Priče i fotografije podbiokovskog sela Krstatice
Selo KRSTATICE
Nema zapisa.
Blog
srijeda, siječanj 11, 2017
Ovih dana zima nam je na svom kalendarskom početku pokazala zube. Nitko, osim meteorologa, nije se nadao da će to hladno godišnje doba početi tako niskim temperaturama. Snijeg i temperatura od -15°C i sve to propraćeno jakim vjetrom, stvorilo je ugođaj kao da je temperatura ispod -25°C pa i niže.
Na najljepšem moru svijeta puhala je orkanska bura koja ga je u mnogim mjestima zaledila, što se rijetko događa.

Nije mi tema iznenađujeće hladna zima, nego kako ljudi u Imotskoj krajini u zaleđu Biokova žive u vrijeme kada su putevi zavijani snijegom i kada zbog nepogode ne mogu otići liječniku ili se snadbjeti s osnovnim životnim potrebama.

Nisam siguran da općinska i županijska vlast, znači država, ima nekakav plan i program na osnovici kojih bi u vrijeme ovakviv nepogoda pružila se pomoć onima kojima je ona potrebna, a to su stari i bolesni. Još je gore ako takav plan postoji a nitko ga ne primjenjuje, barem u ovoj situaciji nitko ga nije ni pokušao primjeniti. 

Iz jednog dnevnog lista saznajem da ni medicinska sestra nije mogla doći do bolesnika jer nisu očišćeni seotski prilazni putevi.

Opskrba kruhom i ostalim potrepštinama nije ništa bolja, no oni koji selo redovno posjećuju i dovoze potrebne namirnice su privatnici i to rade koliko znaju i mogu. Njima se ne zmajera što nisu mogli doći jer je to privatna stvar dućana i pekara ali se ozbiljno zamjera općinskoj i županijskoj vlasti što ne vodi brigu o svom stanovništvu. Njihova pomoć ne da nije dobra nego je posve zanemarena. Najbolja ilustracija stanja vidi se kada se privatnim traktorom na vlastitu inicijativu otiđe po medicinsku sestru. Gospođa nije htjela 300 metara pješke preći do bolesnika. Povodom toga čitam riječi Čedomila Lizatovića; - Jučer smo je s mojim traktorom dovezli, sramota je da smo na ovakav način zaboravljeni…..



Dakako treba razmisliti i o riječima jednog oboljelog samca, Lile, kojemu da nije Čede, čovjeka koji ima srce i suosjećanje, ne bi nitko došao pomoći preživjeti led i zimu kad kaže; - Najlakše nas je zaboraviti jer od nas nikakve koristi, očito. Svi smo ovdje stari i nemoćni. U našem zaseoku nas je petnaestak, a ovih dana svi smo polegli, što od gripe što od starosti. Siti smo praznih obećanja i zapravo se ne nadamo nečemu boljem. Naučili smo već da u ove hladne zimske dane, na ovim ledom okovanim putima, lakše i prije možeš sresti vuka nego čovjeka.

Nitko od nas nema želju niti hrabrost objaviti koliko je jadan, čemeran i bijedan no, došlo se do krajnjeg kraja izdržljivosti što se najbolje očituje u Lilinim riječima; - A mi u ovoj kotlini, dolini suza, kako je zovemo, kada ovako zaledi, još je hladnije oko srca, led ti dopre do duše. Samo nam je preostalo gledati u nebo i boga moliti da sunce što prije otopi ovaj led jer po nekima bismo vrlo lako mogli i umrijeti.



Hej općino, hej županijo, hej državo kamo to idete što to radite i zbog koga postojite. Jeste li tu sebe radi ili ste radi naroda. Pročitajte ove riječi polupismena čovjeka, koji zadnjom snagom razmišljanja apelira na razum i suosjećanje, koji vas spominje da ste se od naroda udaljili. Vaše radnje i briga sliče na sve samo ne na ono što vam je obveza. Postavljena su vam radna mjesta, plaćeni ste zbog toga da pomažete i vodite brigu oko svih onih koji vama osiguravaju dobro plaćeni posao i sve ostalo što imate.

Gdje si državo, zašto smo te stvorili, zašto smo ratovali i prolijevali svoju krv. Jeli to zato da bi samo tvoji službenici imali, da bi stvarali samo sebi osobni dobitak ili ste tu da vodite i pomažete narodu.

Nakon svega, ako bilo tko od prozvanih ovo pročita gotovo sam siguran da će reći; vidi ovog komunjare, nostalgičara za Jugoslavijom. Izreći će i sve ostale budalaštine kojima plaše narod.

Da, gospodo narod se borio, ginuo i stvarao vlast, ali ne ovakvu kakvu vi obnašate i mislite da bi vlast trebala izgledala.

Recite mi slobodno da sam nostalgičar!

Da, priznajem, nostalgičar sam za prošlim vremenima, jer se nekada o narodu vodila briga, a oni koji nisu radili kako je vlast htjela bili su kažnjeni.

Da, nostalgičar sam, jer pamtim prošlost i teške vremenske nepogode po kojima je medicinsko osoblje ambulante Zagvozd bez pogovora dolazilo i previjalo rane bolesnicima u Zabiokovlju.

Da, nostalgičar sam za pravednošću i jednakosti, za solidarnošću i suosjećanjem. Nostalgičan sam za društvenim standardima koje je ovaj narod imao i u njemu živio.

Da, nostalgičar sam! Zovite me kako god hoćete, ali trebate znati da država i njene institucije moraju narodu biti sluge a nikako gospodar. Sve dok ne bude tako, sve više će biti nostalgičara!

Do idućeg puta zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

PS

U ovom napisu koristio sam dio teksta Vedrane Šuvar, te fotografije koje je snimio Ivo Čagalj, na čemu im se ovim putem zahvaljujem.

krstatice @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 30, 2016

DRAGIM KRSTAČANIMA ŽELIMO SRETNU I BERIĆETNU NOVU 2017. GODINU 



krstatice @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 17, 2016
Ovoga ljeta privode se vanjski radovi na još jednom objektu u Krstaticama. To Ante Jurtalov pomalo ali sigurno obnavlja rodnu kuću. Veliki su to bili zahvati na objektu, ali upornost Ante i njegove obitelji dali su rezultate. Malo je tu netko drugi radio osim Ante i njegovih sinovi, Jure i Joško. Dakako i Ane, njegova strpljiva žena, jednako je učestovala i doprinosila da poslovi i porodica nesmetano idu. Neka, drago mi je prijatelju da sve ide po planu. U tu svrhu Mali je Mate napisao stihove, koji su bili već postavljeni u Knjizi posjetilaca. Nekako su mi se učinili da će i ovdje pasati, pa sam ih postavio na naslovnu stranu da budu uočljivi. Njihov sadržaj odražava stvarnost.



Evo tebi jedna, neka narod znade,
Ja ću štiva pisat to se meni dade.
Znam da moje štivo tebi drago nije,
Zato pjevaj pajdo nek se narod smije.

Bolje si nam onu pjesmu ispjvao Ante,
Nego što je prase ispekao Mate.
Moja kuća stalno tvoju gleda,
Kad se boce nose vikat mi se neda.

Mali nosi pivo, ćaća žedan nije,
Ipak, popit će ga, da se ne ugrije.
Hladna Žuja ko' iz oblaka pala,
Bože mili ušto mu je stala.

Mijenjaj brave prijatelju stari,
Opet tebi piće u konobi fali.
Ane viče, Ante mili, nestala su pića,
Iz konobe naše utekla je srića.

Dok Zagvoška bistre suze briše,
Ante bravu mijenja, nema toga više.
Ljepotice moja popunit ću hladnjak,
Pa da kruha nemali na Badnjak.

Zato Ljubić ovo zapjevao tebi,
Da se prjateljstvo pokvarilo ne bi.
Prijatelji kućom od davnine bili,
Naši stari tako odredili.


Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Uvijek Vaš Mali Mate


krstatice @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, studeni 11, 2016
Godina je 2016, po svojoj rodnosti i lijepom vremenu, zaslužuje da se spomene kao izuzetno dobru godinu. Vrijeme je bilo primjereno godišnjim dobima i bez nekih posebnih poremećaja i iznenađenja. Pored lijepog vremena godina je bila izuzetno plodna, pa su grožđe, krumpir i ostale kulture dobro rodile. Posebno se to odnosi na rodnost grožđa, koje je bilo izuzetno zdravo, jedino što je u mjestu, nažalost, sve manje vinograda, pa su mnogi ljubitelji dobre kapljice u nedostatku vlastitog, grožđe kupovali na Imotskom polju.

Naša tradicionalna kultura, krumpir i ove godine nije iznevjerila. Obitelji su s urodom zadovoljne, pa će viškove ponuditi tržištu u Makarskoj i Splitu.

Od ostalih zanimljivosti koje su bile, svakako treba spomenuti Otvoreni turnir u bućanju, kojega je osvojila ekipa Pere Martinova, koju su činili braća Joko i Marijan Katin i Ića Matanov.



No, svakako treba spomenuti da se svake godine dodjeljuje i jedna nagrada za posebnost. Žiri može odabrati i dodijeliti nagradu ekipi, igraču­-pojedincu ili čak gledaocu. Ove godine žiri je tu nagradu dodijelio ekipi Ante Jurtalova za fer ponašanje u primjeni pravila igre.



Između svega što je karakteriziralo ljetno vrijeme svakako pažnju je privuklo kulturno-umjetničko društvo „Vitrenik“ iz Dubine. Članovi društva i njihov glavni pokretač Tomislav Bakota, organizirali su vršidbu pšenice na starinski način, o čemu sam već pisao. Također, na jednom komadu zemlje isto društvo organiziralo je početkom jeseni sijanje ozime pšenice, također na stari način. U ljeto druge godine pšenicu će požeti i pripremiti za vršidbu. Oralo se s konjima i drvenim ralom, sijalo ručno iz stare zovnice, te branalo starom branom od drenovog pruća. Upravo onako kako su to radili naši stari.



Hvale vrijedno je i to što su na obje priredbe ponuđena svim posjetiocima besplatna ića i pića, pa troškova oko dolaska nije bilo. Čudi me da u Dubini na priredbama nije bilo više Krstačana. Udaljenost između Krstatica i Dubine nije velika, lijepo vrijeme i besplatno piće i hrana očito nije bilo dovoljno da ih pokrene. Šteta, jer je to bila prilika starijima da se posjete na prošla vremena, a mladi da vide način kako su to radili njihovi davni preci.

Kada sam kod starine i pripremanja vina i rakije na starinski način, svatko priprema na sebi svojstven način, koji se u malo stvari razlikuje. No važno je da se osjeća neka vrsta takmičenja u smislu tko će imati bolje vino i rakiju. To je potpuno legalno, jer je grožđe kod svih vinogradara iste sorte, rakiju peku u istom kotlu i na istovjetan način. Ipak ni vino niti rakija, kao konačni proizvod, nisu kod svih vinogradara istog okusa, što će reći da je priprema kod sviju za nijansu različita i izuzetno važna.



Ove godine na pečenju rakije bio sam kod Ante Jurtalova. Žao mi je što su mu samo par dana prije berbe grožđa čvorci pojeli cjelokupni urod s jednog od najvećeg i sigurno najljepšeg vinograda u Krstaticama. Dobro raspoloženi Ante reče, da mu je žao grožđa ali da ga čvorci nisu pojeli ne bi imao kud s vinom. Davor je Babićev komentirao, a Jure Vukin dakako potvrdio, da je Anti lako tako govoriti kad ima još barem 300 litara starog vina. Staro vino nije sačuvano zato što je Ante škrt i da ne bi počastio, naprotiv, rijetki su tako darežljivi ljudi kao što je Ante. Svesrdno nudi i časti sve oko sebe, a još ima rezerve. Neka, daj mu bože i više.  

I tako lagano ali sigurno izmiče jedna od pitomijih i plodnijih godina.

Svakako, ako se bude živu i zdravu iduće godine dolazim s unucima. Pozivam i sve one koji ovo pročitaju da nam se pridruže u druženju i veselju u našim Krstaticama.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 5, 2016
U narodne umotvorine spadaju i pjesme koje je pjesnik iz naroda ispjevao na sebi svojstven način. Takve pjesme su obično pjevane u epskom desetercu, jer ih je narod, naučen na takav izričaj, lakše razumio. Pjesme nemaju neku umjetničku vrijednost ali na dosta spretan i često šaljiv način opisuju čovjeka pojedinca ili njegov život, te njegovo djelovanje i odnos prema životu.

U ovom dijelu Dalmacije često na seotskim priredbama čitao se "Vrabac", narodno pjevanje u kojemu pjesnik preko te vižljaste i vesele ptice nastoji ući u svaku obitelj i na sebi svojstven način opjevati nečiju manu, dogodovštinu i ponašanje bilo to pojedinca ili cijele obitelji. I ova pjesma sknađena je na isti način. Posvećena je onima koji više nisu među nama i čvrsto vjerujem da se ne bi ljutili što ih spominjemo, naprosto jer su kroz život znali za šalu.



Jedno jutro nedjelja je bila, krstačka se skupi eskadrila.

Ona ide do Sinjskoga polja, da bi krila isprobala svoja.

Ivo Tomin vođa eskadrile, navigator glavni mu je Lile.

Jure Vukin vođa je kolone. Mijo Mićin čuva avione,

Jakov vozi rezervne djelove, Ministar će farbat avione.

Stipe Rošo vodi padobrance, Lolić peče kozliće i janjce.

Žena će mu vodit gostionu, a ministarka dežura na zvonu.

Luka Bajkov umjetnička dika, kreše pehar on za pobjednika.

Vitrenik su na njem i Gradina, Krstatica najveća dolina.

Tone Lendić izaslanik Vlade, pobjedniku pehar će da dade.

Ćiberovac u motornom zmaju, prvi pilot u našemu kraju.

Put do Sinja brzo im je prošo, putem ih je zabavljao Rošo.

Prije nego su letjeti htjeli, gospi su se sinjskoj pomolili.

Skupiše se ljudi sa svih strana, vježbala se napad i obrana.

Da ih „galeb“ ne bi oborio, Ljubić Topić let im dogovorio.

Ćiberovac je prvi poletio, pod oblake visoko se vinuo.

Kao pravi znalac letio gore-dolje, više puta preletio polje.

Iznenada u niskome letu, on htjede napraviti piruetu,

Od kud kuća nasred ravna polja, umalo se ne desi nevolja.

Gospe sinjska nebeska si sila, ti si njemu u pomoći bila.

Spustila ga na zelenu travu, da i dalje širi tvoju slavu.

Svome rodu neka bude dika, da nam leti oko Vitrenika.

Miting se tada prekinuo, i na duže vrijeme odgodio.

Doviđenja ravno sinjsko polje, na Šenišću bi moglo biti bolje.

(U spomen na Stipu Rošina i Jakova Jagnjića, koji na žalost nisu više među nama.)

Do idućeg puta zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate.

krstatice @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 6, 2016
Gornje Bakote ili kako taj mali i mirni zaselak u podbiokovlju od davnine nazivaju Dubina, ovih je dana postalo mjesto interesa novina i televizijskih kuća. Naime, grupa entuzijasta i ljubitelja starine i starinskih običaja iz Biokovskog sela, okupljena u udruzi „Vitrenik“, već nekoliko godina organiziraju vršidbu pšenice na starinski način, te tako nastoje dio prošlosti otrgnuti od zaborava. U samom početku, prije desetak godina, dobro su procijenili da bi prikaz vršidbe žita na starinski način mogao pobuditi interes stanovništva. Također, u udruzi su ispravno prosudili kada su radnju vršidbe i narodnog druženja smjesti u Dubinu.

