Priče i fotografije podbiokovskog sela Krstatice
Selo KRSTATICE
Nema zapisa.
Blog
subota, ožujak 22, 2014
Prije par godina pođoh u Imotski da unucima pokažem jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.

Autopoduzeće Imotski bilo je jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi se u Autopoduzeću. Dolaskom iz vojske na ist način se i Marijan zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila bilo je da su vozači početnici najprije morali ispeći zanat vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i prešli voziti u putnički promet.

Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava soc raspodjela.

Suvozač je imao dužnost da se brine za stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno prisustovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara naručitelju.

Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu, tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.

Pričalo se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.

Marijanu je već bilo dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.

Jednog dana krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga što je sreo nekog poznatog što je s njim buo u vojsci. Naoko bez i malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.

Suvozač je dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije. Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe  i umjesto da odmoran sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao. Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu u Imotski.

Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put Imotskog.

Zadnje što je vidio od Ante bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije stigao.

Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše gdje mu je suvozač. Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te im već sve ispričao.

Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio da mu pošalje novac preko brzojava.

Novci su Anti stigli, a on zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.

Poslije ovoga Anti su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.

Nisam baš puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog jezera.

Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće nikada više ponoviti.

A ja?  Ja se sada kajem zato što nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

krstatice @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 18, 2014
Bilo je to davno, tu negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. U školi se pronio glas da je stigla pomoć Crvenog križa, koja se trebala podjeliti među učenicima.

U razredu na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bonbona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica. Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji  mašta o blagostanju.                                              

Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najrađe bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta;  mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.

Svoj paketić ljubomorno sam čuvao, te ga donio kući pokazati ukućanima. Također, odmah sam odlučio da s nikim neću dijeliti svoje šljive.                                                                                                                                                                         Izišao sam pred kuću te počeo hlapljivo jesti mojih 10 šljiva, a jedino baba Mara imala je hrabrosti da me još jednom zamoli za jednu šljivu. Ni ona nikada prije nije imala priliku kušati suhe šljive. Nikakve molbe nisu omekšale "srce kameno" i šljive sam pojeo sam.                   

Od toga dana prošlo je podosta godina, ali u mojim mislima nije izblijedilo sjećanje na slučaj sa šljivama. Puno puta sam se prisjetio tog događaja koji je, što sam bio stariji, sve više u meni ostavljao neku gorčinu i tugu. Posebno mi je žao što tih nesretnih desetak šljiva nisam podijelio barem s mojom babom. Bila je stara i nakon nekoliko godina iza toga je umrla. Ni ona nikada prije nije imala priliku okusiti suhe šljive. Moja joj je dječačka sebičnost to uskratila.                                                                                                                                                                    Svjestan sam da je danas kasno za kajanje i ispravljanje vlastite greške. Ništa se više ne može izmijeniti, jer onih prema kojima nisam postupio dobro više nema među živima.

Danas se pitam; zašto mi se taj mali paketić suhog voća toliko usjekao u sijećanje? U mojem djetinjstvu bilo je i gorih stvari pa mi ipak danas ne dolaze u misli. Možda je to sve zbog mog poimanja življenja i načina života u kojemu držim da grijeh nitko ne može oprostiti.

Zato, budite iskreni, dobri i pošteni i nastojte drugima činiti zadovoljstvo, djeleći s njima sve i tugu i radost, onda će vam vlastiti život biti potpuniji i ugodniji.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 18, 2014
Koje događaje pamtite iz svoga ranog djetinjstva? Često se puta pitamo kada smo prvi puta počeli pamtiti. Prve slike zapamtili smo onako kako su vidjele taj događaj dječje oči i  obično se cijeli događaj usječe u pamćenje preko jedne jedine slike. Ta jedna slika podsjeća nas i razjašnjava cijeli događaj, ma kako god on izgledao i u stvarnosti dugo trajao.

U ovom napisu opisati ću jednu moju od najranije zapamćenih "slika". Preko nje pamtim događaj i ljude koji su bili učesnici u događaju. Dogodilo se to davno, potkraj sedmog mjeseca 1944. godine. 

"Vidim" oko sebe veliku vatru. Pojata pokrivena slamom puna suhe djeteline i trave brzo se pretvorila u ogromnu buktinju. Zapalila se i slama u guvnu u kojemu Ćosa i stric Joze  vršu Markanuši Letića pšenicu. Na prostoru između pojate i guvna ostao sam sam okružen dimom  i velikom vatrom. Moj pratioc, Bajak, koji me doveo na guvno, negdje je bio već šmugnuo. Plakao sam od straha i od bolova koje su mi nanosili dim i velika vrućina. Dozivao sam strica sve dok se nije pojavila njegova čvrsta i jaka ruka koja me je zgrabila kao mačića i prenijela preko gorućeg guvna i doslovce bacila na ledinu daleko od vatre. Ćosa je nastojao odvezati i istjerati uplašene i uznemirene konje iz vatre kako ne bi izgorjeli.

Sve što se tada dešavalo sjećam se maglovito, osim lika onoga koji me je izvukao iz vatre. Najvjerojatnije zbog šoka i straha njegov lik toliko se usjekao u moje sjećanje da ga "vidim" tako jasno kao da smo se jučer sreli. Još mnogo godina poslije Ćosu sam viđao bezbroj puta, ali danas se bolje sjećam Joze nego njega.

Kažu da me je Joze jako volio. Darivao bi me bonbonima i kolačićima kupljenim na dernecima ili u Imotskom. On i njegov otac Čavuš stalno su me nosali na mjesta gdje su radili. U to vrijeme bio sam prvi i jedini muški potomak u obitelji Topić, ali ja se toga ničega ne sjećam.

Ma koliko god se trudim da pokrenem memoriju u njoj nema drugih slika niti iz vremena prije niti kasnije od ovog nesretnog slučaja. Ranije vrijeme nisam upamtio jer sam bio suviše mali, a u kasnije nije bilo ničega čime bi mogao popuniti sjećanje, naprosto jer je stric nestao odmah poslije ovog požara.

Gdje i kamo je nestao? Vraga je nestao. Bio je naprosto odveden, prisilno. Rastanak s njime bio je težak, kao da je znao da se više nikada neće vratiti rodnoj kući. Od kada je otišao stariji su o njemu pričali lijepe i umiljate priče, a naročito od onog dana kada je došla obavijest da je poginuo, negdje tamo daleko.                     

U spomen i zahvalnosti što me je spasio, dužan sam napisati barem o tome kako je izgledao i pod kakvim je okolnostima izgubio vlastiti život.

Bio je niskog rasta. Ne viši od 165 centimetara, ali nevjerojatno jak i izdržljiv u zemljoradničkim poslovima. Nije bio oženjen. Vesele prirode. Omiljen. Poslušan. Uglavnom, osoba koju su svi htjeli imati u svojoj blizini. Poslije izlaska iz domobranske vojske živio je s braćom Stipom i Žutim, te majkom Lišnjušom.

Nije bio sklon partizanskom pokretu kao ostali Topići. Veliki utjecaj na njega imala je njegova djevojka, Ruže Bojkina, čija je obitelj drugačije mislila i sklonija bila NDH.

Rat ga je zatekao u Krstaticama, a krajem ljeta 1944. godine  partizani su ga mobilizirali u svoje redove. Ušao je u sastav 19. ili 26. dalmatinske divizije, koje su bile djelovi 4. Armije, formirane isključivo za oslobađanje Istre i Trsta.

Pouzdano se znade da je učestovao u borbama za Knin, a kasnije i u završnim borbama za oslobođenje Hrvatskog primorja i Rijeke. Vjerovatno je poginuo u borbi za Klanu (mjesto kod Rijeke) između 24. travnja i 3. svibnja 1945. godine.

U toj borbi u povijesti poznatoj kao "Krvava Klana" ukupno je poginulo 2305, ranjeno 7053, a još nestalo 384 borca. Za tako velike gubitke partizana uglavnom su bili krivi zapovjednici divizija zajedno s ruskim vojnim savjetnicima, koji su ratne operacije vodili po takozvanoj "ruskoj taktici frontalne borbe". Nije rečeno da je takva taktika ratovanja odabrana upravo zbog sastava 4. Armije, u kojoj je od 58.000 boraca bilo 40.000 Hrvata uglavnom onih koji nisu bili posve za partizanski pokret, pa su vjerojatno kao takvi bili žrtvovani. To potvrđuju mnogi učesnici bitke preko pisanih dokumenata.

Odmah poslije bitke nastao je sukob i skandal između partizanskih zapovjednika zbog međusobnog optuživanja za velike gubitke dalmatinskih divizija. Desilo se to u Crikvenici gdje su se načelnik Generalštaba JA general Arso Jovanović i zapovijednik 26. dalmatinske  divizije general Božo Božović, toliko sukobili da je došlo do upotrebe osobnog naoružanja.

