudskom životu što ganga nije opjevala. Gangalo se na dernecima i svadbama, kod krštenja, kada se odlazilo u vojsku ili u nepovratnu daljinu. Ganga je utkana podjednako u tugu, veselje i ljubav. U njenim stihovima podrugivalo se i prkosilo svemu i svačemo od hajduka i razbojnika pa do vođa i političara. No, zasigurno neću pogriješiti ako kažem da se ganga pjevala najviše i najčešće onda kada se privremeno gubio kontakt s dragom osobom, obitelji i rodnim krajem. Zato smatram da su najsentimentalnije pjesme ispjevane baš u tuđini, naročito šezdesetih godina u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim zemljama, kamo je otišla i dugo ostala gotovo cijela generacija mladih.

Evo nekoliko gangaških "poruka" kojima se dočaravaju određeni detalji i situacije svakodnevnog života:

                              Gango moja gangao te ne bi,­ // da se nisam rodio u tebi.

                              Ostade mi moja draga tužna, // daleko je Amerika južna.

                              Bačvo moja moj garavi sude, // kraj tebe me svako jutro bude.

                              Opanak mi probušen na peti, // pa mi rupa stalno na pameti.

                              Izgorila pojata i slama, // di me mala grlila nogama.

                              Ko ne voli Ajduka iz Splita, // dabogda mu ćaća pomanita.

                              Na prsima u divojke moje, // dvije smokve Petrovače stoje.

                              Kumo moja da mi nisi kuma, // pukla bi ti na gaćama guma.

                              U mog lole od kostreti gaće, // tirake mu ko u kenjca praće.

                              Oj keceljo ti šareni vraže, // što li momci ispod tebe traže.

Gangu u stranome svijetu mnogi su čuli i upoznali po prvi put od naših tek pridošlih zemljaka, pa je trebalo duže vremena da je s razumom prihvate. Za njih takav oblik pjevanja i izražavanja bili su potpuna nepoznanica, zbog čega je često puta dolazilo do komičnih situacija, naročito između gangaša i čuvara reda.

Evo jedne crtice koja je nastala u vrijeme najezde naših zemljaka na europski prostor. Ispričao ju je jedan naš gastarbajter, koji je u Njemačkoj radio više od trideset godina. Kažu da su joj se smijali s obe strane granice;

--- U Njemačku iz Kutleša, davnih šezdesetih godina, stiglo nas je zajedno dabi trideset. I kad smo se tamo lipo smistili, prvo šta smo napravili zapivali smo gangu.  Zbog veselja i zadovoljstva što smo sve obavili kako triba pivalo se punim grlom i svom snagom. Barem šest-sedam grupa u isto vrime gangalo je bolje nego da smo na derneku. I šta biva? Susidi, Nijemci  pozvali su policiju. Došla policija i sve nas strpala u jedan autobus i otrala izvan grada dvadeset-trideset kilometara u jednu šumu. I kad su nas tu iskrcali, rekli su - sad se derite do mile volje. Međutim, što smo češće pjevali sve manje smo im smetali. Tako su i Nijemci, htjeli oni ili ne, počeli osjećati ljepotu koju ganga nosi, a isukrstami bilo je i onih koji su uz  šnaps i biru s nama zagangali.

U Krstaticama nije bilo gangaša, koji su se mogli ravnopravno nositi s gangašima drugih imotskih sela i onima iz Hercegovine. U svakoj generaciji krstačkih momaka našle su se jedna ili dvije grupe dobrih gangaška, no, njihova vrijednost ostala je tek na razini sela i ne zato što su slabo pjevali. Među boljima, ako ne i najbolji bili su: braća Joko i Marko Katin, Šućo, Ante Blažević, Brajko, Stipe Kovačev, Luka i Ivan Krivoga, Ante i Jure Zelin, Marijan Ivanićev, Marijan Žutoga, Rafael, Danko Slavkin, a među djevojkama dobro su gangale Mare Vranina, Mare Vukina, Ane Jukina, Ruže Pejdina, Zorka Antićeva i Mile Peketova.