Dubina, koja je prije četrdesetak godina brojila oko 60-tak stanovnika postala je najprikladnije naselje za prikaz radnje i ostalih narodnih običaja, jer ona sama odiše starinom. Iako je to malo simpatično naselje dobilo asfaltni put, struju i tekuću vodu ipak je ostalo na kraju svih putova, gotovo stoljećima nedirnuto.

Zaselak, nažalost, danas broji samo šestero stanovnika, koji nisu mogli sami organizirati priredbu. Zato su mnogi zemljaci svojim donacijama i radom pripomogli, ali Udruga je uz materijalnu pomoć Splitsko-dalmatinske županije i Općine Zagvozd glavni nosilac svih poslova, pa tako već deveti put uspješno organizira vršidbu.



Svakako, radnje koje karakteriziraju vršidbu, nisu jedino što se pripremilo i moglo vidjeti u Dubini. Vrijedne članica folklornog društva „Bile ruže Imotske krajine“i Udruga žena „Slivanjka“ u tradicionalnim i ručno izrađenim narodnim nošnjama prikazale su kako se pripremala i prela vuna na kudjelji, te kako se ručno mljela pšenica u kamenim žrvnima. Tu su bili i nezaobilazni gangaši iz Slivna i Gruda. Mićo i Ante Lozina, te Ante Radalj-Roša i neki drugi svojim gangaškim umijećem vratili su nas u vrijeme naših djedova.

Osim gngaša valja spomenuti i svirača na diplama Olivera Rogošića, etnoglazbenika iz Dugopolja, te guslara Matu Buljubašića iz Zagvozda, koji je svojim guslama i pjesmom sknađenoj u epskom desetercu podsjetio na događaje iz ne tako daleke prošlosti. Obojica su bili u prekrasnim narodnim nošnjama.



Koliko se drži do starine i korjena iz koji smo niknuli ponajbolje je pokazala Desanka Katić. Desanka odjevena u narodnu nošnju s kudjeljom u ruci, došla je iz Njemačke i sa sobom dovela malu unučicu također odjevenu u narodnu nošnju. Maloj Mili su dvije i pol godine i slabo govori hrvatski, ali je zato kao prava manekenka strpljivo pozirala fotografima.

Dakako, moglo se tu zaigrati i na karte tradicionalnu briškula i trešet ili baciti partiju šijavice, pa se stekao sveukupni dojam kako je priredba bila skromna ali vrlo simpatična i s ukusom organizirana.

No, svakako glavna atrakcija bila je vršidba. Kada se oko tri sata poslijepodne po izuzetno vrućem i sparnom vremenu pojavio Čedomil Lizatović na osedlanom dobro uhranjenim konju, prisutni su aplauzom i odobravanjem pozdravili njega i njegovu simpatičnu pratnju. Naime, Čedo je pored konja i mazge iz Krstatica doveo i pet osamarenih magaradi, pri čemu su mu u maniri dobrih starih kaubojskih filmova, pomagala starija djeca; Ivor Topić iz Zagreba, te Vice i Zora Vuletić iz Krstatica.



Koliko god su se prisutni veselili početku vršidbe, toliko su najmlađi bili ushićeni što im se pružila prilika biti u neposrednoj blizini magaradi, tih mirnih i dragih stvorenja. Ivor, Vice i Zore, iako su još i sami djeca, nastojali su bojažljivu dječicu ohrabriti i kao takve uzjašiti na osamarenu magarad, te ih lagano provesti između špalira posjetilaca na kratko jahane. Kada je došlo vrijeme vršidbe, konji su utjerani u guvno i vršidba je počela na isti način kako se to radilo prije stotinu i više godina. Prekrasni konj Grom i mazga krenuli su laganim kasom tarući slamu i klasje pšenice. I tako u krug čas na jednu čas na drugu stranu vrtjeli su se oko stožine, naizmjenično tjerani od mladića i starijih ljudi. Mladići da nauče kako se konji okreću s jedne na drugu stranu, te kako im pritom najlakše zapeti kljuku za ajam, a stariji su pošto-poto htjeli uvjeriti sebe i druge da nisu zaboravili radnje svoje mladosti.

I tako preko stare i pomalo zaboravljene vršidbe u mislima sam se probao vratio u vrijeme od stotinu i više godina u nazad kada su na istom guvnu na isti način vrli stari Dubinjani. Uz najbolju volju nisam se mogao uživjeti u prošlost, naprosto što se nehotično pomiješala sa sadašnjim vremenom. Iz istih razloga nisam mogao zamisliti kakvu bi reakciju i čuđenje izazvala današnja vršidba kod onih kojima je ona bila važni dio življenja.

Svakako pokojni bi se najviše začudili Čedi, koji dok konji vršu po guvnu, razgovara mobitelom s prijateljem Jurom Vukinim da mu ostavi „Slobodnu“ kako bih pročitao reportažu i vidio snimljeni materijal. No, vrijeme teče svojim tokom i neumoljivo mijenja sve oko sebe. Dok je starima u prošlosti bilo najvažnije kako odvojiti zrno od plive, nama je danas bilo važno snimiti dio radnji vezanih za vršidbu. Ona će ostati samo u sjećanjima kao dio folklora, a pšenica se i onako u ovim krajevima više ne sije. Ugovoriše ponovni susret slijedeće godine u Dubini na novoj vršidbi. Daj bože u istom sastavu ali i većem broju prisutnih.

Dok su se izjedali posljednji zalogaji pršuta, sira i janjetine s ražnja, sunce je zalazilo za vrletnu Biokovu. Dubina je lagano tonula u mrak. Prolazio je još jedan dan i još jedno simpatično druženje.

Čedo i njegova mlada družina zajahaše svoje umorne životinje i odoše put Krstatica. Na Vitreniku iznad Dubine još dugo u noći vjetar je raznosio sjetne zvukove gange. Kao da je htio uspostaviti vezu s prošlošću.

Vidimo se iduće godine u Dubini na desetoj jubilarnoj priredbi.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.

krstatice @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 2, 2016
 

Znadete li karakteristike tunela Sveti Ilija, kojim je probijeno Biokovo:

  • Radovi počeli 25. ožujka 2008. godine
  • Radovi završeni 21.siječnja 2010. godine
  • Radove je otvorila Gordana Turić, saborska zastupnica
  • Dužina tunela je 4249 metara
  • Dužina paralelne cijevi je 4255,62 metra, postavljena sa zapadne strane
  • Širina kolnika je 7,7 metara
  • Nadsloj tunela je 1336,60 metara, prvi u Europi u toj kategoriji  
  • Visinska razlika ulaz-izlaz 130 metara.
  • Tunel su radile građevinske tvrtke; sa sjeverne strane Hidroelektra niskogradnja Zagreb, a s južne strane Konstruktor iz Splita.
2.-

  • Znadete li da su do prije pedesetak godina krstačke remete - crkvenjari  svakog radnog dana zvonili tri puta na dan u isto vrijeme. Zvonilo se u ranim jutranjim satima, u podne i navečer u suton. U davna vremena kada gotovo nitko nije imao sat, crkvenjari, da bi zvonili u točno vrijeme, snalazili su se na različite načinine. Podne se zvonilo, većim djelom, po  sunčanoj sjene koja se ocrtavala na crkvenim vratima. U jutarnjem zvonu „pomagali“su im pjevci, a najteže je bilo odrediti točno vrijeme večernjeg zvona. Točno, bolje rečeno približno zvonjenje bilo je važno i ne samo zbog početka crkvenog obreda, nego zbog toga što su se seljani u raznim situacijama oslanjali na zvonjavu kao jedinu objavu „točnog“vremena. Ipak remete kakvi su bili Marko Šiškin i Iko Rošo ravnali su se po urođenom instinktu i stečenoj navici, koji ih nikada nisu iznevjerili. Postavljanjem automatskog sata, koji je više u kvaru nego što je ispravan, zvonjenje kao da nije više potrebno niti seljacima niti crkvi.
3.-

  • Znadete li da je na Krčima, zbog čestih suša, sagrađena 1928.godine državna gusterna, u narodu zvana „londona“, kapaciteta oko četrdesetak vagona. Svojim izgledom i okolišem ubrajala se u najljepše građevine takve vrste. Sabiralište kišnice i zaštitni zidovi nikada nisu do kraja završeni. Vodom iz gusterne svojevremeno se koristilo selo i škola, a sada vodu koristi u klesarstvu Luka Bajkov. Premda se očekuje da Krstatice dobiju vodovod, ne bi bilo zgorega da Mjesna zajednica pokrene pitanje izgradnje novog i obnove starog zaštitnog zida barem oko betonskog sabirališta vode. Ako ništa drugo onda zbog očuvanja spomenika graditeljstvu za one koji dolaze iza nas.
4.-

  • Znadete li da modni ukras kod muškaraca, nošenje rećina (naušnica), nije izmišljen prije nekih pedesetak godina nego puno godina ranije. Od prije stotinu i više godina, barem kon nas, bilo je „pravilo“da momak jedinac nosi jednu rećinu i to u desnom uhu. To je bio znak da momak nema braće nego da je jedinac, što je govorilo da je i jedini nasljednik. Svakako, tako obilježeni momci imali su kod djevojaka bolji status nego oni koji su imali dva, tri ili više braće. Mnoge cure nisu se osvrtale na mladiće s naušnicama, da li zbog toga što im se nisu sviđali ili zbog imanja. Naime naušnica nije davala garanciju da je mladić bogat, nego samo da je jedinac.
5.-

  • Znadete li da je prvo kino stiglo i gledano u Krstaticama 1949.godine. Te godine, jedne ljetne večeri u Popovoj ogradi ispred kapelice Gospe od zdravlja, pred mnoštvom Krstačana davali su se kratki poučni filmovi, uglavnom o čistoći i očuvanju zdravlja. Bilo je i crtića, no ne o Paji Patku nego o muhi koja prenosi na ljude zarazu. Projektor je bio vlasništvo Crvenog križa iz Imotskog. U to vrijeme selo Krstatice nisu imale struju, pa je operater upalio agregat koji je toliko bučao da se ništa nije čulo zbog njegove buke. No, sve jedno, ljudi su po prvi puta vidjeli pokretne slike na bijelom “lancunu”. Bilo je impresivno, pa su mještani dugo iza toga međusobno komentirali svoje utiske.
6.-

  • Znadete li da u prošlosti seotske djevojke nisu smjele rezati kosu, nego su je nosile oko glave spletenu u pletenice. U crkvi nisu smjele skidati marane s glave. Rukavi košulje i bluze trebali su pokrivati ruke do dlanova, a haljine noge do gležnja. Nisu se smjele šminkati niti u crkvi gledati u ogledalo. Zabranjeno im je bilo ulaziti u crkvu kroz “muška”vrata, za razliku od muškaraca koji su u crkvu ulazili kroz“muška” i “ženska” vrata. Muškarci su tjerali modu više nego žene. Kod njih bila je moda mazanja crvenom “pomadom” i to po vratu umjesto po licu. Siromaštvo je učinilo svoje pa se umjesto skupe “pomade”koristio crveni papir za izradu vijenaca, koji je umočen u vodu puštao crvenu boju. Crveni vrat značio je da je delija zdrav i jak, što mu je davalo veće šanse kod izbora družice. Od tuda i narodna uzrečica; “da mi budeš crljen”, što se hoće reći, da budeš zdrav. Poznati ljubitelji crvenog vrata bili su Paško, Pejdo Lovrin, Lećman i Pača, a u kasnije vrijeme Kozlin, i Vican Jagnjića.
7.-

  • Znadete li da je Čavuš Topić do 1900.godine bio jedini pismeni seljak u selu Krstaticama. Njegova pismenost očitovala se time što je znao pročitati pismo, sudski poziv, poziv za vojsku i slično. Znao je napisati kraće pismo i vlastoručno se potpisati. Vještini čitanja i pisanja učili su ga krstački svećenici. Bio je od rane mladosti veza između vlasti, sudstva i pošte sa seljanima. Od tuda mu i nadimak „Čavuš“što na Turskom jeziku znači „osoba zaposlena od vlasti koja prenosi njene naredbe“. Za svoj rad nije bio plaćen. To se smatralo časnom dužnošću.
8.-

  • Znadete li da se blagdan Sv. Jure nekada slavio u različite datume. Krstačani i ostali   Biokovci, osim Župe, slavili su ga svake godine zadnje subote u srpnju, a Župljani 23. travnja. Kapelicu na vrhu Biokova svojatali su vjernici makarskog primorja. Tek krajem 19.stoljeća crkvene su vlasti odredile da crkva pripada podbiokovskim selima u imotskoj krajini. Župljani su je svojatali, jer se crkva nalazi u katastru Župe. Krstačani se crkve nisu htjeli odreći jer su je oni sagradili. Možda su i zbog toga dani slavlja bili međusobom podjeljeni..
9.-

  • Znadete li da drveni križ-raspelo s likom Isusa Krista u procesiji na Veliki Petak može nositi samo od Crkvenog odbora odabrani čovjek. Uvjeti za ostvarivanje prava nošenja raspela bili su; da je vjernik rodom iz Krstatica i da pobijedi u licitacijskom postupku. Naime dva tjedna prije Velikog Petka, Crkveni odbor organizirao bi licitaciju za nošenje raspela. Pravo nošenja raspela dobio bi onaj čovjek koji bi crkvi ponudio veći novčani iznos.
  • Isto to raspelo bilo je ukradeno 1934. godine. Ukrao ga je Juka Garac, nepopravljivi kleptoman, kojemu je tadašnji režim Kraljevine Jugoslavije na čelo utisnuo suhi žig s natpisom "lopov". Juka je pod okriljem noći preko krova na istočnoj strani crkve provalio i uzeo raspelo i odnio ga u Podosoje. Kada se razdanilo uočio je da raspelo nije od zlata nego od drveta, premazano bojom koja mu je davala zlatni izgled. Raspelo je bacio i otišao kući, no žandarmeriji je nehotično pokazao put tko u krađi ima svoje prste. Raspelo je malo iza toga s malim oštećenjem vraćeno u crkvu u Krstatice.
10.-

  • Znadete li da svaka djevojka koja je držala do sebe uzgajala je cvijeće; điran, mesliđan, garipule i dr.( pravi naziv cvijeća; belagonija, bosiljak,  garifula). Što je cvijeće bilo veće i ljepše bolje ga se čuvalo od momaka, koji su stalno tražili način da ga pokidaju. Subota večer kao večer sijela bila je predodređena da se nekoj djevojci pokida cvijeće. Rezultate pokidanog cvijeća cura je mogla vidjeti odmah na nedjeljnoj misi, jer ga je krivac donio pokazati. Cure su se uglavnom ljutile zbog uništenog cvijeća i upropaštene muke oko njega. No, ako je ugledala pokidano cvijeće kod momka koji joj se sviđao onda se njena ljutnja pretvarala u simpatiju. Uglavnom ona djevojka čije se cvijeće nije diralo, ma kako god je bilo lijepo i dobro uzgojeno, bio je znak da nema simpatije nit interesenata za njenu ruku. Čudno izražavanje simpatije, no bilo je tako.
11.-

  • Znadete li da su Krstačani prvi put slušali radioaparat u Krstaticama pred Božić 1947.godine. Selo Krstatice tada nisu imale struju pa je radioaparat radio na baterije. Pogonilo ga je 50 komada 4,5 Voltnih baterija. Imao je samo srednji i kratki val. Donio ga je i posudio Mjesnom odboru Nikica Rako, (nije iz Rakića) tada osoba koja je radila u Prosvjetnom odjelu kotara Imotski. Pedeset metarsku antenu za prijem signala postavio je Ljubić Račin ispred svoje kuće. Prve zvukove koje je narod čuo bili su tonovi Internacionale, koje je na početku, dok se čekalo na puni sat, emitirala radio stanica Slobodna Rusija. Narod, iako nije znao ruski jezik, netremice je slušao to „drveno čudo“. Slušanje je trajalo do jutarnjih sati sve dok se baterije nisu potpuno istrošile.
 