O tome kako se vodila bitka kod Lubana, utvrđenog brda izmeđi Rijeke i Klane gdje je i bilo najveće stratište partizana, najbolje govori izvještaj generala Jovanovića Titu, u kojemu se gotovo hvali da su partizani pokušavali zauzeti izuzetno dobro i smišljeno njemačko utvrđenje Luban nizom juriša "u glavu" uz velike gubitke. Dalje u izvještaju stoji da su u tim jurišima naročito stradali "disciplinski"odredi.

Tito je za takav pokolj okrivio Jovanovića, ali kakva korist od toga. Mrtvi se nisu mogli vratiti. 

To je bio najveći pokolj Hrvata u povijesti. Jedino ih je na Sutjesci stradalo više.

Prema pričanju preživjelih Krstačana, također učesnika te krvave bitke, među poginulima bio je i moj stric Joze. Nije poznato gdje su sahranjeni posmrtni ostaci Joze Topića. Njegovi suborci danas počivaju na grobljima u Klani, Sušaku i Kozali. Vjerujem da je i on među njima.

PS.

Iza svršetka rata, točnije 11. kolovoza 1948. godine, na jugoslavensko-rumunjskoj granici  generala Arsu Jovanovića, najvjerojatnije glavnog krivac za pokolj kod Klane, ubili su jugoslavenski graničari u pokušaju bijega u SSSR.

Rekao bi ja da ima Boga!!

Za ovo štivo koristio sam dostupne podatke prezentirane na internetu autora Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije", te zapis i publicirano predavanje gospodina Vladimira Tonića.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!  

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 21, 2013
Druga polovica dvanaestog mjeseca s pravom se smatra vremenom radosti i veselja. To je vrijeme Božića, božićnih i novogodišnjih praznika. To je vrijeme najsrdačnijih druženja i posjeta rodbine i prijatelja. Vrijeme kada su se zavađeni mirili, zaljubljeni ženili i udavali, vrijeme kada su se vraćali dugovi, darivali roditelji i djeca, kumovi i prijatelji. Uglavnom bila su to vremena kada su se ljudi osjećali posve drugačije. No u našem podbiokovskom kraju bilo je i drugih razloga za veselje. Jedan od njih bila je "vaga". O čemu se radi, vi mlađi pročitajte, a vi stariji prisjetite se najljepšega što je prošlost darivala.

Mlađi naraštaj sigurno nije upoznat da se u Krstaticama i cijeloj imotskoj krajini nekada uzgajao duhan. Bio je to izuzetno kvalitetan proizvod preko kojega su seljaci mogli doći do gotovog novca. Istine radi osim duhana vršeni su i otkupi višanja, višnjaka, vune, vrijeska, kadulje i drugog ljekovitog bilja. Mnoge obitelji su vidjele svoju dobit u spomenutom pa su se maksimalno koncentrirali na njihovu proizvodnju, pripremu i prodaju.

Duhan je kultura koja je zahtjevala puno pažnje i posla, ali ne i jaku radnu snagu. Poslove su uglavnom obavljali djeca, žene i starci.

Duhan smo počeli uzgajati davne 1884. godine, a po nekim zapisima i prije. No, te godine Austrougarska vlast donijela je zakon i pravila o uzgoju duhana. U Imotskom, kao središtu krajine, šest godina kasnije izgradili su otkupnu stanicu-doganu. Također, donijeli su pravila i upute kojima su bile opisane sve radnje od sijanja rasada pa do predaje u otkupnu stanicu-doganu.

Kako je to izgledalo: onaj tko se odlučio uzgajati duhan prvo što je trebao učiniti bilo je da s državom sklopi ugovor o uzgoju duhana. Ugovor se sklapao obično u vrijeme dok se prodavao urod od tekuće godine. Samo na osnovici tako sklopljenog ugovora uzgajivač je dobivao državnu potporu, zapravo posudbu. Visina posudbe ovisila je o broju ugovorenih strukova. Dakako, ugovor je sačinjen na osnovici pravilnika kojim se definirala gotovo svaka radnja vezana za uzgoj duhana. U prvo vrijeme dok nisu imali vlastito sjeme, seljaci su od države besplatno dobivali jedino rasad.

Kada je stabljika duhana porasla na određenu visinu, prije cvata, procjenitelj je na osnovici pravilnika i vaganja zelenog lista nasumice odabrane stabljike, odredio urod i količinu duhana koji se treba predati državi. Sav urod, odnosno procjenjeno zaduženje, moralo se predati državi na otkup po cijenama koje bi država odredila još prije ugovaranja.

Otkup se obavljao tako što bi u duhanskoj stanici-dogani procjenitelj izvagao količinu duhana i odredio mu klasu tj cijenu po kilogramu. Radi objektivnosti procjene, procjenitelja otkupa bilo je više, tako da se moglo birati bilo kojeg od njih da izvrši procjenu.

Ako proizvođač nije bio zadovoljan s prvom procijenom imao je pravo tražiti ponovnu procjenu, ali od nekog drugog procjenitelja. Za taj postupak nije se trebalo pisati žalbe i pritužbe. Potrebno je bilo samo izraziti negodovanje i procjenu je izvršio po volji odabrani procjenitelj. Istog momenta kada se uzgajivač suglasio s izvaganom količinom i procijenjenom klasom–kvalitetom duhana, na blagajni je izvršen izračun, zatim bi se odbila potpora-posudba, a ostatak bi se odmah isplaćivao gotovinom na ruke. Sve se to radilo "pješke"- ručno i nije bilo zastoja.

Divota ! Kakva jednostavnost i obostrano uvažavanje.

Važno je napomenuti da su Austrougarske zakone i pravila za uzgoj duhana prihvatile kasnije država, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a bogme i Nova Jugoslavija.

Najradosnije vrijeme bilo je vrijeme od 1. studenog do 15. siječnja, kada bi se vršila predaja duhana na otkup  u duhanskoj stanici. Posebno se širilo zadovoljstvo ako je duhan otišao u najbolju klasu. To je bio znak dobre zarade.

Protekla vremena nisu bila jednaka iako se radilo po istim zakonima. Najbolje i ne ponovljivo vrijeme bilo je ono dok je vladala Austrougarska. Ta je vlast gotovo štitila proizvođače duhana, a naroćito proizvođače biokovskih sela. Na njivama naših djedova uzgajao se duhan najbolje kvalitete. Malo je poznato da su se od podbiokovskog duhana izrađivale takozvane ministarske cigarete, koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor.

Zato i je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima), pa tek onda u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče.

Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha i podigla tvornicu cigareta u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kako je posebice zabilježeno 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.

Najteže za uzgajivače duhana bilo je u vrijeme obiju kraljevina. Tih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća država se ponašala arogantno prema proizvođačima. Cijene duhana bile su na najmanjoj mjeri, a isplate gotovo da nije bilo ili se čekala po nekoliko godina. Naš čovjek morao je preživjeti pa se prihvatio šverca, te umjesto u duhanskoj stanici duhan je završavao na zabranjenom tržištu Makarske, Dubrovnika, Zadra i Splita.

Država je sprečavala šverc duhana na najsvirepiji i najstrožji način. Financi su se ponašali kao jedini vlasnici sudbine naroda u zabiokovlju. Oni, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi.

Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Zato nije bila rijetkost da su se sukobi rješavali i vatrenim oružjem.

Ne može se govoriti o duhanu a da se ne spomene poznata uzrečica "dug do vage". To su riječi koje su proizvođači duhana i njihove obitelji često izgovarali kupujući razne namirnice i potrebštine u trgovaca. Trgovci bi zapisivali "dug do vage" znajući da će dug biti namiren i vraćen na dan vaganja kada se dobivao novac od prodanog duhan. Duhandžije bi odmah platile svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze, pa im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, što se tiče plaćanja duhana bila redovita i ustrajna. Novac je bio uvijek siguran, ali poslije Austrije takvo što se nikada nije ponovilo, pogotovo u doba stare Jugoslavije.

Vrijeme "do vage" najčešće su spominjala djeca, ta neumorna i nejaka stvorenja koja su svojim gladnim tijelima svesrdno pomagala roditeljima oko duhana kako bi im oni ispunili želje. Mnogima roditelji nisu mogli udovoljiti željama, jer na vagi duhan ne bi prošao tako dobro da bi se s njim namirilo sve obiteljske dugove i zadovoljilo djeci dana obećanja. No, išlo se dalje, ponovno od početka, ali išlo se. Slijedila bi još jedna mukotrpna godina i ponovna obećanja brižnih roditelja da će ispuniti svaku želju kad bude neka druga vaga. Mnoge su generacije dječaka i djevojčica izrasli u odrasle ljude, a da im se nikada nisu ispunile želje.