Između svih krstačkih gangaša najviše mi je ostalo u sijećanju zajedničko ganganje Marka Katina s Marijanom Žutoga i Marijanom Ivanićevim. Prava je šteta što nisu trenirali i što svoje umijeće nisu podredili takmičarskom duhu. 

Ganga, to naoko jednostavno i primitivno pjevanje i nije tako jednostavno. Nisam znao da gangu gotovo nije moguće prenijeti na notni papir i da se, ma kako god imali sluha, pomoću nota može pjevati. Ona se širila i učila pjevati kako se kaže "od grla do uha". Kvalitetnu gangu ne može svatko pjevati, pa čak niti oni koji su rođeni na prostoru gdje je ganga nastala.

Za pjevati gangu treba imati, prije svega, nadarenost pa tek onda lijep i jak glas. Treba imati istančan osjećaj u prilagodbi vlastitog glasa s glasovima druga dva gangaša. Da bi se u ganganju postigli najbolji rezultati gotovo da je bilo pravilo ne mijenjati uloge u grupi, što će reći ako u grupi  gangate ili izgovarajući riječi vodite pjevanje, onda takva pozicija ostaje za stalno, što daje i najbolje rezultate. U tome i je težina ganganja. No, sve u svemu, odgovorno tvrdim, da ganga nije samo ono "zinuti i rikati ko vol".

Ipak, postavlja se pitanje svih pitanja; - ima li ganga šanse da se održi? Može li se oduprijeti navali suvremenoj kulturi življenja i hoće li je imati tko pjevati? Da bi se odgovorilo na ova pitanja, prije svega, mora se voditi računa o samom okruženju u kojem je ganga nastala, o mentalitetu kraja u kojem ona živi, te o sposobnostima njezinih baštinika za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Pa imajući upravo to u vidu, moglo bi se ustvrditi, da ona ima dobre izglede za opstanak. To dokazuju i brojni susreti gangaških skupina u Žlibini kod Vrgorca, Posušju, Biorinama i susjednom nam Slivnu.

Ipak, najbliže sam onome što je napisao Šime Čagalj; "Čovjek se može promijeniti izvana, ali dok bude kamene mjesečine i bure, dok bude sablasnih zimskih vjetrova u domovini gange i povratka junaka u kasnu noć - eto nadahnuća, da se zaori ganga, snažno i zvonko, sutra kao danas i jučer.”

I na kraju potrebno je da znadete i ovo: - ganga je, kao izvorni pučki način pjevanja u Imotskoj krajini, upisana u popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a radi se i na upisu u baštinu Uneska.

Eto dragi moji, do idućeg štiva, gangajte s nekim od svojih prijatelja, ili ako vam se baš to neda onda poslušajte nekoliko primjeraka gange snimljenih u našim krajevima!

http://www.youtube.com/watch?v=u2PI8j0QMgw

http://www.youtube.com/watch?v=UPTDjpBzHfM

http://www.youtube.com/watch?v=F0-zM1jsV9Y

http://www.youtube.com/watch?v=XULGCNObAkY

( Ctrl+klik )

PS.

Ako ganganjem izgubite glas, da bi ga vratili u normalu, dobro je popiti tri četiri sirova jaja.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 21, 2012
Kad se u našem narodu reklo za djevojku da se umakla to je značilo da je otišla – pobjegla živjeti s momkom prije vjenčanja.

Na tu temu evo priče.

Prije nekoliko dana sretoh dugogodišnjeg prijatelja Šimu. Dok smo ćaskajući ispijali kavu primjetio sam da Šime nije onaj kakvoga znam već dugo godina. Bio je nekako bezvoljan, tužan, potišten ili sve zajedno. Otsutnim pogledom davao mi je do znanja da mu nije stalo do ničega. No, pored svega osjetilo se da želi isprazniti dušu i da samo čeka da ga zapitam šta ga muči.