12.-

  • Znadete li da su sadioci duhana iz Vrgorca ugovarali predavali urod duhana u imotskoj dogani. Urod u godinama 1885. i 1886.godini Vrgorčani su dali na otkup u Imotskom. Zanimljivo je da je otkupna stanica - dogana u Imotskom sazidana između 1888. i 1894.godine, a prvi strukovi duhana su posađeni 1884.godine. Otkupljene količine bile su uskladištene u privatnim kućama sve dok dogana nije bila dogotovljena. Interes za duhan bio je ogroman, tako da se vlast odlučila pod hitro napraviti otkupnu stanicu, koja i dandanas figurira kao jedna od najljepših građevina i ne samo u Imotskom. Gradili su je zidari iz cijele imotske krajine po nacrtima koje su napravili bečki arhitekti.
13.-

  • Znadete li da su se zaseoci: Gući, Vranješi, Šućuri, Dubina, Drinova, Kulica i Kruševac do 1948.godine nekoliko puta teritorijalno odvajali od Krstatica, ali sve do te 1948. godine nikada nisu bili samostalna zajednica. Te godine od Krstatica su se trajno odvojili i djeluju po prvi puta kao samostalna zajednica pod imenom Biokovsko Selo. No i dalje su ostali u vjerskoj zajednici župe Krstatice.
  • Znadete li da prezime Zec, osim u zaseocima Donja i Gornja Zečevina, postoji u zaseoku Donji Kraj; Zec-Orlović, u Šućurima; Zec-Peškirić i u zaseoku Kruševac: Zec-Kruševac.
14.-

  • Znadete li da u vrtačama i ponorima planine Biokovo ima vječitog leda, koji bez obzira na ljetne temperature nije se nikad otopio. Dok nije bilo hladnjaka, makarski ugostitelji koristili su taj led za zamrzavanje namirnica. Ledari, tako su zvali ljude koji su trgovali ledom. Silazeći u ponore, pilama i sjekirama cjepali su led u poveće komade, te ga transportirali s mazgama i konjima do hotela. Jedna od najpoznatija ledenica je ledenica na Dusima. Duboka je oko 100 metara.
  • Znadete li da su Piljeva gradina-Piljevača i Gradina iznad Gornje Zečevine u centimetar jednake visine. Treći vrh u tom lancu, Mala Gradinica, brdo iznad Gudelja, znatno je niža.
15.-

  • Znadete li da Krstatice nikada nisu imale svoju poštu. Tek poslije svršeta Domovinskog rata izgrađena je na Krčima lijepa zgrada pošte i telekomunikacija u kojoj je smještena telefonska centrala i otvoren istureni ured pošte Slivno. Prije otvorenja pošte u Slivnu, Krstatice su zadnju poštu imali u Zagvozdu. Interesantno je napomenuti da je od davnine pa sve do 1947.godine pošta za selo Krstatice stizala iz pošte Kamenmost tj Kamenmost je bio zadnja pošta za Krstatice.
16.-

  • Znadete li da najviši vrh Biokova Sveti Jure, 1762 metra, je treći vrh po visini u Hrvatskoj. Drugi vrh po visini je Kurljaj, na Kamešnici, 1809 m, a najviši je Sinjal 1831 m na Dinari. Na samom vrhu Biokova izgrađen je stup TV odašiljača visok 90 metara. Vrh stupa je najviša točka u Hrvtskoj. Srednja godišnja temperatura na vrhu Biokova je ­+ 4 C stupnja, pa je to najhladnije mjesto u Hrvatskoj, koje se mjeri. Neobično!?
17.-

  • Znadete li da od vremena Austougarske pa sve do 1940.godine nije se smjelo slobodno proizvoditi niti uživati duhan. Proizvodnja duhana bila je strogo kontrolirana i u Novoj Jugoslaviji. Također nije se smjelo sa sobom nositi niti upotrebljavati upaljač ili primitivno ognjilo. Pušači su slobodno mogli pušiti samo cigarete, koje su pripaljivali šibicama. Naime, država je strogim zakonom, zbog poreza i sprečavanja šverca duhanom, zabranila koristiti duhan u slobodnoj formi tj pušiti preko lule ili motati u papiriće. Moglo se slobodno pušiti samo tvorničke cigarete, a da bi se zaštitilo šibice, također proizvod pod zaštitom države, zabranili su se koristiti upaljačem - kresavicom. Bile su predviđene stroge kazne za one pušače kod kojih bi se našla duvankesa, papirići-kartine, upaljač pa i staro pušačko pomagalo ognjilo.  Žandari su imali pravo u svakom trenutku izvršiti premetačinu kuća, stanova i osoba. Odnose između otkupljivača i proizvođča rješila je država jednostavnim i strogim zakonom. Zakon je donešen još za vrijeme Austrougarske vlasti, a primjenjivale su ga Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija, a Nova Jugoslavija zadržala je veći dio zakona, osim onih koji su se odnosili na šibice i cigarete.
18.-

  • Znadete li da u krstačkoj crkvi, crkvi Presvetog srca Isusova postoji svileni hrvatski barjak, kojega su, početkom 20.stoljeća povodom obnove crkve, kupili i poslali iz Argentine krstački mladići. Barjak se ističe jednom godišnje i to upravo na blagdan Srca Isusova. Zbog barjaka, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na praznik Srca Isusova kraljevski žandari su, štiteći takozvano „integralno jugoslavenstvo“, mještanima zabranili u procesiji nositi hrvatski barjak. Došlo je do žestoke tučenjave između žandara i krstačkih momaka pri čemu su žandari pucali u masu u kojoj je smrtno stradala jedna žena iz Druma, a dvoje ljudi bilo lakše ranjeno.
19.-

  • Znadete li da se duhan proizvodio u Podbiokovlju još 1884.godine. Tok proizvodnje od nabavke sjemena do predaje u otkupnu stanicu, doganu, bili su regulirani Državnim zakonom. Duhan je bio izuzetno cijenjen zbog kvalitete, te lakog sagorijevanja i posebne arome. Interesantno je spomenuti da se cijela proizvodnja s ovog podneblja nije miješala s proizvedenim duhanom na površinama Imotskog polja i Hercegovine, nego je odvajan i kao takav posebno pakovan odlazio na preradu. Koristli su ga samo državni vrh Austrijskog carstva i diplomatski kor.
20.-

  • Znadete li da je u Krstaticama u zaseoku Gornja Zečevina 9.srpnja 1943.godine izvršen genocid nad domaćim stanovništvom. Naime, Talijani su poznatom akcijom "Albia" planirali uništiti partizanski odred "Josip Jurčević" i očistiti područje između rijeka Neretve i Cetine od svih onih koji su pomagali partizane. Čišćenje terena po planu "Albia" najprije su zajednički provodili Talijani s istočnohercegovačkim četnicima, a kasnije su ga preuzeli Njemci  s istim pomagačima. Talijani, Njemci i Srbi - četnici u spomenutoj akciji pobili su preko 280 ljudi, žena i djece po selima podbiokovlja i makarskog primorja, od čega u Gornjoj Zečevini 24-vero. Među ubijenima bilo je i troje djece ispod godinu dana.

     
 

krstatice @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 25, 2015
Ovaj put ispričati ću vam priču o jednom našem Krstačanu. Nije on ni političar ni filmska zvijezda, niti je neka značajna osoba. Sasvim je običan i jednostavan čovjek, no životni mu se put razlikovao od bilo kojeg drugog Krstačana. Put kojim je u život krenuo bio je opasan, težak i neizvjesan, gotovo da je graničio s avanturizmom.

Mislite li da je lako s nepunih osamnaest godina pobjeći iz obitelji i uputiti se ilegalno preko državne granice u 25.000 kilometara daleku Australiju?  Mislite da je lako odreći se rodne zemlje, ma kakva god da je bila i prihvatiti drugi narod, drugu kulturu i običaje, pod pritiskom da se nazad ne možeš vratiti? Jedna narodna kaže; kad odlaziš ne zatvaraj vrata iza sebe, jer ne znaš hoćeš li se vratiti. Roko je za sobom bio zatvorio vrata i ne samo da ih je zatvorio nego ih je bio dobro zaključao.

Sam Bog zna koliko je truda utrošio jedan siromašni, gotovo nepismeni mladić da u tuđini postane priznat i ugledan građanin, materijanlo neovisan, može se reći  bogat čovjek. Odmah moram dodati da je sve to učinio svojim radom i znanjem i to na pošten način.
Da nije imao u obitelji veliku tragediju, u kojoj je izgubio sina, sasvim bi bio blizu onoga da kaže kako je sretan čovjek.

Evo priče.

Bilo je to davno kada se rodio mali Roko u obitelji sada pokojnih  Ćose i Jokotine. Njegova obitelj brojila je sedmero djece, tri curice i četiri dečka.  Bila su to vremena Petogodišnjih plnaova u kojima je država obnavljala ratom razrušenu zemlju, te gradila mnoge kapitalne objekte.

Na mlade obitelji  gotovo se prenio entuzijazam napretka i izgradnje, pa su se i djeca rađala kao na tekućoj vrpci. Isti je slučaj bio i u Rokovoj obitelji.  Obiteljski život godinama se nije mijenjao. Išao je ustaljenim redosljedom. Rođeno dijete do početka školovanja provelo bi ustaljeni proces odgoja s motivacijom da svi pa i djeca moraju raditi i pomagati roditeljima. Vjerovalo se da djece nikad nije previše i da će djeca živjeti po ustaljenim normama po kojima su prije njih živjele mnoge generacije. Završiti će osnovnu školu, raditi na seljačkom domaćinstvu, nadničariti i odlaziti na privremene radove u druga mjesta. Mladići bi otišli u vojsku, te poslije vojske bi se oženili, a djevojke udale i tako u krug, poput svih onih prije njih.

Roko je imao posve drugačiji put od druge krstačke djece.  Njegov otac bio je snalažljiv čovjek pa je s malom ušteđevinom kupio veliki kompleks plodne ali napuštene zemlje u predgrađu Splita. Petnaestak godina kasnije jeftino kupljena zemlja  vrijedila je cijelo bogatstvo. Split se počeo širiti pa tamo gdje je Ćosa sadio pamidore i papriku nicali su neboderi. Da bi od države izvukao čim veću korist 1962. godine prselio je obitelj na splitsko imanje i potom prodao državi sve za velike pare.

No gdje je nestao naš junak Roko? Odlaskom iz Krstatica nastavio je osnovno obrazovanje zajedno s ostalom braćom i sestrama u Splitu u školi na Brdima. Po završetku osnovnog obrazovanja nije išao na daljnje školovanje. Radio je na imanju s ocem, te mu pomagao prodavati urod na splitskoj tržnici. Slobodno vrijeme prikraćivao je kao i svi mladi u društvu vršnjaka. Bio je dosta živ i nestašan mladić pa je i s milicijom - policijom imao manjih problema. No vrijeme je prolazilo i Roko je rastao i postajao sve ozbiljniji.

Maštajući o boljem životu, on i njegovo društvo odlučiše pobjeći iz Jugoslvije. Rečeno učinjeno. Negdje prije Božića 1968. godine tri osamnaestgodišnjaka, bez znanja roditelja  i drugih članova obitelji, prešla su Jugoslavensko-Austrijsku granicu, predali se Austrijskoj policiji, a ona ih po kratkom postupku smjestila u izbjeglički kamp. Kamp je bio pod patronatom Crvenog križa, ali strogo kontroliran organima austrijske vlasti. Iz kmpa u Ausriji moglo se ići dalje samo ako si imao pismenu garanciju kojom ti je rođak ili prijatelj garantirao skrb u državi u koju si želio otići.

Roku je nakom devet mjeseci boravka u kampu stigla garancija iz Australije od obitelji Ivanke i Mirka Zeljka. I tako se Roko uputio u 25.000 kilometara udaljenu Australiju.

Dolaskom u Australiju nastali su veliki problemi. Bez zanata i škole, praznog kufera i prazne glave, te neznanja jezika bili su samo dio onoga što ga je mučilo. Na povratak u Jugoslaviju nije ni pomišljao. Pošto nije bio otslužio vojsku smatrao bi se vojnim bjeguncem, a to je bilo strogo kažnjivo. Morao je samo naprijed u pravcu kojega je sam odredio.

Da bi primao državnu pomoć, Zeljko ga je prijavio kao socijalni slučaj, no Roko pomoć nije prihvatio. Želio je raditi i sebe uzdržavati svojim radom, pa se odmah zaposlio kao fizički radnik u firmi koja je gradila državne ceste.

Kada je primio prvu plaću, pričao mi je, bio je vrlo sretan i zadovoljan. Shvatio je da samo svojim radom može ići dalje. Tada donosi važne odluke, koje su mu kasnije u životu bile glavne okosnice; - nema povratka u Jugoslaviju, mora  učiti i školovati se, puno raditi i maksimalno štedjeti. I tako je počelo.

Svakog dana nakon napornog rada uzimao bi knjigu i učio. Nakon šest mjeseci, već se dobro služio engleskim jezikom. To mu je dalo snagu za daljnje školovanje pa upisuje školu za vozače kamiona i prikolica, viličare, te na kraju školu za dizaličare. S diplomama u rukama, pružila mu se prilika zaposliti u raznim firmama i na različitim poslovima. Stalno je „bio u điru“ kad se radilo o dobro plaćenim poslovima i nije se libio da baš njih preuzme.  Tako mu nije bilo teško prestati voziti autobus i posvetiti se građevinskoj djelatnosti.

Preko vlastite građevinske firme sagradio je vrlo lijepu i vrijednu obiteljsku kuću, te još osam drugih kuća koje je prodao i na njima dobro zaradio. Kad u građevinarstvu nije više išlo dobro Roko nije dangubio. Odmah je kupio dizalicu velike nosivosti s kojom je radio vrlo zahtjevne i dobro plaćene poslove.  Naprosto, Roko je imao nos za "busines", a i naslijeđeni geni od pokojnog oca znatno su utjecali na njegovo ponašanje.



Osam godina iza dolaska u Australiju, 1976. godine  formirao je obitelj. Oženio je šarmantnu Hrvaticu, Slavicu, također ekonomsku emigranticu iz Slavonije, s kojom je imao dva sina. U Slavici je našao dobru i plemenitu suprugu, koja ga je teško ali vjerno i uporno pratila na putu koji je bio zacrtao u svojoj mašti. Dok je radio u svojim firmama državi je redovno i uredno plaćao poreze i ostala davanja tako da je prije par godina otišao u mirovinu.

No, Rokov život niti je išao tako glatko niti tako lako. Odmah po dolasku u Australiju počeo se družiti s Hrvatima, koji su listom bili proustaški orjentirani. Učlanio se u njihovu organizaciju kojoj je i novčano pomagao. Moto organizacije zasnivao se na stvaranju respektabilne sile od Hrvatskih domoljuba, koja bi upadom u Jugoslaviju nasilnim putem srušili Titov režim i Hrvatsku izdvojili u samostalnu državu. Pri tome bili bi likvidirani i svi Hrvati koji bi se tome suprostavili, što mu se nije sviđalo.