Danas u Hrvatskoj nema zakona o proizvodnji niti duhana niti bilo koje druge kulture. Vlast je dala na volju proizvođaču da sam odluči hoće li ili neće proizvoditi, hoće li urod prodati ili dati badava. Što se tiče potpore, ona je bespovratna i seljaci je dobivaju na osnovici količine prijavljenog zemljišta na kojemu bi se trebala uzgajati  neka poljoprivredna kultura, a ne na osnovici proizvedenog uroda. "Mudrost" koju je izmislila politika. Onda je potpuno razumljivo da nije potrebno proizvoditi, jer se može solidno živjeti i bez proizvodnje?!

Današnja djeca ne čekaju "vagu" niti Božić niti Novu Godinu. Mi ih darivamo sa svim i svačim, bez obzira da li su dobra i radišna ili nisu. Ona i nemaju želja, odnosno mi ih sprečavamo da imaju želje. To nije dobro. Čovjek bez želja je siromašan i nesretan čovjek. On je čovjek uskraćenog veselja!

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 24, 2013
Po osnovici naseljavanja, najmlađi dio Krstatica je onaj što ga nazivamo Donji kraj. Donji kraj smjestio se na lijevoj i desnoj strani ceste Golo brdo - Slivno, u žlijebu kojega čine brda Brus s jedne i Gradina s druge strane. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća u naselju je živjelo četrdesetak obitelji s više od dvjesto duša. Lijevo od ceste smjestili su se Vuletići (Matanovi), Ivanovići (Stipičići), Pribisalići, Šućuri, Zec-Orlovići, Blaževići, Mrkonjići, Buljubašići i jedna obitelj Gudelj.

Uz desnu stranu ceste živjeli su Pavičići, Lendići i Budalići.

Ovo naselje spada u dio Krstatica koji se naseljavao na razne načine i u različita vremena, što najbolje o tome govore prezimena kojima se stanovništvo služi. Svako prezime ima svoju povijest nastanka i nisu međusobno zavisna niti su plemenski povezani, što nije slučaj s ostalim Krstačanima.

Naseljavanje Donjeg kraja nema točno određeno razdoblje, ali se predpostavlja da je veći dio obitelji pojedinačno dolazio pred sam kraj vladavine Osmanlija (1717).

Važno je napomenuti da u Donjem kraju ima više, nego u drugim djelovima Krstatica, obitelji koje su nastale po osnovi dolaska na ženinstvo. Naime, u ovim krajevima nekada je bio dobro poznat običaj, dolazak mladića-ženika na imanje svoje odabranice. Taj oblik doseljavanja nazivali su; "došao u rore" ili "priženio se". Doći u rore ili priženiti se mogao je momak-ženik ako je njegova odabranica bila dotarica, što će reći, da djevojka-udavača nije imala braće. Da se obitelj ne bi ugasila, jer u njoj nije bilo muškog potomka, redovno je ženik došao u obitelj dotarice, gdje bi zasnovao svoju obitelj, ali pod drugim prezimenom, uglavnom različitim od prezimena udavače. Ovaj podatak ukazuje i na to da je u Donjem kraju bilo više obitelji bez muških potomaka pa je i to utjecalo na veličinu populacije. Tako su kroz prošlost nastale obitelji s novim prezimenima prenešenim iz drugih naselja; Lendić iz Gornjih Rašćana, Mrkonjić iz Slivna, Buljubašić iz Zagvozda ili okolice Makarske, Gudelj iz Krstatica (Gornji kraj), Buljan iz Zmijavaca, a možda su tako nastale i obitelji Vuletić i Ivanović čiji su korjeni u Sredini sela.

No, evo još nekih podataka o obiteljima i njihovim prezimenima koja danas egzistiraju u Donjem kraju.

Vuletić (Matanovi)

S lijeve strane regionalne ceste,  petstotinjak metara od Sredine sela, dugo godina živi samo jedna obitelj Vuletić. Ova obitelj svoje porijeklo veže uz matično pleme Vuletić koje se nastanilo u Sredini sela. Poslije Domovinskog rata supruge poginule braće, Marinka i Matka u Vuletićima su sagradile obiteljske kuće i tako proširile rod Vuletića.

Ivanović (Stipičići)

S iste strane regionalne ceste tristotinjak metara dalje od Vuletića, od davnine su tri obitelji Stipičić, koje po uzoru na Matanove pripadaju matičnom plemenu Ivanović nastanjenom u Sredini sela. Danas u Stipičićima živi samo jedna osoba.

U naselju kojega zovemo Pavičići, smješteni s desne strane ceste nastanili su se Pavičići (5), Budalići (5) i jedna obitelj Lendić.

Lendići su su se doselili na ženinstvo iz Gornjih Rašćana. Ovi današnji povremeno navraćaju iz Splita i Zagreba gdje su se iselili.

Budalić

Staro su pleme. Ogranak su plemena Radić, koje se podjelilo na Radiće, Budaliće, Guće i Gudelje.

Iz ovog plemenskog ogranka potječe fra Frano Radić – Budalić koji je bio provincijal provincije Bosne Srebrene (1696 – 1699).

Također iz istog plemena potječe i serdar, Rade Budalić, čija se serdarija protezala na Krstatice, Slivno, Župu, Zmijavce, Runoviće i Rašćane. Zanimljivo je da nije zabilježena godina rođenja i godina smrti tog vojnog domoljuba. Pouzdano se znade da je živio prije 1725. godine, jer je te godine u mletačkom Zemljišniku upisana njegova udovica, kojoj je tadašnja vlast, na ime zasluga njenog muža, serdara, dodijelila zemljište u Zmijavcima na Imotskom polju.

Pavičić

Prvo spominjanje prezimena Pavičić bilo je u popisu obitelji koje su u Zagvoškom bijegu 1686. godine pobjegle od turskog zuluna iz Krstatica u pravcu cetinske krajine. Upisan je Pavičić Grgo s 8 članova obitelji. Prilikom ustrojavanja Zemljišnika (1725.), za područje imotske krajine, upisani su Mijo Pavičić s 10 članova i Ivan Pavičić. Mletačka vlast dodijelila im je zemlju u Zmijavcima i u Podbablju.

Po porijeklu prezimena Pavičići su uglavnom Hrvati. Ima ih u okolici Obrovca i Gospića, te Otočca ali srpske nacionalnosti. Potječu iz područja oko rijeke Bune u Hercegovini.

Potrebno je spomenuti da se u Pavičiće u taj pitomi zaselak iz Sredine sela, prije nekog vremena doselila na djedovinu po materi, obitelj Mate Babićeva. To je ujedno i jedina reproduktivna obitelj u Donjem kraju, koja uspješno goji mlado pokoljenje.

Sretno Maruška i Mate!

Prančiok je dio Donjeg kraja. To je prostor s lijeve strane regionalne ceste. Naseljavaju ga obitelj s prezimenima; Blažević (2), Zec-Orlović (5), Šućur (2), Buljubašić (2), Mrkonjić (2), Pribisalić (7) i Gudelj (1).                                                                                                                                          

Blažević                                                                                                                                                           

Blaževići nisu autohtono krstačko pleme. U popisu stanovništva 1744. godine Blaževići se ne spominju. Vjerojatno da su u to vrijeme bili u svom drugom domu u Drinovcima, gdje su u mirna vremena živjeli, no kod pojačanog turskog zuluma ili neposrednih bitaka između kršćana i Turaka mnoga plemena, pa tako i Blaževići, bježala su u podbiokovlje i tamo nastavljali živjeti. Tako su se jednom selili iz polja u brdo a drugi put iz brda u polje, što je ovisilo o situaciji i nedaćama koje su ih gonile.

Starina je ovog roda, smatra fra Vjeko Vrčić, u Blaževićima, selu u hercegovačkoj općini Grude. Tu su zabilježeni u biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.
Nikola Mandić u Porijeklu prezimena, starinom roda Blaževića smatra Iliće i Slipčiće, sela u okolici Mostara, gdje su Blaževići zabilježeni u oba biskupska popisa u 18. stoljeću. Odatle su se raselili najprije u Konjic, gdje su od njih nastali Markovići, a kasnije je dio Blaževića našao nova prebivališta na Buni pokraj Mostara i u Gabeli pokraj Čapljine.

Danas u Hrvatskoj živi oko 6.400 osoba s prezimenom Blažević, a rasprostranjeni su svuda. Prezime je veoma često i u bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Na dalmatinskom području Blaževići danas žive: u Stobreču pokraj Splita, u Ljuti i Turjacima pokraj Sinja, u Sušcima (Dicmo), u Maovicama pokraj Vrlike, Čavoglavama i Kljacima (Drniš), Dolića Dragi, Krstaticama, Lokvičićima i Postranju, te u Muću Gornjem.