Hajde, kućo stara, reci mi što te muči?

Nisam ga morao puno nagovarati.

Imam problema. Smiljana me napustila, opali on kao iz topa.

Kako napustila, pa čitave ove godine živjeli ste sretno i zadovoljno. U čemu je problem?

E moj prijatelju, ne znaš gdje i kada će te sustići nesreća. Nismo se svađali i život nam je tekao iz dana u dan, smireno i lijepo. U našem zajedničkom životu nismo imali nikakvih problema i nisam primjećivao na Smiljani da je nesretna ili nezadovoljna. No, prije nekog vremena, kada sam se vratio s tržnice, na stolu nađoh Smiljanino pismo u kojemu na jednostavan način daje mi na znanje da me napušta i da odlazi živjeti s drugim čovjekom.

Znajući Šimu kao izuzetno veselog i uvijek spremnog na šalu, pa i na vlastiti račun, nisam mogao prihvatiti njegovo kazivanje za ozbiljno i istinito.

Znači, Šime da te žena nije ostavila, nego da se umakla za drugoga, htio sam se našaliti.

U mladosti Šime je bio, moglo bi se reći, vanserijski momak. Vrlo zgodan, duhovit, vesele naravi, lijepo odgojen, iz dobrostojeće i poznate obitelji. Uvijek je imao lijepu i zgodnu djevojku. U našem društvu bio je glavna faca, ali se nikada nije pravio važan. Djevojke su se za njega lijepile kao taksane marke, no pored svega oženio se s ispod prosječnom djevojkom, u svakom pogledu.

Njegovo ljubovanje i ženidba sa Smiljanom iznenadila je cijelo društvo, a naročito njegovu rodbinu.

Smiljana je bila djevojka koja se naprosto uvukla u naše društvo. Karakterom izrazita suprotnost od onoga što je bio Šime. K tome bila je ispod prosječne ljepote, ravna kao daska. Nije imala niti jedan atribut koji karakterizira mladu i zgodnu djevojku. Gotovo bi se reklo da je bila ružna. U društvu smo je zvali "daskatica". Čak se i Šime znao našaliti i reći "moja daskatica".

No, mic po mic Smiljana se uhvatila Šime i nakon nekog vremena su objavili da se žene. Svadba je bila kao nijedna koju sam vidio. Vjenčali su se u crkvi i kod matičara. Njihov bračni život bio je uzoran, skladan i bez trzavica. Živjeli su kao u bajci, jedino što nisu imali djece.

Razmišljajući o Šimi i njegovoj nesreći na pamet mi pade jedan razgovor kojega sam čuo u vlaku na pruzi Zagreb – Split.

Sjedio sam i drijemao u kupeu s dvije sredovječne žene koje su cijelim putem glasno prepričavale događaje sa svadbe s koje su se netom vraćale. Razgovor me nije zanimao i gotovo da su me svojom pričom uninale u san, kada su odjednom počele šaputati. Instinktivno sam se trgnuo i ne dajući im na znanje potpuno se bio razbudio. 

- Znaš li ti kuma da sam se ja umakla i tek nakon pet mjeseci vjenčala?

- Morala sam tako učiniti. Rodbina je htjela da se udam za momka kojega nisam voljela.

- Sve je već bilo ugovoreno, čak je i svećenik bio prvu prolonciju navijestio. No, onaj moj pokojni, bog da mu duši prosti, jedne subote večeri dođe i mi kriomice pobjegosmo k njegovoj kući.

- Mogu ti reći da nikada nisam požalila što sam to učinila!

- Više je vrijedilo kako smo živjeli prvih pet mjeseci, nego sve one godine poslije. 

- Ljubavi i obostrane nježnosti bilo je na pretek, a i "onoga" je bilo češće i više nego u vremenima poslije vjenčanja.!