Mlad i neiskusan mladić slušao je što vođe govore ali je želio imati svoje mišljenje o  prošlosti hrvatskog naroda. Teško se mirio sa činjenicom da organizacija opet  zagovara sukob među Hrvatima. Čelništvo organizacije nije slutilo da se među njih tajno umješala Jugoslavenska UDBA, koja je preko nekih važnih članova organizacije namjerno poticala ustaški pokret. UDBA je jedino tako mogla opravdati svoje postojanje. Priznaje da je dugo vjerovao i materijalno pomagao ustaški pokret i njihove ideje, no što je više vrijeme odmicalo sve je više na njega utjecalo ono što je pročitao u knjigama raznih autora, pa se na kraju odrekao Pavelića i svega vezano za ustašluk.

Iako je ljevičar, naprosto jer pripada radništvu, nije volio ni komunizam ni Tita, jer je u ime antifašizma previše koristio „čvrstu ruku“. Tito nije smio dozvoliti da se desi  Bleiburg barem ne na onakav način kako se dogodio. Unatoč svemu Roko je smogao snagu i rekao proustašama ne. Prešao je na stranu lijevih. Aktivni je član laburističke stranke Australije.

S Rokom je lijepo ćakulati o svemu i svačemu. Treba se napomenuti da je Roko vrlo načitan čovjek. Perfektno govori, piše i čita engleski jezik. Dvadesetak godina bio je u uredništvu Hrvatske štamparije, koja je izdavala tiskovine na hrvatskom jeziku. Prati svjetsku politiku i ima izgrađeno mišljenje o svemu. Svoje mišljenje o nekom problemu formira tek kad sasluša sve pozitivno i negativno.

Čovjek puno čita, puno zna i nije povodljiv prema momentalnoj „modi“ u društvu i politici. No, Roko ima jednu dobru karakteristiku. U debatama je tolerantan i sugovorniku  ne nameće svoja mišljenja. Tako smo razgovarali i o crkvi, o iseljenicima i o materijalnoj pomoći za obnovu škole u Krstaticama. 

Premda je vjenik, crkvi zamjera što se nepotrebno miješa u politiku i načine kako se upravlja državom. Kaže da bi crkva trebala biti više samokritična, te iz svojih redova odstraniti svećenike devijatnog ponašanja.

Naš razgovor vodio se još o mnogim temama kako u Australiji tako i u Hrvatskoj. Neizbježno je bilo ne spomenuti  naše iseljenike za koje kaže da im zamjera što se dolaskom u Australiju nisu školovali i učili jezik. Ti nedostaci su ih sprečavali da više zarade i bolje žive. Reče da ih ima puno koji se nisu pomakli naprijed nego su ostali na istoj razini kakvi su bili prije mnogo godina, a to je za onaj svijet suviše malo.

O materijalnoj pomoći Krstaticama, reče da je to nemoguća misija. Ne bi bilo problema skupiti nešto novca od iseljeništva da se ono nije totalno razočaralo u hrvatsku vlast. Nakon saznanja da njihova obilna pomoć, koju su poslali u vrijeme rata nije upotrebljena za ono zašto je trebalo. Iseljeništvo je postalo sumnjivo i teško se odvaja od svoje ušteđevine.  On i mnogi drugi vjeruju generalu Špegelju koji u svojoj knjizi tvrdi da je svega 10% sredstava došlo u prave ruke, a ostalo da je ukradeno.

Razočaranje u Hrvatsku državu još je veće, jer po njegovu mišljenju, država nije napravljena onako kako je to narod želio.

Eto, tako smo naš razgovor priveli kraju. Zahvalio mi je što sam ga saslušao i što sam mu obećao da ću napis postaviti na Internet.  Pored svega obećao je ponovno doći idućeg ljeta u svoju obnovljenu rodnu kuću.

Ostao bi i duže u Hrvatskoj kad bi mogao. Naime, njegova dobra i vrijeda  supruga Slavica još radi, pa to za sada nije moguće ostvariti.

I na kraju reče kako sada lakši ide u Australiju kada je ispričao dio onoga što mu je bilo na duši.

Vidjeti ćemo se Roko ponovno, a s pričom ćemo nastaviti tamo gdje smo stali.  Ako Bog da!!! 

PS; Sve je napisano na osnovici pričanja Roka Ivanovića u ljetu 2015. godine.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

krstatice @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 15, 2015
- Stari kraj

Ošamućen sam svaki put kad se nađem u ovom mjestu dalmatinskih gorštaka, ovaj put životnom pričom mojeg oca koji je sa deset godina morao napustiti dom i djetinjstvo i krenuti, gotovo bez ičega u svijet, sam se školovati uz rad, malo po malo, koliko su to prilike tog vremena dopuštale. Jedan je od rijetkih iz tog kraja koji je svojim odricanjem i radom uspio postati vrhunskim stručnjakom i inženjerom….

Sada je, kaže, na kraju svoga puta, potpuno zadovoljan i nije ga strah umrijeti, jer je sve postigao i prenio na svoju djecu i unuke. Rastuže me redovito te naše šetnje i razgovori, podsjeća me na pokojnog djeda kad često citira njegovu uzrečicu ugraviranu na nadgrobnoj ploči; „Zbogom i nikada više“!...     

Prolazi vrijeme, zauzimam mjesto svoga oca, kakav je on bio kad  je mene odgajao, vidim sebe u njemu i djedu, i duhu ovog surovog kraja koji me negdje u dubini duše arhetipski definira. Gledajući njihov život, zaključujem, da nam ništa ne nedostaje, naš svijet živi u obilju i mogućnostima. Mi smo razmaženi i nezahvalni, prvenstveno prema životu, kao da gubimo smisao i ljudskost, solidarnost i jednostavnost kakvu je imao taj stari svijet nasuprot ovog otuđujućeg spektakla kojega nazivamo moderni život. Imamo sve – ustvari, nemamo ništa….

Drago mi je što sam bar djetinjstvo proživio u tom nekom drugom vremenu i prostoru, kojega se danas toliko jako žele „riješiti „ svi ti izgubljeni koji nisu mogli shvatiti bit, niti ju danas shvaćaju…laku noć….

 - Djetinjstvo u sijećanju

Oduvjek mi je teško i tužno bilo odlaziti iz tog kraja….kao dijete bih redovito plakao nakon što bih se izgrlio s pola zaseoka koji bi došli na naš ispraćaj za Zagreb. Mahali bismo jedni drugima brišući suze s obraza, a moja tuga trajala bi još dugo dok bi izmicali vidici i poznata brda po kojima bih gonio stoku s mojim seoskim prijateljima i rodbinom…

Selo danas umire, preostalo ih je nekolicina, a s njima i taj neki drugačiji svijet zajedništva i jedenostavnosti koji nećete pronaći u budućim udžbenicima povijesti, a neće biti niti tih dobrih ljudi koji će vam moći ispričati sve te bajkovite, vesele i tužne doživljaje jednog malog sela isprepletenog sudbinama, u kojemu je više vukova, nego pasa….

Idem prema Zagrebu i samo se sjećam….Dobro jutro !

Post napisao Gordan - Gogo Topić, moj gost....

Beskrajno sam sretan  što u pamćenju i duši nosiš krstačko djetinjstvo. Ono će ti napajati dušu dok si živ.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, rujan 4, 2015
Prošlo je još jedno ljeto. U Krstaticama kao i svake godine ništa posebno se nije dogodilo. Velike vrućine prikovale su sve živo za hladovinu i mirovanje. Na sunce preko dana su izlazili jedino oni koji su to morali i imali veliku potrebu. Sve aktivnosti svele su se na rano jutro i predvečerje.

No, i pored velikih vrućina djeca i odrasli susretali su se subotom i nedjeljom na večer na Krčima i tamo upražnjavali igre i zabavu. Nogomet na jedan gol mlađi, a stariji na balote. Igrao se godišnji turnir na kojemu su pored Krstačana učestovali i igrači iz Podosoja.

Ove godine bilo je više nego lani onih koji su došli posjetiti stari kraj. Zagrepčani i Osječani su redovni posjetioci, no Roko Ćosin i njegovu suprugu Slavica, te Mirko Rošin  „zaprašiše“ u Krstatice čak iz daleke Austaralije.



Koncem lipnja u Splitu je održano Prvenstvo Hrvatske u plivanju s perajama na kojemu je trinaestogodišnji mladić Ivor Čajko Topić, (s obitelji na odmorištu Gornje Rašćane), obiteljskih korjena iz našeg mjesta, na 1500 metara osvojio drugo mjesto.  Ivor, iako još golobrado dijete nije imao konkurenciju u mlađim skupinama, pa je plivao u seniorskoj konkurenciji, to jest u  skupini naraštaja starijih od osamnaest godina. Nije potrebno spominjati koliki je to plivački potencijal, ako je na takmičenju ostavio iza sebe i plivače starije od 25 godina.



Malo sjevernije u gradu  Pazinu sredinom kolovoza na Juniorskom prvenstvu Hrvatske u boćanju, Jure Lizatović, (drugi s lijeva), također naše gore list, osvojio je drugo mjesto u državi. Njegov brat Joško (treći s lijeva) također je bio učesnik na prvenstvu, te su kao par osvojili deseto mjesto.

Mladi sportaši, Jure i Ivor, dakako, uz dodatno vježbanje i malo sreće mogli bi iznjedriti velike prvake o kojemu će se uskoro čuti i pisati. Zašto ne ?

No što se dogodilo na jedinoj organiziranoj i tradicionalnoj krstačkoj priredbi, turniru u balotama?

Početak je obećavao žestoko i oštro nadmetanje. Zbog broja ekipa moralo se igrati paralelno na dva moguća terena. Poznato je da je jedan od njih lošiji ali svaka je ekipa bila dovedena u ravnopravan položaj tj igrala je jednu bazu na jednom a drugu na drugom terenu.

Ovaj turnir pokazao je svoju ozbiljnost u nadmetanju tako što su sve ekipe prihvatile pravilnik organizatora i primjenjivale ga bez pogovora. Tako je jedna, ako i ne ponajbolja ekipa turnira, ekipa Joze Markuzinova bila diskvalificirana zato što nije htjela primijeniti pravila na najbolji način. Iako je turnir na taj način izgubio na jačini s druge strane nastao je neprocjenjivi dobitak u primjeni i poštivanju pravila, kojih  se u prošlosti neke ekipe i nisu baš pridržavale.

Turnir je prošao u najboljem redu, a pobijedila je nadmoćno ekipa Luke Bajkova u sastavu; Pere Martinov, Joko Katin,Tone Lendić i Luka Bajkov (na slici).



Odmah iza turnira u prostorima Luke Bajkova napravljena je veselica. Tri pečena janjeta i hladna pića po želji, dočekala su igrače i sve prisutne koji su imali želju učestvovati. Na svečanoj večeri pobjedničkoj i drugoplasiranoj ekipi podijeljene su medalje, te  posebnu nagradu, koja se po prvi puta dodjeljuje ove godine. Naime, u svrhu popularizacije turnira i sveukupnog ljetnog druženja, poklon će dragovoljno kupovati Ljubić Ivanićev, a organizator bi ga dodjeljivao odabranoj osobi između igrača, organizatora prigodne večere, te najvjernijeg i najdiscipliniranijeg posjetioca. Ove godine nagrada je pripala vrijednoj domaćici Karmeli Bajkovoj, koja je svojim nesebičnim trudom učinila sve kako bi večera prošla u ugodnom okruženju.

Također treba spomenuti da je ove godine organizator počastio prisutne mladiće i djecu sa obilnom porcijom čevapa u somunu i njima omiljenom Coca-colom.   

 U pripremanju večere za mlađi naraštaj posebno se istakao Ivica Orlović. Mladež je potez organizatora burno i s veseljem pozdravila, pa je odlučeno da to postane tradicija.

Za iduću godinu, uz minimalnu naknadu, organizator planira na svečanu večeru pozovati i sve supruge igrača i kibica.

Eto, tako je prošlo još jedno vruće ali lijepo ljeto. Stariji se pripremaju za berbu grožđa, a mlađi naraštaj za novu školsku godinu.

I jednima i drugima sretno do iduće sezone s molbom da stariji smanje količinu šećera kojega će stavljati u vino, a mlađi da povećaju školske ocjene do krajnjih granica.

Fotografije s turnira možete vidjeti na ovoj stranici. Kliknete i pokrenete Foto:„Album Krstatice 2“.

Pišite nam i pitajte nas sve što vas zanima o Krstaticama. To možete učiniti preko komentara, koji se nalazi na stranici ispod svakog teksta, te putem vidljivog maila ili pak preko Knjige gostiju čiji se link nalazi u popisu linkova na naslovnoj stranici.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

 

krstatice @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2015
Što se više približava kraj školske godine sve više me lovi nešto slično nervozi. Ne, nisam đak i ne mislim na školske ocjene, barem ne na moje. Znam zbog čega sam uzvrpoljen i što je to što me čini nervoznim. Približava se privremena selidba u Krstatice. Bude li se živu u Krstaticama ću biti od polovice lipnja pa do početka studenog. Svakako, zajedno na put idu i moji najmiliji, supruga i unuci, a povremeno će stizati i oni koji još uvijek moraju raditi da bi nešto stekli.

Veselim se ponovnom susretu s mojim prijateljima i rodbinom. Bez njih ne bi mi bilo lijepo provoditi dane u blaženom miru i ljepoti. Oni su pokretači mojih želja i dolazaka u rodni kraj. Kada dođem ispričati će sve što se desilo u vremenu dok sam bio otsutan. Dio njih biti će mi svakodnevi  gosti s kojima ću podjeliti čašu vina, kavu ili neizbježno pivo.

Nije mi teško priznati kako mi nedostaju ne samo ljudi nego subotnji sastanci na Krčima i uživanje u turniru u balotama. Tako mi nedostaje Ćiberovac i njegovo čudno i glasno ali svima poznato komentiranje svakog valjanja ili izbijanja balota. Ma koliko god bio glasan nikada ne komentira protivničkog igrača. Njega zanimaju samo njegovi igrači i punti koje su trebali dobiti. Isto tako želim sresti braću Orlović, koji redovno igraju jedan protiv drugoga, ili Tonu Lendića, tu živu administraciju, koji godinama vodi točno i uredno evidenciju rezultata. Nedostaje mi pokojni Jure Ikarin, solidan igrač ali neizbježni organizator poslije turnirske večere.

Ministar Vranotin, Darko Stipin, Branko Žutoga, Maćo Pandelića, Pere Martinov, Jozo Markuzinov, Đinks, Joko Katin, braća Mate, Mario i Davor Babićev, Sorok i drugi zemljaci, dobri igrači i međusobni prijatelji, sve dok, kao igrači, ne stanu jedan naspram drugoga. Tada postaju "ljuti" protivnici. Kada su u ulozi promatrača glavni su zabavljači u pričanju dogodovština šaleći se na svoj i tuđi račun.

Posebno se veselim susretu s Lukom Bajkovim i njegovom suprugom Karmelom koji su glavne "žrtve" naših sastajanja i naših turnira. Sa svojim sinovima Ivanom i Antom radosno pripremaju i poslužuju naša žedna grla.