Zec-Orlović

Starina Orlovića, znamenitog hrvatskog roda, u Srednjem vijeku bila je u staroj župi Brotnjo i to u današnjem selu Blatnici pokraj Čitluka u Hercegovini. U zapisima fra Vjeke Vrčića zapisano je slijedeće; dio Arapovića nekoć Orlovića doselilo se u Sebišinu u Imotskoj krajini, gdje su u maticama župe Runovići 1792. upisani ali s kraćim oblikom prezimena, Arap, koje će kasnije zamijeniti s obiteljskim nadimkom Glavota, što im je i danas prezime.
Inače, danas u Imotskoj krajini Orlovići žive u Ričicama, a i lovrećki su se Olujići, prema predaji, nekoć prezivali Orlovići. Da li naši Orlovići imaju s njima povijesnu povezanost nije poznato, te kada i kako su dobili dodatno prezime Zec također je nepoznato.

Zanimljivo je spomenuti da su Orlovići pleme koje se često puta selilo iz mjesta u mjesto, te bi pri svakoj selidbi mijenjali prezime. Tako su u Hercegovini od Orlovića nastala mnoga prezimena; Divić, Petrinović odnosno Petrina, Aralo, Jukić, Prusinović ili Prusine, Arap, Glavota, Olujić, Arapović i Odobašić. Nije onda nikakvo čudo što su i krstački Orlovići dodali prezimenu dodatak tako da se danas zovu Zec-Orlović. Zec-Orlovića nema nigdje osim u Krstaticama i nekoliko obitelji u Splitu, koja su više u Krstaticama nego u Splitu.

Pribisalić

O Pribisalićima nema puno toga zapisano, pa se o njihovu porijeklu za sada malo zna. Prvi put se spominju u popisniku izbjeglica u Zagvoškom bijegu 1686. godine. Prije toga živjeli su u Tučepima, a za vrijeme zbijega u okolici Zadvarja, u kanjonu Cetine. Nose nadimak Perdiž, pa bi se po tom nadimku moglo zaključiti da se radi o Krstačkim Pribisalićima.

Buljubašić

Buljubašići su hrvatsko pleme. U starini su živjeli u okolici Makarske, a u manjem broju su i Bošnjaci (iz tuzlanskoga kraja). Razmjerno najviše Buljubašića u proteklih sto godina rođeno je u Zagvozdu, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Buljubašić. U Hrvatskoj danas živi oko sedamsto Buljubašića u više od dvjesto domaćinstava.

Šućur (2), Mrkonjić (2), Gudelj (1)

Obitelji s ovim prezimenima nastanaile su se u Donjem kraju po osnovu ženinstv. Šućuri su vezani za veliko pleme Šućura u Biokovskom Selu, Podbablju i Zmijavcima.

Mrkonjići su na ženinstvo došli iz Slivna, a obitelj Gudelj iz Krstačkih Gudelja.

Stanovništvo Donjeg kraja kroz prošlost živjelo je kao i drugi stanovnici Krstatica. Bavili su se zemljoradnjom, vinogradarstvom i stočarstvom, te sitnim obrtom uglavnom samouki zidari, tesari, bačvari i kovači.

Velikim i siromašnim obiteljima nastanjenim na škrtoj zemlji bio je jedini spas u iseljavanju u bogatije i perspektivnije krajeve. Životni putevi si ih odveli u daleke zemlje kao što su Australija, Argentina, Njemačka, Austrija, te u naše gradove Osijek, Rijeku, Split, Makarsku, Zagreb i druga mjesta. Otići negdje u tuđinu, raditi, zasnovati tamo obitelj i nikada se više ne vrateti u postojbinu bilo je jedino rješenje koje je postalo gotovo navika i nije mu se pridavalo veliku pažnju. Tako se moralo pa onda nije bilo teško.

Zbog svega što se desilo sa selom u prošlom stoljeću nije mimoišlo ni Donji kraj. Danas je ovo naselje na izdisaju. Nekada preko četrdeset obitelji s mnogobrojnom djecom su posve nestale. Dječije veselje i plač od potomaka vrsnih krstačkih zemljoradnika i vinogradara čuju se negdje drugdje, a lijepi i pitomi prostori Donjeg kraja ostadoše pusti i neobnovljivi.

Zemlja se obrađuje usput, uglavnom od onih koji žive blizu, u Splitu i Makarskoj. U rodne kuće, koje su po običaju lijepo obnovljene, navraćaju ponekad djeca i unuci, te poneki uživalac njemačke mirovine, no ima i onih koji su otišli i nikada se nisu pojavili na rodnoj grudi, niti su doveli supruge, djecu, unuke ili prijatelje. To i je najveći grijeh!

Eto dragi moji. Održao sam obećanje koje sam vam dao prije dvije godine. Opisao sam naš rodni kraj po zaseocima, s namjerom da ostane nešto napisano za one koji budu tražili i željeli saznati nešto o svojim korjenima. Uložio sam veliki trud, a koliko sam u tome uspio, ne znam. Lagao bih kada bih rekao da sam zadovoljan. Mislio sam da će te vi bolje i više surađivati. Nakon svega u meni je ostao gorak osjećaj zbog vaše ravnodušnosti prema ovome što sam radio. Trebate znati da ovo nisam radio zbog vlastitog isticanja ili za neku materijalnu korist. Želja mi je bila da nešto učinim za naš kraj i da ostane to iza nas za sve one koji dolaze i za sve one koji budu kad-tad tražili svoje korjene.

Ipak, dozvolite mi da na kraju još napišem ovo s namjerom kako bi u vama pokrenuo barem razmišljanje?!

Znam i posve je iluzorno govoriti kako će Krstatice obnoviti stanovništvo i postati ono što su nekada bile. To su samo puke želje nas ovdje rođenih. Ipak, mislim da možemo puno toga napraviti kako bi  održali "na životu" rodnu nam grudu. Osnovno što bi trebali činiti je da stvorimo naviku dolaženja u Krstatice, te da u njih dovodimo svoje obitelji, poznanike i prijatelje kako bi ih upoznali s našim mjestom, usput pružajući im raznovrsan i ugodan boravak. Za to imamo izuzetno dobre uslove. Sjetite se da imamo "Dalmatinu" preko koje se može iz najudaljenijih krajeva Europe ugodno stići. Tu je tunel "Sv. Ilija" koji nam je približio more na nekih 10 do 15 minuta. Imamo prekrasnu okolinu, klimu, vodu, vino i zdravu, zaista zdravu hranu. U neposrednoj su blizini prirodni fenomeni; Imotska jezera, izvor Vrljike, Prološko blato, Turija, Biokovo i još dosta drugih prirodnih ljepota. Uskoro će  biti popravljena i prilazna cesta, položen vodovod  i eto gotovo da nemamo značajnijih teškoća. Ako problemi postoje onda su oni samo u nama. Pitanje je samo hoćemo li ili nećemo dolaziti!!

Nitko mi ne može dokazati da je umirovljenicima lakše i jeftinije živjeti u Zagrebu, Osijeku, a naročito u Splitu, nego što bi živjeli u Krstaticama. Barem u ljetno vrijeme. Zato, navratite i dovedite  rodbinu i prijatelje, a naročito svoje unuke. Stvorite u njima naviku da se treba obići stari kraj. Uvjeren sam da će kada odrastu navraćati u svoju djedovinu. Na nama je ostalo da im sada samo pokažemo put.

Vjerujte mi na riječ, da je uzalud sve što ste kroz život stekli ako to nitko neće uživati i ako će mlađi to sve zaboraviti. To je bit svega što se u životu može učiniti. Učiniti da se ne zaboravi!

Kada za to dođe vrijeme, poći ćemo u vječnost zadovoljni i s uvjerenjem da smo učinili sve kako se ne bi zaboravilo ono što su generacije stvarale. Pokažimo da trudi nas i naših predaka nisu bili uzaludni, ma koliko god oni imali malu vrijednost. Mi smo zadnja generacija koja može i treba njegovati saznanja o djedovini. Ako to ne učinimo mi koji smo rođeni u Krstaticama, usuđujem se reći, da će onda biti svima kasno. Svakako takvo nešto se ne bi smjelo dogoditi, jer nam budući naraštaji neće grešku oprostiti.!!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 01:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 30, 2013
Sredina sela Krstatica je prostor lijevo i desno od regionalne ceste Golo brdo – Slivno, omeđen raskrsnicama Krča s jedne i Lizatovića progon na drugoj strani.  Zapravo,  to je prostor u proširenom žlijebu između visoravni Mali Vitrenik, Vlaka, i Brdo.