Ova dva slučaja nehotično sam počeo uspoređivati i tražiti u njima sličnosti i razlike. Što je to bilo tako čarobno u vremenu koje su proveli dvoje mladih do vjenčanja, a da se razlikovalo od vremena kada su se vjenčali?

Također postavilo se pitanje; da li je bijeg - umicanje Šimine žene, koja je istina bila u odmaklim godinama slično ili jednako onome kada to čine mladi ljudi, te da li je taj čin zaista"ono pravo"?

U neka prošla vremena umicanje djevojke bilo je poprijeko gledano i od naroda i od crkve. Crkva i  crkveni zakoni su  njegovali, gotovo propisivali da je konzumiranje braka moguća jedino poslije vjenčanja. Vjenčanje se navještalo s oltara tri nedjelje za redom pa tek poslije toga održala bi se svadbena ceremonija.

Koliko god da se crkva protivila umicanju i konzumiranju braka prije vjenčanja mladi su uvijek nalazili razlog da  isprobaju život prije vjenčanja. Umaknuše, tako su nazivali one koje su se umakle, vjenčavale bi se nekoliko mjeseci poslije umaknuća. Njihovo vjenčanje nije se nrazlikovalo od vjenčanja onih koje se nisu umakle. Mladenci bi odredili svadbeni dan, a svećenik bi na isti način najavljivao tri tjedna zaredom njihovo vjenčanje. Sve je bilo isto osim što mladenka, umaknuša, nije smjela u crkvi imati na glavi krunu kao obilježje nevinosti.

Danas, prisjećajući se svih onih koji su stupili u brak na jedan ili drugi način, gotovo da su bolji brakovi onih parova koji su započeli bračni život umicanjem od onih brakova koji su nastali na tradicionalan način.

Ako bi se mene pitalo ja bi glasovao za one koji su se umicali. Njihovi brakovi počivali su na izrazitoj volji i ljubavi dvoje mladih. Oni drugi, često puta su bili brakovi iz interesa ili onih koji su u njiih stupali ili njihovih roditelja.

Svoje opredjeljenje potkrepljujem činjenicom da je kod umicanja naprosto nemoguće da bi netko s nekim pobjegne u život na silu ili bez obostrane ljubavi, što se ne bi moglo reći za sve one koji su ušli u brak na već unaprijed dogovoreni način.

Umaknuti se moglo radi raznih razloga, ali moglo bi ih se svesti na tri četiri karakteristična.

Jedan od razloga bio je da se mladima žurilo živjeti u zajednici zbog toga što je djevojka ostala u drugom stanju. Drugi i najčešći bio je onaj da su roditelji djevojku obećali dati jednom, a ona voljela drugog momka. Izlaz je našla da se umakne - pobjegne za onoga koji joj je bio bliži srcu. Treći je razlog bio neimaština i nemogućnost organiziranja prave svadbe, pa se umicanjem svadba i trošak oko nje odgodio na neodređeno i bolje vrijeme.

Vraćajući se na situaciju mojeg prijatelja Šime, gotovo da sam siguran da je Smiljana, bez obzira na godine provedene sa Šimom, našla "ono pravo" u nekome drugome čovjeku, iako je Šime bio pojam muškarca kako po ljepoti tako i karakteru.

Svakako, Smiljana je pravi primjer umaknuše. Napuštajući sve i Šimu i lijep i lagodan život s njim, ne čekajući zvaničnu rastavu ili Šiminu reakciju, rukovodeći se samo svojim osjećajima, izabrala staro i prokušano rješenje. Umakla se i otišla da prati onoga tko joj je srcem zavladao.

Ako mislite drugačije, dakako da imate na to pravo, ali svakako razmislite o ovoj izreci i tek potom donesite sud o umaknuću; - srce čovjeku smišlja put, a sudbina mu upravlja koracima.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

New layer...
New layer...
krstatice @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.