Veselim se susretu s Antom Jurtalovim, zbog njegove uravnotežensti i ozbiljnog pristupa svim događajima. To je moglo bi se reći pravi krstački Krstačanin. Iako u Splitu radi odgovoran i težak posao nije rijetkost da iz službe dojuri u Krstatice, odigra bazu balota i odmah se vrati u noćno dežurstvo.

Svakako, nesmijem zaboraviti uporne kibice, bez kojih igra ne bi bila toliko zanimljiva. Lile, Marijan Katin, Ante Pecin, Ante Biloga, Ljubić Ivanićev, vjerni su pratioci svega što se dešava uz bućalište i oko njega.

No, ipak srce mi je priraslo za krstačku mladost koja uporno i s voljom dolazi u mjesto svojih očeva. Treba vidjeti kršne krstačke momke; Kikija, Stipu i Maria Topić, Joška i Juru Antićeva, Joška Rošina, Marina Babićeva i generaciju koja je malo mlađa od njih kako svakog petka dolaze u Krstatice. Nema tako važnih poslova u Splitu koji bi poremetili njihov dolazak. Nisu to momci da nemaju obveze. Svi oni kroz dan revno pomažu roditeljima obrađivati imanja i sve drugo što život na selu zahtijeva. Vrijedna su to djeca, dobri đaci i studenti.

Nije potrebno objašnjavati zašto sam zadovoljan kada ih vidim kako rade, kako se vesele i igraju i kako njeguju stare običaje na način upravo kako su njihovi preci to radili.

Oni su jedina budućnost mjesta, koji će sve što nauče, u pogodnom trenutku, prenijeti na svoju djecu i tako održavati tradiciju života i običaja iz davnine.

Dakako, nesmijem zaboraviti spomenuti vrijedne, poštene i zgodne krstačke djevojke. Marija i Mladenka Rošina, Ivana Bajkova, Martina Babićeva, poštareve kćeri i nekoliko onih koje tek dolaze su djevojke koje slijede tradicionalne puteve svojih starijih predhodnica. Radišne, vrijedne i pristojne djevojke mogu služiti svima za primjer.

Što reći o najmlađima, pokoljenju koje djedovi i bake redovno dovode u Krstatice? Privremeno preseljenje iz Zagreba i Splita nije im stvorilo problem. Dapače. Vrlo brzo su se ugurali među društvo vršnjaka rođenih u Krstaticama. Djeca se igraju, druže, voze bicikle, razmjenjuju znanja stečena u školama i igrama na internetu.

Na kraju ljeta kada ih rastavi poziv za odlazak u novu školsku godinu ne prekidaju započeta poznanstva. Razmjenjuju se mailovi i elektronske adrese i tako na sebi svojstven način nastavljaju prijateljstvo do ponovnog susreta.

Ipak, najvažnije u svemu tome je što  su nastali potpuno ravnopravni odnosi između djece rođenih u gradu i onih rođenih na selu.

Daj bože da se tako nastavi. Krstatice nikada neće biti izbrisane sa zemljopisne karte kao mjesto bez ljudi.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2015
Danas sam se odlučio da zapis na blogu napravim na drugačiji način. Do duše forma će biti ista, ali zato ću sadržajno pisati o ne tako dalekoj prošlosti, uspoređujući je s današnjim tokovima. Temelj za priču bila mi je jedna stara fotografija. Naime, domogao sam se fotografije na kojoj će samo oni stariji prepoznati osobe koje su na njoj. Također, moram spomenuti da mi nije namjera opisivati i davati životopis njenih članova. Ovu obitelj, koja je imala desetero djece, uzeo sam samo kao primjer s osnovnim pitanjem kako je mogla u siromaštvu tako mnogobrojna obitelj solidno živjeti.

Možemo slobodno reći da danas obitelji s tolikim brojem djece su vrlo rijetke ili ih u opće nema.

Hrvatske institucije i novinari ovih dana su se raspisali o zabrinjavajućem padu nataliteta tj broju rođenih u Hrvatskoj.

Iako je Hrvatska danas neusporedivo bogatija zemlja, od one iz vremena kada je snimljena ova fotka, broj rođene djece danas je u njoj znatno manji.

Podaci govore da je u prošloj godinu manje rođeno skoro 15.000 djece, što znači da nas je ove 2015. godine za toliko manje. Da stvar bude još gora ovakova situacija traje već desetak godina,  pa bude li se trend nastavio ovim tempom, za 100 godina u Hrvatskoj će biti  milijun i po stanovnika manje. Naprosto čovjek da u to ne povjeruje.

Nameće se pitanje. Kako to da je u siromaštvu bilo tako puno obitelji s četvero, petero, sedmero i više djece, a danas kada smo neusporedivo bogatiji rijetke su one s troje, a s većim brojem gotovo da ih nema.

No, vratimo se našoj fotografiji.



Fotografijom predstavljam obitelj Danijela i Ive Lišnjić. Snimljena je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na njoj se vide Danijel i Điva sa svojom djecom. Imali su ih desetero, pet sinova i pet kćeri.

Upoznajte ih! U gornjem redu stoje sinovi; Danijel, Milan, Vlado i Ante (Tonko). U srednjem redu je kći Dara, roditelji Danijel i Iva ( Điva) i kćer Olga (Mila), Donji red popunili su kćeri Ruža i Ljuba, te sin Mladen i kćer Mirjana.

Uočiti ćete veliku starosnu razliku između braće i sestara. Njih šestero rođeno je prije, a ostalih četvero poslije Drugog svjetskog rata.

Što je to natjeralo Danku i Đivu da pored već mnogobrojne, gotovo odrasle djece, imaju još četvero? Neki kažu da je "kriva" nekadašnja država koja je svojim poticajnim programom naprosto pokrenula reproduktivne obitelji da imaju veći broj djece. Program je bio jednostavan za provedbu. Za svako dijete zaposleni roditelji su dobivali po1000 dinara. Za ondašnje vrijeme bio je to veliki novac, ako se uzme da je prosječna plaća službenika bila 1500 dinara.

Biti na selu, na primjer s petero djece, moglo se dobro živjeti i pri tome školovati ih. Danko i Điva su to pametno iskoristili, pa su uz državnu pomoć i pomoć Dankina brata Ante omogućili djeci da završe škole i fakultete.

I država je na taj način ostvarila svoj plan. Uspjela je za nekih dvadesetak godina povećati stanovništvo za više od tri milijuna.

U prošlosti seljaci i nezaposleni nisu primali dječiji doplatak, a osim Nove Jugoslavije, niti jedna druga država nije imala pronatalitetnu stimulaciju, pa ipak to nije umanjivalo broj rođenih. Naprotiv. Sjetite se samo svojih zajednica iz koji ste pročedili, pa ćete se lako uvjeriti koliko je krstačkih obitelji imalo manje od četvero djece. Mogle su se nabrojiti na prste jedne ruke. Takvo stanje bilo je jednako na selu, gradu i državi. Četvero ili čak petero djece po obitelji uzimalo se kao sasvim normalno stanje.

Danko Lišnjić bio je samo jedan od rekordera po broju djece i ne samo u Krstaticama. Duboko vjerujem da Danko i Điva nisu imali toliki porod zato što seksualno nisu bili osvješteni ili da im je državna potpora bila cilj. Ni često izgovarana krilatica, da je siromašnima bez struje, televizije, radija i drugih blagodati civilizacije bilo jedino zadovoljstvo praviti djecu, također nije bio odlučujući faktor.  Bliže sam vjerovanju da su Danijel i Điva, kao i druge obitelji njihove generacije, voljeli djecu i da su ih imali iz čistog zadovoljstva.

Moramo biti svjesni činjenice da se novorođenčad na selu doživljavala potpuno drugačije, nego kako ih se danas doživljava. Naše majke i bake buduće novorođenče čekale su s nestrpljenjem, gotovo kao da će biti jedino, a uspješnim brakom smatrao se samo onaj u kojemu je bilo djece i to čim više tim bolje.

Stoji da su kapital, bogastvo i količina materijalnih užitaka bili važni za čovjeka ali nisu bili presudni faktor kojim se određivalo broj djece u obitelji. Zato sam spominjući porodicu Lišnjić trebao spomenuti i sve druge one koji su imali dijete ili dvoje manje nego oni. Podjednako su se patili na siromaštvu svog ognjišta, ali ona su se rađala.

Za današnju generaciju reproduktivnog stanovništa, slobodno se može reći, da kalkulira s brojem djece koju bi htjela imati.

I na kraju treba se reći; prošla vremena bila su istinska vremena porodica, vremena u kojima su djeca imala prvorazrednu ulogu. Gotovo da nije bilo napuštene djece niti razvedenih brakova. Očevi, majke i bake zajedno su ih odgajali i spremali za samostalni život. Uporno su im prenosili dobra i loša životna iskustva kojima su generacije prolazile prije njih. Djeca su pratila, slušala i učila od starijih i tako ispunjavala smisao roditeljskog života.

Danijel i Điva bili su sretniji točno za onoliko puta koliko su imali više djece od drugih ili onih koji ih nisu u opće imali. Naprosto, u životu su imali  više one radosti koju novorođenče svojim dolaskom na svijet donosi u obitelj.

I tako, dok su starije generacije odlazile na vječni počinak iza njih je ostajalo uzvišeno djelo. Odlazili su, ali nisu bili svjesni da su ispunili osnovni zadatak koji je nezamjenjiv u životu svim živim bićima, pa tako i ljudskom rodu - stvoriti i ostaviti za budućnos bića nalik sebi. Danijel i Điva u tome su otišli najdalje.

Za kraj dobro mi dođe stara mudrost nastala među bijednim i siromašnima; - Imati bogatstvo cijeloga svijeta, ako ga nemate komu ostaviti, život vam je bio uzaludan. Ima tu nešto!!

U spomen na moga dragog prijatelja Antu (Tonka) Lišnjića.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2015
Iza novogodišnjih praznika, kada je u snijegom okovano Zabiokovlje bilo izuzetno teško i rizično doći, u selo Krstatice pristigla je grupa nepoznatih ljudi. Na slabom hrvatskom jeziku jedva su mogli objasniti koga traže. No, imali su sreću da su se odmah namjerili na osobu koja je unaprijed bila obaviještena o njihovom dolasku.



Tko su ovi mladi ljudi, odakle su došli i što ih je nagnalo da prevale put dug više od dvanaest tisuća  kilometara?

Da bih vas uveo u priču potrebno se vratiti gotovo stotinu godina unatrag.

Odmah po završetku Prvog svijetskog rata cijeli svijet upao je u tešku ekonomsku krizu. Najlošije stanje bilo je u europskim zemljama na čijemu se prostoru vodio rat, no i prekomorske zemlje nisu bile pošteđene teškog ekonomskog stanja. Ispaćene ratom, europske zemlje nisu raspolagale s kapitalom kako bi preustrojile i obnovile gospodarstvo. Posljedica toga bila je velika nezaposlenosi i na kraju jadan i vrlo težak život velikog broja stanovnika. Sve što je bilo loše u velikim europskim zemljama još gore je bilo stanje u zemljama malog gospodarskog potencijala. Među njih spadali su i naši krajevi, u kojima su pored svih tegoba još  zavladali bolest i glad.

Na drugom kraju svijeta problemi u gospodarstvu očitovali su se na drugačiji način. Tako na primjer zemlje Južne Amerike i Australije imale su kapitala za ulaganje, ali su znatno oskudjevale u stručnoj i školovanoj radnoj snazi. Da bi donekle rješile svoj problem, Južnoameričke države, Čile, Bolivija i Argentina, podkraj rata otvorile su granice, upućujući u svijet poziv za slobodno useljavanje radno sposobnih osoba.

Dakako, vijest je doprla i do naših krajeva. Mnogi krstački mladići, po uzoru na druge Imoćane, nisu se dugo dvoumili. Posudili su pare za "pašaj" i krenuli u nepoznato.

I tako je to počelo.

Davne 1920. godine iz mnogobrojne obitelji Stipana i Matije Ivanović izdvojio se najsmjeliji od četiri sina, Jure, i odlučio otići u svijet trbuhom za kruhom.

Jure nije pošao sam. Desetak njegovih vršnjaka, seljana, kolega i prijatelja podjednako siromašnih i neukih momaka krenuše na put u veliku avanturu. Bili su to; Mate Markanov, Jure Rošin, Jure Dujčića, braća Marijam i Silvestar Topić, Marijan i Jakov Letića, Bajak Kalavrin i još desetak drugih.

Već u Đenevskoj pomorskoj luci društvo se podjelilo. Jedna se grupa ukrcala i otisnula u daleku Australiju, a druga, u kojoj je bio i Jure Rošin, uputila se u Južnu Ameriku. Nitko od njih nije zasigurno znao u kojoj će zemlji pristati.  Znali su samo da se ide u Južnu Ameriku, ali gdje, to nije bilo ni važno. Važno je bilo da će ih netko primiti i zaposliti, bar su tako mislili.

Na brodu nisu bili sami. Bilo je tamo Mađara, Njemaca, Talijana i drugih europskih siromaka. Što se brod više primicao odredištu, putnici su postajali sve zabrinutiji. Naši zemljaci nenaviknuti na vanjski svijet sve više su se osjećali izgubljeno. Jedino čime su se mogli hrabriti bio je dogovor još s polaska iz Krstatica da će se držati zajedno i da će u nevolji jedan drugomu pomagati.  

U tuđinu su stigli s oduševljenjem, no ubrzo su shvatili da stvarnost neće biti onakva kako su je zamišljali niti onako kako su je tamošnje vlasti obećavale. Vlasti su očekivale školovane ljude i zanatlije, a ne polupismenu sirotinju, koja osim mladosti i volje za rad nije imala ništa drugo.

Premda nisu bili školovani i kao takvi gotovo nepotrebni i neupotrebljivi, nisu bili vraćeni na polazište. Useljeničke vlasti su ih jednostavno izručile velikoposjednicima koji su ih uzeli gotovo kao robove. Koliko god da su se protivili postupcima i ponašanju useljeničkih vlasti odustajanja nije bilo. Zbog nepoznavanje jezika stvorena je nepremostiva prepreka između njih i velikoposjednika, pa su im želje bile uskraćene. Odmah su bili razdvojeni i odvedeni u nepregledna prostranstva Argentine.

Povratak u domovinu također nije bio moguć, jer niti su imali novac za povratnu kartu, niti im je tko to želio dati. U takvoj bezizlaznoj situaciji ostalo im je jedino da prihvate ono što im se nudilo, a to je ogroman trud i borba za goli život.

Treba naglasiti da onoga dana kada su gladni, umorni i ispaćeni dugom plovidbom stupili prvi put na argentinsko tlo da su im to bili zadnji trenuci koje su proveli zajedno. Dugi niz godina radili su i živjeli u istoj zemlji, ali nikada više nisu jedan drugog vidjeli. Suvišno je spominjati da se nitko od pristiglih nikada nije vratio ili posjetio Hrvatsku. Ostali su u potpunoj izolaciji svoje bijede, koju im je nanio život u tuđini.

Njihove sudbine ostadoše do danas nerazjašnjene.

Jedini koji je pod starost navratio u stari kraj bio je Jure Rošin. Tamo negdje 1963. godine, znajući da boluje od neizlječive bolesti, došao je u Krstatice da se oprosti od još živuće majke, braće Ike, Vice i Joze, te sestara Ive i Anice.