Na desnoj strani regionalne ceste međusobno povezani lokalnom cestom smjestili su se Lizatovići, Topići i Ivanovići, po dvije obitelji Gudelj i Lišnjić, te jedna obitelj Vuletić.

Na lijevoj strain, tristotinjak metara od ceste su Lišnjići i Vuletići (Šarini), Lizatovići (Mićini), te tik uz cestu  dvije obitelji Lizatović i po jedna obitelj Ćapin i Ivanović.

Za one koji ne znaju potrebno je dati slijedeće objašnjenje. Termin "Sredina sela"kojega ću u napisu koristiti, nije samo geometrijska sredina jednog prostora. To je naziv dijela naselja i tretira se kao geografski pojam.

Kada je davne 1482. godine pleme Bakić, bježeći pred Turcima iz malog istočnohercegovačkog mjesta Banj Dolac doselilo u Krstatice, zauzeli su najljepši i najplodniji prostor. Prve nastambe sagradili su u predjelu Kućica na Krčima, a u kasnijim vremenima su se proširili na današnji prostor.

Kako smo rekli, kroz dugi niz godina pleme Bakić mijenjalo je svoja obilježja, od broja stanovnika pa do imena i prezimena. Pouzdano se znade da su donešeno prezime najprije promjenili u Banjak , da bi tokom vremena iz njega nastala današnja prezimena  Ivanović, Lizatović i Topić.

Svi drugi stanovnici Sredine sela, koje danas nose prezimena; Vuletić, Lišnjić, Gudelj i Ćapin doseljavali su se u prošlosti u različita vremena, ali mnogo kasnije od dolaska prvih stanovnika. Nema pouzdanih zapisa po kojemu bi se moglo odrediti vrijeme njihovog doseljavanja.

Sredina je sela točno na geometrijskoj sredini naselja. Podjednko je udaljena od granice prema Slivnu i granice prema Zagvozdu. Sve zajedničke vrijednosti koje koriste Krstačani izgrađene su  u području koje pokriva Sredina sela. Tu je seotsko groblje, crkva, kapelica uz župnu kuću, župni dvor, državna gusterna, škola, poštanska ispostava, telefonska centrala, te bućalište. Zanimljivo je spomenuti da su dućan i gostionica uvijek bili u Sredini Sela iako je za iste bila potreba i u drugim djelovima sela.

Što se ima još reći o stanovnicima ? Malo toga ima zapisano, a ako postoje zapisi oni su slabo poznati. Trebalo bi uložiti dosta truda ba bi ih se pronašlo, prevelo na razumljivi jezik i kao takve prezentiralo. No, evo što sam uspio pronaći o nekim prezimenima koja egzistiraju u Sredini.

Vuletić;

Najstariji pisani trag o Vuletićima nalazimo u pismohrani Sinja, kamo su neki od njih prebjegli ispred turskog zuluma nakon oslobođenja Sinjske krajine 1686. godine.

Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču, okolica Nevesinja. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u Crnču koje se još i sada zove Vuletića groblje, iako već odavno nema Vuletića u tom selu.

Isto tako, nakon oslobođenja Imotske krajine od turskog ropstva 1717. godine, Vuletići su iz Crnča u više navrata doseljavali na to područje i nastanjivali se u Dobranje, Slivno Gornje (Krstatice) i Župu Biokovsku, a odatle su se tijekom vremena raseljavali i u druga sela Imotske krajine.

No, ima i drugačijih zapisa u kojima se kaže da su Vuletići starinom najvjerojatnije Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu.

U Krstaticama od jedne oveće obitelji Vuletića, koja je imala dvore u Gumancu ispod župne kuće, nastali su današnji Vranotini, Juriševi, Šarini i Matanovi.

Lišnjić;

O ovom plemenu ima malo zapisa, a i ono što nam stoji na raspolaganju dosta je kontradiktorno. Prema jednom izvoru Lišnjići se prvi put spominju 1686. godine u Zagvoškom zbijegu, a prema drugima taj podatak se odnosi na staro zagvoško pleme Linčur, a ne na krstačke Lišnjiće. Sigurno je jedno da pouzdanih izvora nema kada su se i odakle doselili u Krstatice.

Prema predaji stoji da su se krstački Lišnjići doselili iz hercegovačkog mjesta Crveni Grm (Ljubuški) na predjele, gdje je nekada živjelo pleme Brak. U Zemljišniku iz 1725. godine spominju se neki Lišnjići ali iz serdarije Roglić (Župa), a 1744. zabilježen je Ivan Lišnjić s 5 članova obitelji. Živjeli su kao i druga biokovska plemena, malo u polju malo u brdima, što je zavisilo od Turaka i njihovih aktivnosti.

Iz njihovog plemena makarski je biskup fra Marijan Lišnjić (1609 – 1686.)

U dijelu naselja smještenom na lijevoj strani ceste, gdje su godinama živjeli i stvarali, Lišnjića više nema. Raselili su se diljem Hrvatske uglavnom u Osijek, Split, Karlovac i Zagreb. Slabo i navraćaju, a podmladak gotovo da i ne dovode, kako bi ga upoznali s drevnim ognjištima. Šteta!

Ivanović, Topić, Lizatović;

Topići zajedno s Lizatovićima i Ivanovićima nastali su od stare bosanske plemićke obitelji Bakić, koja se zovala i Banjak, (sačuvan joj je i obiteljski grb), čiji su pripadnici nakon što su Turci 1482. godine zauzeli Hercegovinu prebjegli iz mjesta Banj Dolac (istočna Hercegovina) u Zabiokovlje. Prezime Banjak nose i 1686. godine, kada se među izbjeglicama na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelji Nikole Banjka. Kako Topića nema u Stanju duša tadašnjih vrdolskih župa Slivna i Župe Biokovske iz 1744, onda ili se još nisu vratili iz izbjeglištva ili nisu počeli koristiti novo prezime Topić. Pretpostavlja se da je prezime Topići  nastalo od jednog Banjaka, čovjeka koji je bio hrom, šepav ili na turskom topav. Iz njegovog nadimka nastalo je stalno prezime Topić.

Posljednja iskra roda Topića u Krstaticama ugašena je 6.8.2001. smrću Marijana Topić. On je posljednji Topić koji je stalno živio u Krstaticama. Danas žive u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Herceg Novom, te Argentini.

Prezime Ivanović vjerojatno je nastalo od starog i izumrlog krstačkog prezimena Juranović. Nosio ga je poznati svećenik fra Mate Juranović, Krstačanin, istaknuti borac protiv Turaka. I Ivanovići su desetkovani. Raselili su se širom svijeta. Ima ih u Osijeku, Splitu, Trogiru, te prekomorskim zemljama Argentini i Australiji.

Nema zapisa kako i kada su se Lizatovići počeli koristiti novim prezimenom. Njih je bilo najviše, a danas žive u Splitu, Trogiru, Hvaru, Makarskoj, Zagrebu, Novom Sadu, Australiji, Kanadi i Argentini.

Zanimljivo je spomenuti da Ivanovići, Lizatovići i Topići iako su nastali iz istog plemena i međusobno su rodbinski vezani, značajno su se razlikovali jedni od drugih. Među Lizatovićima su uvijek bili oni bogatiji i napredniji za razliku od Ivanovića koji su oduvijek bili izrazito širomašni. Topići su bili oduvijek brojčano malo podpleme, koje zbog toga nije imalo neki značajniji utjecaj ni na bogatstvo niti na siromaštvo.

Sredina je sela najveći dio naselja kako po površini tako i po broju stanovnika. Danas broji oko 40 duša od čega je 12-tero djece, što je izuzetno dobro u usporedbi s drugim djelovima naselja. Uspoređujući današnji broj stanovnika s onim između dva rata dolazi se do zaključka da ga je danas skoro 10 puta manje. Nije se tome čuditi. Iz Sredine najviše je onih koji su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća trajno napustili Krstatice. Više od trideset mladića i djevojaka odselilo se u Srijem i Slavoniju, te prekomorske zemlje Australiju, Kanadu i Argentinu.

U proljeće i ljeto 1918. godini Sredina je sela proživjela najteže i najtužnije vrijeme. Španjolska gripa naplatila je danak baš od onih koji su bili mladi i reproduktivni ljudi. Gotovo cijela jedna generacija starosti do 25 godina nestala je u samo tri mjeseca.

Poslije Drugog svijetskog rata stanovništvo se značajno obnovilo. Rijetke su bile one obitelji u kojima je bilo manje od petero djece. Najviše djece imale su Lišnjića obitelji. No, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća udareni su temelji propasti svih sela pa tako i Krstatica. Sve što je bilo mlado i moglo raditi napustilo je seotsku idilu i preselilo se u grad, zamjenjujući naporne zemljoradničke poslove s tvornicama, školama i fakultetima.