Jure nije tajio da mu se u Argentini posrećilo. Nakon nekoliko godina teškog rada oženio se. Iako mu je žena bila argentinska domorotkinja u braku je živio za one prilike sretnim obiteljskim životom. Dok mu je žena bila uz obitelj, Jure je danonoćno  radio kod gazde na raznim gospodarskim poslovima, pa se  gotovo s obitelji nije ni viđao. Imao je četiri dobro odgojena sina, koja su nakon odrastanja završili škole i zanate, osnovali svoje obitelji i nastavili živjeti kao pravi Argentinci. Jedina zamjerka koja se može pripisati Juri je što djecu nije naučio govoriti hrvatski jezik.

Jurinom smrću, cjelokupna rodbina izgubila je svaki kontakt s njegovom obitelji i brojnim pokoljenjem.

Prolazile su godine, generacije su se mijenjale, ženilo se i udavalo, rađala su se djeca i tamo i ovamo, a kontakta nije bilo. Sjećanje je sve više blijedilo dok se nije potpuno izgubilo. Trajalo bi to tko zna do kada da nije proradila krv u Jurinu pokoljenju. Pričama kojima je odgajao sinove, a oni opet prenosili svojoj djeci i tako s koljena na koljeno, treća i četvrta generacija došla je do saznanja da se njihov djed i pradjed Jure rodio tamo negdje daleko u nekoj maloj zemlji Hrvatskoj.

Nije bilo druge nego odlučiše otići potražiti mjesto rođenja pradjeda Jure, te upoznati rodbinu i svoje korjene. Iako Hrvatska nema veleposlanstvo u Argentini, na razne načine su tražili informacije o postojbini svoga djeda. Najveća saznanja došla su preko hrvatskih iseljeničkih klubova u Buenos Airesu i Cordobi.

I tako dvije Jurine praunuke, Jesica (27) i Katia (20), dobiše studentske stipendije od Hrvatske države za studij hrvatskog jezika, kojega su na sveušilištu u Zagrebu uspješno završile. Dok su bile na studiju tražile su i dobile i hrvatsko državljanstvo.

Malo iza toga u našu zemlju došao je i Jesicin brat Nadir (30), inženjer za naftu, koji se zaljubio u Hrvaticu. Odlučio je potražiti bračnu sreću s Andrejom, djevojkom iz Slavonske Požege. Da sreća bude veća ovih dana društvu se pridružila i Jurina unuka Norma (47), Katjina majka.

Tokom Božićnih praznika Argentinci hrvatskog podrijetla nisu dangubili. Obilazili su brojnu rodbinu u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Trogiru, Slivnu i najzad u Krstaticma. Rodnu kuću djeda i pradjeda Jure u Krstaticama ostaviše za posjetu na zadnje, kako rekoše, da je duže pamte.



Rodbina ih je svugdje lijepo primila i počastila, a posebno ona u Krstaticama. Rođak po Jurinoj sestri, Čedomil Jakovljev kao pravi domaćin priredio im je u Krstaticama pravo slavlje, gozbu. Bilo je tu svega u izobilju; pršuta, pečenice na gradelin, domaćeg sira, mesa ispod peke, kruha ispod sača, domaćeg vina, sve upravo onako kako se u prošlosti dočikalo drage goste i rodbinu.

Jedan dan u Krstaticama prošao je vrlo brzo. Rodbina se vidjela, počastila i razmijenila sjećanja spominjući sve one kojih među nama više nema.

Na izuzetno dirljivom rastanku, hrvatski Argentinci obećaše da će svake godine netko iz Argentine posjetiti Hrvatsku i Krstatice. Jesica, Katja i Nadir, dobiše od krstačke rodbine zadatak da svoje bliže uče hrvatski jezik kako se ponovno započete veze ne bi opet prekinule.

Milo selo Krstatice, mjesto svojih korjena, napustiše u suzama isto onako kako ih je napustio prije stotinu godina njihov pradjed.

Eh, samo da ih je pradjed mogao vidjeti....tko će znati, možda je i vidio....

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

PS. Prikazane fotke nisu najbolje kvalitete, jer su kopirane iz lista Slobodne Dalmacije....

krstatice @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 24, 2014
Jednom sam na ovom mjestu napisao, a u svrhu odabira dana na koji bi se mogli barem jedanput u godini raseljeni Krstačani naći zajedno u Krstaticama. Odmah ću reći da nam dogovori nisu uspjeli, prije svega zbog različitih prijedloga i mišljenja, koja je vrlo teško uskladiti koristeći internet. U mjesto se i dalje nastavilo dolaziti onako kako tko može i hoće, što je možda i najbolje.Predlagalo se da bi za tako nešto najpogodniji bio crkveni praznik Srce Isusovo, koji je u lipnju ili pak u jednoj od prvih sedmica kolovoza kada su godišnji odmori i školski raspust.Nitko pa niti ja nije se sjetio da bi zbog praktičnih razloga upravo za sastajanje bio pogodan termin na državni i crkveni prazniki Svih svetih

Vjerujem da znadete da praznik Svih svetih i Dušni dan (Dan mrtvih) nije jedno te isto i da nisu u isti vrijeme. Dan Svih svetih pada na 1. studenog, a Dušni dan je dan kasnije tj 2. studenog.

Ove godine za jedan i drugi dan poslužilo nas je izuzetno lijepo vrijeme, pa je veliki broj Krstačana došlo, prije svega, obići i uredite grobove svojih najmilijih, a onda i posjetiti svoje rodne kuće.

Iznenadio sam se što je u ova dva dana bilo više Krstačana u Krstaticama nego u cijeloj godini zajedno. Došlo je staro i mlado, djeca, unuci, zetovi, kćeri i nevjeste, te značajan broj njihovih prijatelja koji nisu rođeni u Krstaticama.

Bilo mi je izuzetno lijepo i drago kada sam se  mogao pozdraviti sa zemljacima koje nisam vidio čitavu vječnost, jer iz kojekakvih razloga preko godine ne dolaze u Krstatice.

Impresivno je bilo vidjeti očišćene grobove prepune cvijeća i zapaljenih svijeća. Posebno lijep prizor bio je u večernjim satima. Na stotine lampiona osvjetljavale su grobove i prostor groblja. Lijepo i dirljivo bilo je vidjeti zapaljene svijeće i okićene grobove i onih pokojnika kojima nije imao tko donijeti cvijeće ili zapaliti svijeću. Seljani ih nisu zaboravili pa im se grobovi nisu razlikovali od ostalih  grobova.

Inače, Dušni je dan prilika da se sjetimo svih kojih nema. To je prilika u kojoj molimo da nam oproste za sve zlo ili nepravdu koju smo im za života učinili. To je prilika da im zahvalimo za dobro koje su nam učinili, a da im se nismo zahvalili dok su bili na ovome svijetu.

Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji. Donosimo im cvijeće, svijeće i uređujemo grobove. Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi.

S onima koji su otišli "tamo" mi nismo prekinuli komunikaciju. Kitimo im grobove i palimo svijeće, kao izraz poštivanja njih i njihovih duša. Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama. To je odraz  mišljenja da mi živi na taj način osiguravamo svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu i svjetlost koju im daje svijeća kako bi duša u mraku pronašla svoj put. 

Dok su crkvena zvona, upravljana električnom napravom neumorno brecala, mladi Krstačani u sjećanje na svoje mrtve, okupili su se oko vatre zapaljene blizu crkve i tako oživljavali stare običaje.

Naime, u stara vremena dok nije bilo struje zvonilo se ručno, potežući konope. Brecalo se cijelu noć i jedan čovjek to nije mogao izdržati. Remeti-crkvenjaru dolazili su momci, njih 10, 20 i pomagali mu potezati konope, ne zaboravljajući ni svoju zabavu. Ponijelo bi se od kuće nešto ića i pića i uz ugodno druženje tako do jutarnjih sati. Kada bi ogladnjeli ili zaželjeli nešto slatka išlo bi se u Babićev Abatnik učupati slatke repe.

Ovogodišnje druženje sličilo je na druženja iz davnine s razlikom što je trpeza bila puno bogatije nego nekada u siromašnim vremenima. Kao i uvijek mladosti ne treba puno da napravi ugođaj. Ona je sama po sebi vesela i razdragana, a još kada si u društvu pravih veseljaka kao što su to Stipe, Mario i Kiki Topić, Joko Rošin, braća Jure i Joško Jurtalov, te Marin Babićev i njihov zajednički prijatelj Martin, e onda nema bojazni da druženje neće biti veselo i zanimljivo. Momci, ne narušavajući noćni mir oživljavali su priče i običaje svojih starijih, te usput pravili planove za skore maškare.

Inače, krstačka omladina glavni je nosilac običaja koja su se upražnjavala u stara vremena. Iako žive, rade i studiraju daleko od Krstatica, potrudili su se da nauče nešto više o prigodnim običajima, stalno ih nadopunjavajući vlastitom maštom.

Nije potrebno spominjati da su gotovo sve obitelji, iza završenog crkvenog obreda, priredile bogat ručak za pridošle sestre, braću, zetove, snahe, unuke i prijatelje. Bio je to pravi blagdan, možda veći nego za Srce Isusovo.

I tako prođe još jedan dan, dan koji je više nego bilo koji crkveni ili državni praznik okupio  Krstačana na jednom mjestu i s jednakim stremljenjem.

Možda je to sve tako i trebalo biti ili je ovo bila najbolja poruka koju bi nam poručili naši pokojni, a to je da se i dalje susrećemo i družimo u rodnom kraju.

Negdje sam pročitao; - Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve. Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života, u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti i molitva za njih.

Pa evo onda pravog rješenja za naš "problem". Dolazimo u rodne Krstatice barem na Dušni dan. Tako ćemo se ne samo odužiti mrtvima nego ćemo rodno mjesto zadržati kao mjesto u kojemu još ima života.

Što ne mogu živi to mogu mrtvi.

Do slijedećeg sastanka zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 2, 2014
Još je uvijek kalendarski ljeto, a vrijeme je toliko loše da više sliči kasnoj jeseni nego vrućem i suhom ljetu. Odjeća dugih rukava i kišobrani su daleko prisutniji nego suncobrani, sladoled i hladna pića. Noćašnje nevrijeme nije mi dozvolio da učvrstim san. Spavao sam s jednim okom i tako sve do ranih jutarnjih sati.

Probudio me umiljati cvrkut lastavica. Ispred kuće na rastegnutom električnom kabelu skupilo se jato od dvadesetak lastavica. Cvrkutom i pjesmom najavljivale su da će biti vedar i sunčan dan. Dva dana nije ih bilo. Ta stvorenja koja nagovještavaju proljeće naslućivale su dolazak oluje pa se sklonile na sigurno.

Od davnine se smatralo da su lastavice mitske ptice kojima se pridavala veća pažnja nego drugim pticama. Čovjek ih je štitio i puštao da u miru žive razvijajući svoje pokoljenje. Njihova gnijezda nisu se smjela rušiti i ptiće dirati. Znalo se da jednom srušeno gnijezdo lastavice više nikada neće obnoviti, iako se svake godine vraćaju u ista mjesta na gnijezda u kojima su se izlegle. I tako do smrti.

Pa nismo li mi slični lastavicama? I mi se vraćamo svakog ljeta tamo gdje smo prvi put ugledali sunce. Doduše, oni koji žive u blizini dolaze češće, a mi koji živimo dalje dođemo i ostanemo duže, kao i lastavice.

Broj onih koji su ove godine posjetili selo i rodbinu gotovo da je bio veći nego onih ljeta kada je sunce neumoljivo pržilo. A Krstačani kao da su prkosili lošem vremenu. Nisu odustajali od trdicionalnih akcija koje su bile neusiljeno planirane još u proljeće.

Tako se upravo završio otvoreni turnir u balotanju, koji je okupio znatan broj igrača. U takmičenju je učestovalo preko trideset igrača. No, ovogodišnje takmičenje značajno je što je iznjedrilo nekoliko mladih i darovitih igrača, koji su se ravnopravno nosili sa starim iskusnim vukovima. Zaista je bilo neobično ali izuzetno lijepo vidjeti kako momci od šesnaest i sedamnaest godina pobjeđuju svoje dojučerašnje učitelje.



Mladi momci; Joko Rošin, Marin Babićev, Stipe Topić, braća Joško i Jure Jurtalov, pa Mario i Kiki Žutoga, svojim dobrim igrama namučiše i izbaciše iz daljnjeg takmičenja mnogo iskusnije ekipe. Jedna ekipa formirana od gotovo golobradih mladića doprla je do polufinala i za malo da su se plasirali u finale. U tome ih je spriječilo njihovo neiskustvo, a ne loša irga ili superiorna igra starijih protivnika. Za pohvalu je da su svi ti momci rođeni i da ževe u Splitu, Zagrebu i koje-kuda drugdje, ali svake godine uporno se vraćaju u selo svojih djedova, kao lastavice u svoje gnijezdo.

U takmičenju je učestovalo osam ekipa po četiri igrača, tri u igri, a četvrti u pričuvi. Igralo se tradicionalno u dvije dobivene partije po 16 punata.

Potpuno zasluženo pobjedila je ekipa Gudelja u sastavu; Jozo Markuzinov, Ante Gudelj-Đinks i Ivica Ćiberov. Svojim dobrim izbijanjem i valjanjem pomogao im je Ministar Vranotin.

Zanimljivo je spomenuti da u finlu pobjednička ekipa nije igarala najbolje. Glavni "krivac" bio je Ćiberovac koji je u vrijeme igre svojim glasnim primjedbama, s jedne strane uveseljavao publiku, a s druge strane ljutio svoje suigrače. Njihov igrač, ponajbolji izbijač u cijelom turniru, Ministar, zato i nije igrao u finalnoj utakmici.

Ipak, cijeli turnir bio je na nivou dobrog i uljudnog ponašanja kako publike tako i igrača. Sve do finalne večeri vrijeme je bilo kakvo-takvo, a onda u trećoj odlučujućoj partiji finala došlo je do prekida zbog iznenadnog olujnog nevremena.

Prekidom turnira nije se umanjilo raspoloženje prisutnih. Dapače, prekid je donio nepredviđeno uzbuđenje u isčekivanju pobjednika. No, uz tri pečena janjeta, hladno pivo, vino i sokove,  druženje se nastavilo do jutarnjih sati. Mate Babićev, Sorok, Ante Jurtalov, braća Orlović, Marijan i Joko Katin, Maćo, Ića Matanov, Pere Martinov, Đinks i nekolicina drugih davali su ritam druženju. Raspoloženje je bilo doseglo vrhunac kada je pao prijedlog odlasku na jutarnju kavu čak u Imotski.

Turnir je nastavljen u nedjelju poslijepodne, kada su najboljima podjeljeni pehari.

Iste večeri dogovoreno je da se iduće godine, pored najboljih ekipa, proglasi i  nagradi najbolji igrač turnira za sveukupni doprinos u igri. Donator nagrade dragovoljno se javio Ljubić Ivanićev.



A tko je bio najbolji igrač ovogodišnjeg turnira? Ja svoj glas dajem Jozi Markuzinovu (na slici peti s lijeve strane). Smiren i staložen Jozo je bio uspješan u svim elementima igre. Podjednako je dobro valjao i izbijao. On je bio glavni oslonac pobjedničke ekipe.

Iako nije igrao finalnu utakmicu, Ministar je najbolje izbijao protivničke balota. Bio je standardan u izbijanju kroz cijeli turnir. Imao je preko 80% uspješnih pokušaja izbijanja, pa me čudi zašto ga u finalu njegov kapetan Ćiberovac nije postavio u ekipu.

Igrači i publika trebali bi se posebno zahvaliti Karmi i Luki Bajkovu koji su kroz cijeli turnir pružali im raznorazne usluge. Posebno što su u finalnoj večeri svim prisutnim u svom domu do ranih jutarnjih sati pružili nesebično gostoprimstvo.

Fotografije s turnira možete vidjeti na blogu ako pokrenete link; Foto album: Krstatice

Posebno veseli što je u publici bilo i onih najmlađih. Dok su stariji balotali, njih dvadesetak igralo je na susjednom terenu nogomet. Po završetku turnira zajedno s majkama i očevima učestovali su na večeri i nikome se nije spavalo.

Jednom sam na ovom blogu napisao da je nemoguće u Krstaticama povećati natalitet, naprosto zato što je nestalo reproduktivnog stanovništva. Raselili smo se po svijetu, ali je lijepo vidjeti kako djedovi i bake, očevi i majke dovode svoju djecu i unuke u Krstatice, pričajući im o prošlim vremenima, učeći ih starim seljačkim "sportovima". Balote, kartanje, šijavica i ganga bili su glavne razbibrige koje su uveseljavale naše stare i trudne djedove.  Zato i dalje nastojte dovoditi mlade ljude, prijatelje i rodbinu, neka upoznaju naše lijepo mjesto. Nemojte prekinuti lanac posjeta Krstaticama, ma koliko god bilo skupo u njih doći. Ne dozvolite da pestogodišnji trudi naših predaka postanu samo ruševine u koje nitko ne dolazi. Odužite im se barem na takav način. Da su živi bili bi nam zahvalni što smo nastavili tamo gdje su oni stali.

Smisao života i je prijenos vrijednosti s koljena na koljeno. Ma koliko god bili bogati, ma koliko god imali i izgradili, ako to nitko neće uživati onda vam je život bio uzaludan.  Zato i turnir u balotama, takmičenje u šijavici, kartama i pjevanje gange je ostavština koju moramo njegovati. To je naše obilježje po kojemu nas u svijetu prepoznaju. Budemo li dolazili i njegovali prošlost imati ćemo i budućnost. To je jedini mogući put u spas Krstatica od brisanja sa zemljopisnih karata.

Slijedimo lastavice i njihov životni put. Vraćajmo se u okrilje rodnih ognjišta. Dovodimo mlađe i podučimo ih starim običajima.

Dok budete vidjeli lastavice na žici i čuli kako zanosno pjevaju, znajte da u Krstaticama  još ima života. Lastavice ne grade gnijezda u napuštenim naseljima.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 27, 2014
Upravo je netko od vas kliknuo na blog Selo Krstatice i tako postao 20.000-ti posjetilac. Nekrijem istinu da sam jako ponosan što je u nepune tri i pol godine blog Selo Krstatice posjetilo dvadeset tisuća posjetilaca. Koliko je to puno najbolje se vidi ako se usporedi za isto razdoblje s ukupnim brojem posjetitelja  na utakmicama nekih nogometnih prvoligaša. Čak i Dinamo kao višegodišnji nogometni državni prvak na dvadeset utakmica zajedno nije imao više posjetitelja.

Tko bi se tome nadao? Poznato je da su Krstatice malo i neprimjetno mjesto, pa je bilo za očekivati da će blog biti slabo posjećen. Ipak, iznedadili bi se koliko je guglera iz raznih krajeva svijeta bilo na blogu.

Prema statistici koju je vodio davatelj usluge na blog su stizali blogeri sa svih strana. Gotovo da nema države iz koje netko nije bio na ovom blogu i tako preko njega čuo za naše malo mjesto. Najčešći i najbrojniji posjetioci dolazili su iz; Australije, zatim Indonezije, Novog Zelanda, Kanade, Argentine, Čilea, Poljske, Češke, Francuske, Ukrajine, Turske, Izraela, Avganistana, Luksemburga, pa i malog San Marina.

Začudo iz Austrije i Njemačke, gdje se nalazi najviše Imoćana iseljenika i njihove djece bilo je najmanje njih koji su kliknuli blog.

Od zemalja iz našeg okruženja gotovo redovne su posjete iz Slovenije, zatim Srbije, Bosne i Makedonije.

Da bi dobili kompletnu statistiku o blogu evo još nelokiko podataka koji su okarakterizirali blog, a vidljivi su samo vlasniku bloga. Stoga  ih želim prezentirati kako bi mogli ocijeniti uspješnost bloga i sadržaj koji je na njemu;

  • U Knjigu gostiju, pišući svoje prijedloge i zapažanja, upisalo se oko 400 posjetilaca.
  • Dvjesto komentara napisali ste u obliku kritika koje su se odnosile na sadržaj štiva, te primjedbe na postavljene fotografije. To je više od 3 komentara po naslovu, što je izuzetno dobar pokazatelj zainteresiranosti za postavljene teme.
  • Blog u svom žanru svrstan je na 164. mjesto, između više tisuća blogova otvorenih na platformi Indeks d o o.
  • Prema jednoj vanjskoj anketi, "vrijednost" bloga je veća od 6000 dolara. Nema potrebe objašnjavati što to znači. Ako se uzme da je blog ciljano napravljen na način da se na njemu neće reklamirati proizvodi, da neće biti golišavih fotki i bombastičnih naslova. Zbog toga sam s rejtingom bloga izuzetno zadovoljan.
  • U ove tri i pol godine napisao sam 61 naslov, koje da ih je prenijeti i urediti kao knjigu, ona bi imala više od 400 stranica.
  • Na blogu postoje tri foto linka, preko kojih je postavljeno preko 400 fotografija našeg mjesta i okoline.
Svakako se treba spomenuti da su vaši komentari bili uglavnom korektni, izuzev u jednom periodu, gdje je njihov sadržaj bio uvredljivog, podcjenjivačkog i nekulturnog sadržaja. Slobodu komentiranja na blogu i u Knjizi gostiju nisam ograničiavao. Svatko je mogao pisati po želji o svemu i svačemu i kod toga nije se trebalo registrirati, što je davalo punu tajnost identiteta onima koji su se javljali. Ograničenje sadržaja odredio je davatelj usluge, a ne ja. Za komentarima koji su izbrisani, ne mojom krivnjom, ne treba žaliti. Da su ostali na blogu samo bi dali "gušta" onima u kojima leži zao duh, a ne duh tolerancije.

Također treba spomenuti da sam tokom prošlog vremena bio prinuđen promijeniti Knjigu gostiju. Staru se Knjigu nije moglo inicirati - učitati, vjerojatno zbog neke greške u sistemu, što je izazvalo gubitak svih vaših zapisa koje ste u nju pohranili. Žao mi je za konstruktivnim napisima Ante Lizatovića, pjesmama Ivana Krstačkog i svim dobronamjernim komentarima. Bude li tehnika dopustila rado ću ih vratiti i pohraniti u  novoformiranu Knjigu.

Zahvaljujem se svima vama koji ste posjećivali blog i čitali moja štiva. Za pohvalu je da ste na njih reagirali na kulturan i tolerantan način, što mi daje snagu za daljnje djelovanje i pisanje.

Posebno se želim zahvaliti Anti Lizatoviću i Ivanu Guću što su mi ustupili neke svoje fotke i tako mi pomogli u ostvarivanju mojih zamisli.

Na kraju, postavlja se pitanje nije li blog mogao biti bolji i interesantniji. Svakako da je mogao, ali uz puno više posla i studioznijeg rada, te neizostavnu vašu pomoć. No, suradnja je nažalost između nas izostala.

Krstačani u svom mlađem pokoljenju imaju dovoljno vrijednih i učenih ljudi koji su svojim učešćem, primjedbama i prijedlozima mogli značajno utjecati na sam izgled bloga i odabir tema na njemu. No, opet se pokazalo da je naša stara boljka bila jača od nas; - nije to moj posao, neka to radi netko drugi.

Meni kao autoru savjest je čista. Svoje rodno mjesto nastojao sam preko bloga učiniti dostupnim jednako tako kao da je najvažnije mjesto na kugli zemaljskoj.

Koliko sam u tome uspio i nije jako bitno. Učinio sam onoliko koliko sam znao i mogao. Stoji činjenica da je to nešto što je učinjeno ipak puno puno više od onoga što je bilo prije. Zato mi dopustite da ostanem u uvjerenju da sam učinio nešto što bi u budućnosti nekome moglo biti od koristi. To mi je bila osnovna i jedina namjera.

Svakako, ne žalim niti za uloženim trudom ni potrošenim vremenom. Sve sam radio iz silne ljubavi prema rodnim Krstaticama, mjestu, koje ni pod koju cijenu ne smije ostati bezimeno.

Što bi se trebalo još na kraju reći? Ništa posebno, osim da bih izuzetno bio počašćen kada bi moj skromni rad bio u službi budućim pokoljenjima barem kao podsjetnik na Krstatice kao mjesto njihovih korjena.

A ja?? Što ja?? Ja ću uz pomoć nekih od vas krenuti lagano dalje. Moje stare kosti ne dozvoljavaju brza kretanja i nagle zaokrete. Zato vas pozivam sve da idemo zajedno dalje prema drugih 20.000 tisuća posjeta. Pomozite mi!!

Eto dragi moji do nekog idućeg štiva ostajte mi zdravi i veseli.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2014
Koliko je u prošlosti narod imotske krajine bio vezan za Bosnu i Hercegovinu, najbolje pokazuje činjenica da su gotovo sva njegova kretanja bila usmjerena preko Bosne i Hercegovine. Možda je to bilo i zbog, za ondašnje vrijeme, izuzetno dobre cestovne povezanosti dok su putevi preko Splita bili rezervirani samo za one koji su išli u prekomorske zemlje; Australiju, Novi Zeland i Sjevernu Ameriku.

U prošlosti, Imotsku su krajina s Bosnom i Hercegovinom povezivale dvije odvojene autobusne linije, koje su držala braće Borić iz Imotskog. Svakodnevno se putovalo jednom od Imotskog do Čapljine, a drugom prugom od Imotskog do Mostara. I Čapljina i Mostar, s ostalim svijetom, bili su povezani uskotračnom željeznicom pravcem Sarajevo - Vinkovci. Vinkovci su oduvjek bili željezničko raskršće, preko kojega su naši djedovi i očevi išli na omiljeno odredište, Osijek.

Mnogi momci iz Imotske krajine baš spomenutim pravcem otišli su i skrasili se u Osijeku, najprije privremeno, a kasnije i sa stalnim boravkom.



           Ivanić i Danko Ličkin sjede na krovu autobusa, a Lazo prati situaciju

U predratno vrijeme nije bez razloga Osijek nazivan glavnim gradom Dalmacije.

Privremeni radovi u Osijeku bili su rezervirani za jesensko vrijeme, a glavninu sezonske radne snage "progutale" bi uglavnom građevinske tvrtke, a ponajviše jematva šećerne repe.

Tako je i ne mali broj Krstačana, poslije odrađenih poslova i obranih plodova na vlastitoj zemlji, odlazilo na sezonske radove u Osijek i okolna slavonska polja.

Među prvima su se otisnuli Lišnjići; Ante i Danko Ličkin, zatim Maćan i Pejdić, a kasnije Dankara i Jurina. Iz Sredine sela redovno su prema Slavoniji išli braća Baraba i Munjac Rošin, Vice Rošin, Kršćanin Jagnjića, Lazo, Ivanić, Žuti i braća mu Luka i Stipe, te Vuko. Iz Donje Zečevine nezaobilazni putnici bili su Joko Rakušin i Šanje, te nekoliko momaka iz Pavičića i Prančioka.

Odlazak na privremeni rad u Slavoniju nije bio toliko tegoban. Naprotiv, mnogi su mu se veselili, ako ništa drugo onda zbog toga što se radeći moglo zaraditi, a tada i nešto više trošiti na vlastiti život.

Odlazilo se krajem osmog mjeseca, a vraćalo za Božić u obaveznom i zajedničkom povrataku. Zašto je važno spomenuti sezonski rad na koji su odlazili ljudi i momci biokovskog podneblja? Pa, uglavnom zbog toga što je odlazak u Slavoniju na privremeni rad za neke obitelji bio jedini izlaz da prežive zimu i proljetnu glad. Istine radi, siromaštvo i bijeda bili su do te mjere gospodari ljudskih života da mnogi iako su htjeli nisu mogli krenuti na put. Ostali su jer naprosto nisu imali novca da plate putne troškove. Zbog toga čekalo ih je dugo i gladno proljeće.

Sezonski rad progutao je najviše radnika bez zanata i zanimanja. Nadnice su bile male i teško se moglo uštedjeti, a ako se nešto i zaradilo onda se to teško trošilo. Trebalo je nešto sačuvati i donijeti u ostatak obitelji.

Da bi uvećali zaradu sezonci su morali, pored redovnog posla, danonoćno raditi i druge raznorazne poslove. Osječkim obiteljima pomagali su u raznim poslovima. Radili su sve, od čišćenja fekalnih jama, krečenja i čišćenja stanova pa do pripreme drva za zimu. Stotine i stotine vagona cementa, ugljena, građevinskog materijala i drugih roba na željezničkoj stanici prešlo je preko vrijednih krstačkih leđa. Ipak najomiljenija zarada bila je ona koju su dobivali od osječkih gopođa. Nedjeljom u jutro obrijani, čisti i uredni stizali bi na gradsku tržnicu, nudeći se osječkim gospođama da nose korpe u koju su one smještale kupljene namirnice. Za svoje usluge nisu imali određenu cijenu, jer su otkrili da su bolje prolazili i više dobivali od dragovoljnosti gospođa.

I pored sveg truda teškom mukom se uvećavala zarada. Naročito je bilo teško onima koji su pušili. Cigarete su bile skupe, a lula se nije smjela pušiti. Da bi zadovoljili svoje potrebe, skupljali su na tramvajskim stanicama odbačene čikove, mrvili ih, krišom s njima punili lule i pušili. Skupljanje čikova bilo je ponižavajuće i sramotno. Zato su imali štap na čijem je vrhu bio oštar čavao s kojim bi neprimjetno nabadali čikove.

No, neki od njih niti su skupljali čikove niti su poslije radnog vremena bilo što drugo radili. Oni su redovno sjedili po gostionicama i gostili se uz teško zarađeni dinar.

Odlazak i povratak sezonaca bili su zajednički. Svi su se dobro međusobno poznavali, jer kroz dugi niz godina njihov sastav nije se mijenjao. Uvijek su to bili isti ljudi. Život u tuđini bio je kao da su živjeli u vojarni. Smještaj i hranu imali su organizirano u zajednici, pa i u slobodno vrijeme nisu se razdvajali. Pored svih tegoba koje su ih pratile bio je to ipak život pun druženja i zajedničkih akcija. Doživljaji i raznorazne dogotovštine koje su se, nakon napornoga rada, među njima događale i danas se prepričavaju, iako su njeni akteri već odavno mrtvi.

Vjerojatno ste čuli za onu uzrečicu; "Niti valja kao Joko, niti kao Vuko", no siguran sam da ne znate kada je i zbog čega nastala.

Pa evo priče.

Tamo negdje 1936. godine grupa Krstačana vraćala se kući. Put ih je vodio vlakom iz Osijeka do Mostara, te od Mostara do Imotskog Borićevim autobusom.

Bila je to čudna grupa ljudi, koja se razlikovala od ostalog svijeta. Već u Sarajevu su punili džepove sitnim kamenčićima kako bi u baštama uz željzničku prugu gađali mlade žene u feredžama i dimijama.