Kroz prošlost, stanovništvo Sredine uvijek je bilo neka vrsta avangarde. Oni su se među prvima opismenili, prvi su imali školovane zanatlije, liječnike, ekonomiste i pravnike, no i među prvima su pohrlili u svijet gdje su učili, stvarali i bolje živjeli. Sa zadovoljstvom spominjem Čavuša Topića kao prvog pismenog Krstačana, Ivanića prvog izučenog zanatliju, braću Ivana, Stipu i Marka Letića prvog pravnika, ekonomistu i liječnika. Svakako ne smiju se zaboraviti nadaleko poznati samouki i vrsni zanatlije. Mate Lizatović i sin mu Stipe kovali su u svojoj kovačnici sve, od motike do brave i ključa. Bili su umjetnici vrućeg željeza. Mogli su zavezanih očiju potkovati konja. Zidari kakvi su bili Raćija i sin mu Ljubić, te braća Mandić i Pupan, gradili su lijepe i čvrste kuće, ćemere i gusterne. Njihove kamene građevine i danas dominiraju s čvrstoćom i klasičnom ljepotom. Iko Rošo, tesar i bačvar izrađivao je bačve, bigunce i burila kojima se stanovništvo desetljećima služilo. Nije rijetkost da se i danas nađe u upotrebi bačva koju je Iko napravio.

Ipak, mušku populaciju prošlost je upoznala kao najbolje zemljoradnike i nadničare. Svojim su radom i nadničarenjem na mostarskom polju, makarskim maslinicima i hvarskim vinogradima bili uvijek prepoznati po izrazitoj skromnosti i velikim radnim sposobnostima.

U vremenu iza Domovinskog rata Sredinu sela počelo se obnavljati više nego ikada. Djeca i unuci vrijednih zemljoradnika učiniše nemoguće. Dok su jedni obnovili gotovo sve, od rodnih kuća pa do vječnih počivališta, drugi, pretežno mlađi naraštaj,  grade nove i moderne objekte.

Danas, kada se prođe kroz Krstatice može se vidjeti koliko se toga izgradilo i obnovilo.  Prema izgrađenom i obnovljenom reklo bi se da smo bogati i da imamo puno. No, stvarnost je drugačija. Istina je da materijalno nismo bogati, ali zato imamo drugo bogatstvo koje je sasvim drugačije od onoga materijalnoga. Naše bogatstvo očituje se kroz neizmjernu i trajnu želju da rodnu grudu uredimo i sačuvamo od propadanja i zaborava. Takvo nešto u sebi nose samo oni ljudi kojima su životne nedaće"brusile dušu" i u nju usađivale najplemenitije osjećaje, ljubav i odgovornost spram korjena iz kojih su niknuli. To je neuništiva snaga koja nas stalno tjera da u zavičaj ulažemo i zadnju kap znoja.

Jedino se tako može objasniti ono; zašto je Roko Ćosin došao čak iz Australije i obnovio djedovinu koju neće moći tako često uživati.

Eto dragi moji, još samo da vas pozdravim.

Zdravi i veseli bili!

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 22, 2013
Rat u Sloveniji bio je daleko iza nas. Bilo nam je potpuno jasno da se lagano ali sigurno priprema napad na Hrvatsku, ako bi se svojevoljno pokušala odvojiti od Jugoslavije. Državno rukovodstvo, a posebno Ministarstvo oružanih snaga spremali su se za obranu zemlje. Unaprijed su se pripremale mnoge akcije kojima bi se otupilo oštricu mnogostruko jačeg napadača. Jedna od takvih bila je akcija u kojoj bi se u određenom trenutku i na određeni način razorile - uništile telefonske veze JNA, čime bi se otežalo ili potpuno onemogućilo zapovijedanje s JNA postrojbama.

Odmah na početku kolovoza te 1991. godine od Ministarstva obrane dobio sam zadatak da zajedno s brigadirom Zlatkom Cišperom izradimo plan akcije i to u čim kraćem vremenu.

Sadržaj plana imao je nekoliko bitnih odrednica, kojih smo se morali striktno držati. Objekte veze JNA trebalo je napasti na cijelom području Hrvatske u isto vrijeme, nanoseći im štete u što manjem obimu, kako bi se zauzimanjem istih od strane hrvatskih snaga, veze ponovno osposobile i dale na  korištenje Zboru narodne garde i policiji. Pored vojnih veza trebalo je vojnim licima iskopčati fiksne telefone u stanovima i uredima. Jedine veze koje su trebale ostati u funkciji bile bi veze u vojnim bolninicama i medicinskim ustanovama.

U ono vrijeme smatrali smo da bi ovo bila prava akcija, kojom bi uzdrmali JNA,  dajući na znanje njenom zapovjedništvu da i nisu baš tako svemoćni i nedodirljivi.

Znali smo da su glavni oslonac svih vrsta veza u JNA bili radio relejni objekti (RRO), koji su izgrađeni na vrhovima planina po čitavoj nekadašnoj državi. Bilo ih je oko šezdesetak, od toga dvadesetak u Hrvatskoj. Međusobno povezani po principu "rešetke", što će reći da su se dvije zamišljene ili stvarne točke u prostoru mogle povezati iz nekoliko različitih i međusobno udaljenih RR objekata. Ako bi jedan objekt iz bilo kojih razloga"ispao" jedan ili više njih mogli su ga u potpunosti zamjeniti. Objekti veze građeni su da mogu izdržati atomski udar, a cjelokupni tehnički sadržaj, te primjerena količina goriva, vode i hrane potrebne za život i rad posade, nalazili su se duboko pod zemljom. Njihova izgradnja i opremanje bilo je dugo i vrlo skupo. Stjecao se dojam da su objekti neuništivi.

No, najosjetljiviji njihov dio bile su antene izgrađene na površini zemlje. Urušavanjem antenskog sistema sva ostala tehnika bila je uzaludno zaštićena u utrobi zemlje. 

Nije bilo jednostavno u jednom trenutku onesposobiti sve što se planski gradilo pedeset godina, a naročito ako su to dobro čuvani vojni objekti. Zbog toga smo predvidjeli da se diverzije izvedu noću. To je bio teži put, ali tako se jedino moglo računati na kakav takav uspjeh.

Veze JNA poznavao sam gotovo u tančine, što mi je olakšalo da odaberem za diverziju upravo najvitalnije djelove u sistema veza. Njihovim uništenjem urušili bi se i cijeli zapovijedni putevi, a to je bila osnovna zamisao svega.

Dvadesetak dana radili smo dan i noć i zadatak je završen. Neobrađeno je ostalo samo područje Dalmacije, područje koje je pokrivala Ratna mornarica. Zbog mog dalmatinskog porijekla i dobrog poznavanja teritorija, odlučeno je da pođem u Split i da plan diverzije za to područje izradim samostalno.

Ipak sve to nisam mogao izvesti sam. Trebalo je naći nekoga pouzdanog tko je radio na sistemu veza Ratne mornarice i da je istovremeno prešao u Zbor narodne garde, odnosno Hrvatsku vojsku.

Potpukovnik JNA, Dušan-Duje Vlastelica, Hrvat, Sinjanin bila je prava osoba.

Sastali smo se u Zapovjedništvu sektora u Resniku gdje smo četiri dana skupljali podatke i u najvećoj tajnosti izradili planove.

Kada je sve bilo gotovo iz Resnika na zračnu luku Split krenuo sam u pratnji dva kršna mladića u novim maskirnim uniformama s oznakama Zbora narodne garde. Maskirna uniforma za ondašnje vrijeme i prilike bila je neobična i rijetko viđena. Izazivala je veliko zanimanje među civilnim stanovništvom.

Dok smo čekali poziv na avion, pored nas zastali su piloti i stjuardese, glasno komentirajući i hvaleći lijepo i skladno odjevene momke. Ni mi nismo ostali dužni divljenju stjuardesama, jer su i one bile odjevene u nove i lijepe uniforme ukrašene prepoznatljivim oznakama tek osnovane hrvatske zrakoplovne kompanije.

Tek što je zrakoplov poletio preko zvučnika su nas obavijestili o nekakvom napadu na radio relejne objekte na području Dalmacije. Dok je vijest među putnicima izazvala urnebesno veselje, kakvo se viđa samo na nogometnim utakmicama, meni nije bilo do veselja. Pitao sam se nije li Duje krivo razumio zadatak u vezi s diverzijom, dajući naredbu da se napadnu određeni objekti veza. Naime, cijeli zadatak tretirao se kao državna tajna, pa se akciju moglo pokrenuti samo na osnovici unaprijed određene lozinke, koju su mogli izreći i narediti Predsjednik države ili Ministar obrane.