Njihova prtljaga bila je velika, teška i čudna. U velikim ruksacima bilo je svega i svačega. Kući u siromaštvo nosilo se sve što se moglo naći na otpadu ili što je bilo odbačeno na osječkim gradilištima. Iz pretrpanih ruksaka virile su željezne šipke, kolutovi žice, razni alati, male limene peći-furone, pamučne krpe uzete iz šećerane, zidarski alat, a bogme našao se i jedanom dobar komad željezničke tračnice.

Svakako se treba spomenuti da se u njihovim ruksacima mogla naći i pokoja kocka šećera, naročito kod onih koji su radili u šećerani. Svakodnevno, ali kriomice iznosili bi po pregršt šećera, te ih ljubomorno čuvali dok nisu pošli kući. Te famozne kocke šećera vrlo teško su se iznosile iz šećerane. Na porti su ih čekali strogi čuvari. Jedan od najstrožih stražara bio je Lazo Bojkin, Krstačanin, koji je samo rijetkima progledao kroz prste, kada bi im na pregledu pronašao šećer. 

Dobiti kocku šećera za Božić bila je prava rijetkost. To je bilo rezervirano samo za one koji su bili najbliži srcu; roditelji, djeca, obećane djevojke, mlade majke i jako bolesni. Kocka šećera kao rijetki slatki zalogaj oduvijek je pobuđivao među sirotinjom veselje i radost.  No u nekim ruksacima našlo se i pokoji komad kao snijeg bijele slanine. Prije toga, neke obitelji, rijetko da su  u obroku imale svinjetinu.

Grupa s tako teškim ruksacima uputila se, dakako pješke, iz Imotskog u Krstatice. Negdje na pola pute, kod Tole, bilo je ugodno odmorište gdje bi putnici redovno zastali i predahnuli. Tu bi se popilo i pokoju čašu vina, te nastavilo dalje. I naša grupa nije iznevjerila tradiciju. Kupljeno je i popilo se nekoliko litara vina. Ne previše, žmul po glavi. Svi su platili svoje, čak i oni koji su nesretni dinar čvrsto držali u dubokim džepovima.

Put su nastavili preko Šućurova Sedla, zastajkujući kod Levaduše prije penjanja uz strminu Osoja.

Već umorni s prepunim i teškim ruksacima došli su na vrh. Na Gomelicama, kod Ljubićeve ograde, bio je zadnji odmor prije rastanka i dolaska u selo. Tu se je obično između pušača razmjenjivao duhan, te popilo zadnje gutljaje rakije, ako je netko imao. Uglavnom tu je bilo mjesto na kojemu su se svodili računi, prepričale zadnje dogodovštine, a stotinjak metara dalje se rastajalo. Jedni prema Lišnjićima, drugi prema Zečevini, a treći u Sredinu sela.

Posjedalo bi se po okolnom kamenju i temeljima nikada izgrađene kapelice, veseleći se što će uskoro vidjete obitelj i svoje najbliže.

Padale su šala i priča o svemu i svačemu, a najviše o radu u Osijeku i o načinu na koji se zarađivalo. U jednom trenutku prevladala je zajednička radoznalost. Netko je predložio da se svako od njih pojedinačno izjasni o visini svoje ušteđevine. I tako je počela "ispovijed"o novcu kojega su zaradili i donijeli.

Najmanju zaradu nosio je Šanje, svega 200 dinara. On je bio invalidan na nogu pa je teškom mukom nalazio dodatne poslove. Veći dio među njima raspolagali su zaradama između 250 i 350 dinara. Ispostavilo se da je najviše zaradio i uštedio Vuko, oko 400 dinara. Bila je to značajna cifra. Za 400 dinara moglo se kupiti 400 kilograma pšenice, što je za jednu osrednju obitelj bila osigurana bezbrižna zima.

Kada je došao red da se očituje Joko Rakušin, svi su se začudili kada je iz džepa izvukao dva dinara i bacio ga među gustiš, govoreći; "Kad nema više, netriba mi ni ovo".

Društvo je odmah usporedilo Vuku i njegovu zaradu s Jokom i njegova dva dinara. Vuko je bio izuzetno štedljiv čovjek i jedan od onih koji nije kupovao duhan iako je bio strastveni pušač. Volio je i popiti, ali nije išao po gostionicama. Dok je Vuko skupljao čikove kako bi što više ostalo novca za mnogobrojnu obitelj, Joko nije štedio. Bio je bekrija, koji nije trpio ni glad niti žeđ. Što bi zaradio to bi i potrošio.

Ova priča se godinama diskretno širila među Krstačanima. Redovno su uspoređivali Vuku kao škrtog čovjeka s Jokom kao predstavnika rasipništva, sve dok netko nepoznat iz naroda nije izrekao; "niti valja kao Joko niti valja kao Vuko", misleći na ono, da nije dobro biti niti jako škrt niti rasipnik.

Za života, Vuko i Joko nikada se nisu ljutili na onoga tko bi ih spomenuo po ovom istinitom događaju.

Oni već davno nisu među živima, ali pokoljenja će ih spominjati preko izreke nastale u razdoblju nihova mukotrpnog života. Teško življenje i patnje nisu ih sprečavale da budu međusobno tolerantni ljudi, ljudi od veselja, dobrog duha i bez ljutnje. Potpuno sam uvjeren da niti meni ne bi zamjerili što sam ih  u ovoj priči spomenuo. Zato, neka svi počivaju u miru. Hvala im na svemu što su činili da bi mi danas postojali.

Eto i ovo je jedna priča iz života naših predaka, na kojoj se iznjedrila jedna izuzetno mudra izreka.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2014
Bilo je pred božićno vrijeme. Zima je puno ranije stigla nego što se očekivala. Bura, taj snažni i vrlo hladni vjetar gurao je sve ispred sebe pa i rijetke ljude koji su se zatekli na otvorenom. Iz kuća su izlazili samo oni koji su imali dobar razlog. Snijeg rijetko pada u vrijeme jake bure, a ako pada onda znatno otežava sve vanjske aktivnosti. Zakloni nisu preporučivi kao sklonište, jer obično u njih bura nagoni snijeg u smetove, često i veće od 5 metara.

Nekadašnje življenje na selu imalo je karakteristiku velike bijede i siromaštva, koje su redovno pratile razne bolesti. U takvim okolnostima ljudska bića postaju potpuno ništavna i bespomoćna.

Krstatice su se odavale baš kao mjesto zaostalosti, izoliranosti, siromaštva i bezizlaznosti. Nije bilo prijevoznih sredstava, telefona, autobusa, a u slučajevima kada se trebalo  liječnika moralo se k njemu ići pješke.

Koja ironija. Pa onaj tko može pješke otići u Imotski k liječniku taj nije bolestan.

Vrlo visoka tjelesna temperatura ukazivala je da tijelom hara nepoznati upalni proces. Dijete, mala Zorka, bila je na umoru. Disanje joj je bilo isprekidano i teško, gotovo ga se nije čulo. Već treći dan ništa nije jela. Zatvorene oči kao da je u dubokom snu, a zjenice jedva da  reagiraju. Ako se nešto odmah i brzo ne poduzme dijete će umrijeti. U susjedstvu već ih je troje umrlo. Što poduzeti uz ovakovo grozno nevrijeme, a najbliža pomoć je više od 17 kilometara daleko. Nitko nije vidio izlaz iz nesretne situacije. Preostalo je samo bespomoćno čekanje kraja. Pamet je stala, a mišići gotovo da ne reagiraju.

No, u ovakvoj bezizlaznosti javilo se srce. Ljudski organ koji će donijeti i izvršiti svaku odluku. Ono jedino ima hrabrosti početi neravnopravnu borbu između života i smrti. Bezbrojne prepreke koje  prate siromašvo biti će savladane na najbolji način. Jedino ono ima vjeru u sebe, da može!

Iako iznurena teškom plućnom bolešću, Anica sa Zorkom u naručju zamotana u posuđeni plet krenula je put Imotskog. Sama, bez odmora, kroz bespuće uz pratnju velikog nevremena za nekih šest sati pješačenja stigla je u Imotski noseći polumrtvo dijete. Nema se vremena za čekanja, bolesna curica samo što nije izdahnula.

Doktor je Tonković pregledom ustanovio da je Zorka  zaražena difterijom, za ono vrijeme vrlo opasnom, zaraznom i smrtonosnom bolešću. Prepisao je udarnu dozu lijekova koji su u onim vremenima bili na raspolaganju, s uputom da ih dijete treba koristi svaki sat. Također, majci nije zaboravio spomenuti da će djete ozdraviti ako ne umre u narednih 20 sati.

Iz Imotskog, gdje ju je sačekao muž, morali su se vratiti u Krstatice, dakako pješice. Oboje su pošli put sela naizmjenično noseći bolesno dijete. Nevrijeme je sve više prijetilo, pa je nastala utrka ljudskih mogućnosti s nedaćama.

Na Kamenmostu sustigao ih je Ljubić Račijin, koji se također vraćao kući. Videći ih da s teškom mukom nose dijete, ponudio je svoju pomoć, procjenjujući da bi za vidjela teško došli doma ako im ne pomogne. Uzeo je Zorku u naručje i više ju nije ispuštao sve dok nisu stigli. Putem se nitko nije odmarao pa ni Ljubić. Premda je nosio malu bolesnicu stalno je požurivao roditelje kako bi čim prije stigli i izbjegli duboku noć.

U kratkotrajnim zastojima da bi predahnula iznemogla i bolesna majka, revno je hrabrio roditelje da je curica živa, jer još uvijek osjeća toplinu njenog tijela. Nije ju ispuštao iz naručja, mrmljajući sebi u bradu, gotovo se zaklinjući, da će mu biti snaha ako preživi. Bio je veliki optimist i nije se predavao.

Neprestano su se žurili, ali zbog iscrpljenosti bolesne Anice, koja je već preko deset sati u pokretu, te zbog hladnoće, vjetra i snijega, koji je počeo padati, nije se moglo tako brzo napredovati. Vrijeme Ave Marije bilo je davno prošlo kada su ukućani preuzeli malu bolesnicu iz ruku čovjeka koji ju je neprekidno nosio. Ukočene ruke, te vrijedne ruke, koje su od kamena znale napraviti gotovo sve, ostale su dugo u položaju kao da je dijete još uvijek bilo u njima.

Premda rastom malen, Ljubić se pokazao kao jako srčan čovjek. Trebalo je više od 15 kilometara po bespuću Šućurova sedla i Osoja nositi, bez odmora, bolesno trogodišnje dijete. Bio je iscrpljen ali se nije micao od djeteta sve dok nije došlo ono vrijeme koje je najavljivalo život ili smrt. Ostao je zajedno s ukućanima i rodbinom čekati da prođe 20 sudbonosnih sati. Kritično vrijeme lagano je prolazilo. Nitko nije spavao. Jedini pokazatelj da li bolest napreduje ili se smiruje bio je toplomjer.

Kako je rekao liječnik, udarna doza lijeka trebala bi učiniti svoje. Ili će nastupiti naglo poboljšanje ili iscrpljeni organizam neće izdržati. Prošlo je onih dvadeset kritičnih sati, ali nitko se nije usudio izmjeriti temperaturu. Tek kada se pred jutro mala bolesnica počela micati i ravnomjerno disati bio je znak da će sve biti u redu i da muka nije bila uzaludna. Malo iza, toplomjer je pokazao da temperatura pada, što je bio najbolji pokazatelj da se tijelo oporavlja. Dijete je spašeno zahvaljujući srčanosti njeme majke. Svakako i slučajni prolaznik Ljubić odigrao je značajnu ulogu u spašavanju djeteta. Da nije bilo njega vjerojatno bi sve završilo drugačije.

Mala se Zorka oporavila i kroz vrijeme izrasla u zgodnu djevojku. Dvije prijateljske obitelji, pored želje da budu rodbina nije se ostvarila. Putevi sudbine često ne idu u pravcu naših želja. No, ne treba žaliti. Ponekad nas život uvjeri da je prijateljstvo jednako vrijedno kao i rodbinska veza. Tako je nekad bilo tako je i danas. 

A srce, što s njim? Kada ljudski um ostane paraliziran jer se sukobio s neriješivim problemom, tada stupa na scenu plemeniti organ našeg tijela, naše srce. U takvoj situaciji srce podređuje sebi i snagu i pamet, te pronalazi načine po kojima rješava gotovo neriješivo. Tako je bilo i ovoga puta.

U spomen na moju majku.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2014
Prije par godina pođoh u Imotski da unucima pokažem jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.

Autopoduzeće Imotski bilo je jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi se u Autopoduzeću. Dolaskom iz vojske na ist način se i Marijan zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila bilo je da su vozači početnici najprije morali ispeći zanat vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i prešli voziti u putnički promet.

Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava soc raspodjela.

Suvozač je imao dužnost da se brine za stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno prisustovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara naručitelju.

Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu, tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.

Pričalo se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.

Marijanu je već bilo dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.

Jednog dana krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga što je sreo nekog poznatog što je s njim buo u vojsci. Naoko bez i malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.

Suvozač je dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije. Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe  i umjesto da odmoran sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao. Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu u Imotski.

Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put Imotskog.

Zadnje što je vidio od Ante bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije stigao.

Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše gdje mu je suvozač. Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te im već sve ispričao.

Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio da mu pošalje novac preko brzojava.

Novci su Anti stigli, a on zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.

Poslije ovoga Anti su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.

Nisam baš puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog jezera.

Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće nikada više ponoviti.

A ja?  Ja se sada kajem zato što nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 18, 2014
Bilo je to davno, tu negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. U školi se pronio glas da je stigla pomoć Crvenog križa, koja se trebala podjeliti među učenicima.

U razredu na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bonbona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica. Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji  mašta o blagostanju.                                              

Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najrađe bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta;  mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.

Svoj paketić ljubomorno sam čuvao, te ga donio kući pokazati ukućanima. Također, odmah sam odlučio da s nikim neću dijeliti svoje šljive.                                                                                                                                                                         Izišao sam pred kuću te počeo hlapljivo jesti mojih 10 šljiva, a jedino baba Mara imala je hrabrosti da me još jednom zamoli za jednu šljivu. Ni ona nikada prije nije imala priliku kušati suhe šljive. Nikakve molbe nisu omekšale "srce kameno" i šljive sam pojeo sam.                   

Od toga dana prošlo je podosta godina, ali u mojim mislima nije izblijedilo sjećanje na slučaj sa šljivama. Puno puta sam se prisjetio tog događaja koji je, što sam bio stariji, sve više u meni ostavljao neku gorčinu i tugu. Posebno mi je žao što tih nesretnih desetak šljiva nisam podijelio barem s mojom babom. Bila je stara i nakon nekoliko godina iza toga je umrla. Ni ona nikada prije nije imala priliku okusiti suhe šljive. Moja joj je dječačka sebičnost to uskratila.                                                                                                                                                                    Svjestan sam da je danas kasno za kajanje i ispravljanje vlastite greške. Ništa se više ne može izmijeniti, jer onih prema kojima nisam postupio dobro više nema među živima.

Danas se pitam; zašto mi se taj mali paketić suhog voća toliko usjekao u sijećanje? U mojem djetinjstvu bilo je i gorih stvari pa mi ipak danas ne dolaze u misli. Možda je to sve zbog mog poimanja življenja i načina života u kojemu držim da grijeh nitko ne može oprostiti.

Zato, budite iskreni, dobri i pošteni i nastojte drugima činiti zadovoljstvo, djeleći s njima sve i tugu i radost, onda će vam vlastiti život biti potpuniji i ugodniji.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Nema zapisa.
Brojač posjeta
26220
 
Index.hr
Nema zapisa.