Moja razmišljanja prekinula je ponovna vijest o blokadi zračne luke Pleso od strane JNA uz dodatak da će biti srušen svaki zrakoplov, bez upozorenja, ako se ne bude pridržavao striktnih vojnih naredbi ili ako skrene s određenog mu koridora. Zbog čega, o tome nismo dobili vijest. U tim trenucima bio sam, vjerojatno, jedini putnik splitske linije koji je povezao svoju sudbinu s viješću o napadnutim vojnim objektima.

Cijelim putem znojio sam se od muke, misleći, što ako se netko nepozvan dokopao naših dokumenata i preko njih me povezao s diverzijom? Pojedine faze plana opisao sam vlastitom rukom, pa se vrlolako moglo ustanoviti autora.

Mučio me nerješivi problem. Ako vojska bude pregledavala putnike i prtljagu, kako  sakriti i zaštiti dokumentaciju koju sam nosio. Bavio sam se mišlju da nacrte pokidam u sitne dijelove, ali što ako napad na objekte nema veze s mojom dokumentacijom? Uništenjem dokumentacije dovela bi se u pitanje istovremenost početka planirane diverzije.

Za vrijeme leta stalno sam pogledavao onu stjuardesu s kojom sam se sreo dok sam bio s našim vojnicima. Pogledi su nam se susretali više nego što je to uobičajeno, gotovo kao da se jedno drugome udvaramo.

Ruka mi je bila stalno na tašni, koju sam nesvjesno držao pored sebe, umjesto da sam je stavio u boks iznad sjedala.

Kada smo sletjeli na Plesu, pored zrakoplova zapazio sam vojnike s psima i vojne policajce pod ratnom opremom, kako pomno promatraju sve koji su se kretali pistom, a posebno putnike koji su došli iz Splita.  

Prije samog izlaska iz aviona donio sam odluku da mi je najbolje tašnu s dokumentacijom ostaviti u avionu. Aerodromsko osoblje bi je našlo i jednostavno pohranilo u depo izgubljenih stvari, pa kada se situacija smiri lako bi ju ponovno uzeo.

Iz zrakoplova sam namjerno izlazio među zadnjim putnicima. Prolazeći pored "moje" stjuardese, kada sam mislio da sam se rješio tašne i dokumenata, ona me još jednom umiljato pogledala i umjesto pozdrava obratila mi se iznenađujuće zapovjednim glasom: "uzmite tašnu"!!

Skamenio sam se, ali nije bilo druge nego se vratiti. Stjuardesa nije mogla znati što je u tašni, ali vjerojatno moje ponašanje i pratnja vojnih policajaca dalo joj je motiv da "prokuži" važnost tašne.

Ponovno prolazeći pored stjuardese, na moje veliko iznenađenje, ona me je živahno primila ispod ruke i povela u pravcu gdje obično izlazi osoblje zrakoplova. Moje tamne naočale i stjuardesina ruka ispod moje nije izazivalo pozornost, dapače, izgledalo je kao da mi je zbog pomanjkanja vida potrebna pomoć.

Na izlaznim vratima od aerodromske zgrade, puštajući mi ruku, uslijedio je kratak pozdrav i savjet da čim prije nestanem s prostora zračne luke. Očito da je osoblje aviona znalo više od onoga što su nama putnicima rekli preko avionskog razglasa.

Nikada se nisam odlikovao brzinom u hodanju i trčanju, no ovaj put brže od svih putnika splitske linije stigao sam na autobusnu stanicu u Velikoj Gorici. Kaže se da su u strahu velike oči. Ja bih dodao i koraci.

Čekajući gradski autobus slušao sam dvojicu putnika kako glasno komentiraju situaciju na aerodromu.

JNA je bila blokirala aerodrom zbog zrakoplova iz Ugande, naređujući ugandskom pilotu da skrene s rute, te ga prisilno prizemljila na Pleso. Pregledom je ustanovljeno da je zrakoplov prevozio oružje namjenjeno  Zboru narodne garde i da je pri tome uhvaćen neki hrvatski iseljenik, koji je priznao da je organizirao kupovinu oružja.

Epilog;

Noću 17. na 18. rujna 1991. godine, petnaestak dana poslije mog dolaska iz Splita, na tajni znak "PREKID" aktiviran je plan i izvedena djelimična diverzija na sistemu veza JNA u Hrvatskoj. Ovom akcijom veze JNA su pale tj nisu bile za normalnu upotrebu.

Ono što se gradilo preko pedeset godina, ono u što su uložena golema materijalna sredstva, ono što je dovelo do uvjerenja o neprekidnosti i neuništivosti "nervnog sistema" u smislu zapovijedanja JNA postrojbama, bez traga je nestalo.

I tako, za vrijeme manje od jedne noći srušila se kula od karata.

Radio relejne veze bile su još jedna velika zabluda u koju je vjerovalo vrhovništvo JNA.

No, malo iza ove akcije uslijedio je popravak i osposobljavanje onoga što je bilo porušeno. Znali smo da je rat neizbježan i da će te iste veze biti potrebne Zboru narodne garde i Hrvatskoj policiji.

Sudbine;

  • Anđelko Tule (1970), Branko Peći (1956), Damir Pišmiš (1966), Davor Dragić (1969), Tomo Perić (1969), Tade Nikić (1959), Jozo Koutin (1962), Ivica Zlomislić (1967), Tomislav Vužić - Mohenski (1971), Tomislav Pranjković (1965) i Vinko Tomašević (1971);  Poginuli su na Papuku 2. prosinca 1991. godine prilikom pokušaja uspostave veza za potrebe bojišta na području Istočne Slavonije.
  • Anton Kikaš; Hrvatski iseljenik, poslovni čovjek, rođen u Hercegovini, sa stalnim boravkom u Kanadi, toga 31. kolovoza 1991. godine, kao jedini putnik u ugandskom zrakoplovu punim oružja namjenjenog hrvatskoj policiji, uhićen je i maltretiran na aerodromu Pleso od strane vojne policije JNA. Bio je u vojnom zatvoru sve dok ga nismo razmjenili sa zarobljenim generalom JNA Aksentijevićem.
  • Stjuardesa; Nikada se više nismo sreli. Navodno se poslije kraćeg vremena udala i s mužom otišla raditi u jednu arapsku zemlju.
  • Zlatko Cišper, brigadir i Ljubomir Topić, bojnik; U umirovljeničkim danima još ne miruju. Prikupljaju podatke  o stanju i broju sredstava veze JNA, koja su se zatekla 1991. godine u Hrvatskoj. Stalni su članovi državne komisije za sukcesiju, (podjela zajedničke imovine između republika nekadašnje države).
Ovaj zapis posvećujem mojim kolegama – vezistima iz Odreda veze,  Anđelku Tule i Tomislavu Vužić – Mohenski, te devetorici hrvatskih vojnika 123. požeške brigade.

Prilikom uspostavljanja radio relejnih veza na planini Papuk, ubili su ih iz zasjede pobunjeni Srbi 2. prosinca 1991. godine.

Jedanaest mladih života ugasilo se gotovo u jednom trenutku bez da su ispalili i jedan metak.




Priču vam je ispričao Ljubomir Topić, a u povodu 22. godišnjice  događanja.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili !

Vaš Mali Mate.

selo.krstatice@gmail.com

 



krstatice @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 1, 2013
Jeste li se ikada zapitali što su to nadimci, tko ih i zašto izmišlja i kakve su nadimke u prošlosti nosili stanovnici Krstatica?

Što je zapravo nadimak? Nadimak je opisno ime koje se daje uz ili umjesto službenog imena. On  nije svojstven samo ljudima, nego se daje i životinjama, firmama, sportskim klubovima, gradovima, državama i profesijama.

Nadimci datiraju još od davnine, kada su za ljudski rod imali puno veće značenje nego što je to danas. Poznato je da su se u stara vremena jedinke međusobno razlikovale samo po imenima dobivenim po rođenju. Ograničenim brojem imena kojima se stanovništvo služilo nije se moglo zadovoljiti potrebu razlikovanja, naročito kada se broj stanovnika značajno povećao. Zato se pored imena dodavalo najprije ime oca, pa porodična ime i na zadnje nadimak.

Nijedan elemenat razlikovanja nije bio tako moćan kao nadimak. Nadimak, ne samo da je zamjenjivao sva druga obilježja, nego je trajao mnogo duže od života jedne osobe. 

Nadimci se nisu davali s izričitom namjerom, osim ponekad, kada se njime htjelo nekoga naružiti. Zanimljivo je što za niti jedan nadimak, bilo ženski ili muški, nije poznato tko ga je i kada "zalijepio" za određenu osobu, pa se kaže da se nadimci rođaju u isto vrijeme kad i oni koji će ih kasnije nositi.

Rijetki su muškarci koji su se svog nadimka stidjeli. Nisu se čak ni ljutili kad su ih njime nazivali. Ta jedna jedina riječ toliko bi nekoj osobi "prekrila" kršteno ime da mu se pravoga  imena  rijetko tko sjećao.

Po načinu kako su nastali mogli bi se podjeliti na dvije vrste; jedni koji su nastali od krštenog imena ili prezimena, kao izvedenica i drugi koji su nastali "slobodnom formom". Ovi drugi su potpuno nove riječi i nisu imali nikakve veze s vlastitim imenom.

Evo, kako je to bilo u prošlosti Krstatica.

Stanovništvo se služilo s ne više od dvadesetak muških i isto toliko ženskih imena, pa je logično da je bilo više imenjaka. U svakidašnjem životu imenjaci su se onda mogli razlikovati samo dodavajući nadimak svakom pojedincu. Ako bi se nadimak stvarao od vlastitog imena onda su te riječi  u sebi manjeviše zadržale temelj stvarnog imena. Na primjer; Petar se mijenjao u Perija, Periša, Perenta, Peket, Peca, Pejdo. Mato je imao izvedenice; Matuka, Matiša, Maćo, Matica, Matić, Maćan, a Jure u Juka, Jurtalo, Juriša, Juriš, Jukić, Jureško i td.

Koliko god da je bilo imenjaka nikada nisu bile dvije osobe s istim nadimkom. Spominjanjem nadimka odmah se znalo o kome je riječ, gdje mu je kuća, što radi ili tko su članovi njegove obitelji.

Nadimci nastali slobodnom formom bili su u jednoj sredini jedinstveni. Za razliku od vlastitih imena oni su strogo definirali samo jednu osobu i nisu u tom pogledu unosili pomutnju. Bajak, Janjak, Ikara, Ivanić, Tabanovac, Lazo, Ivaniš i Jevto, nosili su zajedničko ime - Ivan, ali jedino  nadimcima stvorile su se razlike do prepoznatljivosti.

Na tu temu ispričao bi anegdotu, kojom se najbolje dokazuje važnost nadimka u prepoznavanju osoba; -- Mladi poštar trebao je osobno uručiti sudsko pismo na ime Gudelj Ivan. Bogme, dobro se nahodao od jednog do drugog koji su se tako zvali. U svakom zaseoku bila je barem po jedana osoba tog imena i prezimena. Svi su redom nijekali da se pismo odnosi na njih. Poštar bi pismo vratio nazad pod oznakom "nepoznata osoba" da se nije sreo s legendarnim Lazom. Slučaj je htio da je Lazo očekivao sudsko pismo no, poštar ne znajući da se Lazo zove Gudelj Ivan nije mu ga ni nudio. Nije ni čudo, jer osobu po nadimku Lazo rijetki su znali kako se službeno zove.

Nadamci nastali "slobodnom formom" nekako su osebujniji od onih koji su izvedenice krštenog imena. U njima je sadržana, moglo bi se reći, narodna umotvorina i folklor, koji su više govorili o mašti naroda nego o ljudima koji su te nadimke nosili.

Pa, evo nekoliko nadimaka muškog roda koje je mašta stvarala, a vrijeme davalo pojedinim Krstačanima; Čavuš, Krkadin, Žuti, Špice, Mumin, Macikan, Čuka, Vuko, Zelić, Kalavra, Bajak, Moca, Raćija, Cikota, Pača, Jagnjić, Kršćanin, Krivi, Lazo, Jevto, Mišuka, Ćosa, Pečo, Rošo, Klepo, Munjac, Baraba, Brko, Letić, Babić, Drlje, Orlina, Čmago, Leto, Maduna, Likota, Zvonac, Maleško, Pupan, Šare, Njaca, Rafael, Tabanovac, Zeko, Janjak, Kekez, Peket, Šanje, Lole, Ađo, Cilac, Šaran, Tić, Catar, Pandelić, Cika, Gungić, Slipi, Gobo, Ćiber, Kopčić, Vužić, Čiput, Đime, Gluvi, Šešurak, Bebo, Bačić, Masle, Buleta, Pipalovac, Špikić, Poprd, Zojkan, Zekan, Ćalin, Mišeta, Klipe, Sekić, Muto, Bimbo, Perdžija, Čune, Zmaj, Tarzan, Strize, Bili, Kozlin.

Vidljivo je da se ne spominju nadimci nastali izvedenicom od imena, nego samo oni koji su nastali spontano u mašti naroda. (Možete ih preko komentara dopuniti)

Žene su se, uglavnom, zvale po svom izmjenjenom djevojačkom prezimenu. Ako se  djevojka prezivala Gudelj, kada se udala zvali su je Gudeljača, Lišnjić - Lišnjuša, Topić - Topuša. No, ako je takva tvorba bila nezgodna za izgovarati, primjerice Pribisalić - Pribisalićka, Pavičić - Pavičićka ili Pavičkuša, onda se spontano dodavao nadimak po oca ili porodični nadimak; Mare Rošina, Mare Jagnjića ili Jagnjuša, Mile Perotina, Nede Malićeva, Dragica Babićeva i td.

Podrugljiv nadimak češće su dobivale žene od muške populacije. Obično je to bio nadimak koji bi im otkrivao karakter, manu, tjelesni nedostatak ili ponašanje. Bilo je svega nekoliko krstačkih žena čiji je nadimak nastao slobodnim formiranjem, a ne izvedenicom prezimena obitelji iz koje je došla; Šiška, Muga, Strina, Cimbre, Zela, Zeka, Kole, Šanta, Groznica, Grda, Škare, Šarka, Sinica, i td.

Zanimljivo je spomenuti da nadimci koji su nastali u određenom naselju nisu se kopirali i prenosili u drugo naselje. Svaka sredina imala je svoje nadimke bilo da se radi o nadimku izvedenom od imena ili nadimku nastalom slobodnim formiranjem. To potvrđuje primjer jedne krstačke nevjeste, koja je svoj nadimak prihvaćala gotovo kao kršteno ime. Kada se udala sama je otkrila kako su je zvali u rodnim Vinjanima. Krstačanima njen djevojački nadimak jednostavno nije odgovarao i nisu ga prihvatili. Možda je u svemu tome najveću ulogu odigrala njena vesela i iznad svega dobra narav, pa je "donešenim" nadimkom nikada nitko nije nazvao.

Na kraju, neka mi bude oprošteno što sam pišući o nadimcima kao dijelu narodnog folklora, na neki način, spomenio i njihove nositelje. U svemu tome nisam imao namjeru bilo koga izvrgnuti uvredi ili ruglu, naprotih, moje štivo neka bude trajna uspomena na sve njih, ma kako god da su se zvali.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

selo.krstatice@gmail.com

krstatice @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 17, 2013
 

KIŠOBRAN

Ja i kišobran žut,

krenuli na daleki put.

Prati nas čaša vina,

odredište…nebeska modrina.

Sam al' hrabar kišobran žut,

lagano i uporno nastavlja put.

Lijenost moju uz čašu vina,

zagrlila nježno nebeska modrina.

 

ŠEŠIR

Stari šešir i ja potpuno sami

sjedimo na terasi u noćnoj tami.

Mjesec se zlatni iza oblaka skriva

i zvijezdama sjajnim putanje bira          

 

CURE

Stare cure kao pokvarene ure,

samo stoje…stoje…i ne broje.

Ali stare ure i pokvarene cure,

ne stoje, one broje…broje…broje.

 

IDILA

Mirisom oporim vrijesak kadulju mami,

dođi u zagrljaj nježni biti ćemo sami.

Origano ljubičaste cvjetove lavandi skida,

u opojnim aromama tiha noć uživa.

 

                                                                      ***ljuto***

krstatice @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 19, 2013
Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost.  - Dr Ante Starčević

Kada bi Krstačanima postavio pitanje što se to dogodilo u našem selu 9. srpnja 1943. godine  nisam baš siguran da bi netko znao nanj odgovoriti. Isto tako posve sam siguran da mnogi  naraštaji osnovaca nisu u školi učili o teškoj tragediji koja je zadesila rodno im selo. Naravno, Krstatice!

Zašto je tome tako? Zaista, nema razloga za zaborav. Taj datum niti jedan Krstačanin ne bi smio zaboraviti.

Evo podsjetnika. Pročitajte i po mogućnosti zapamtite.

To srpanjsko jutro nije se po ničemu razlikovalo od ostalih jutara. Domaćice su pripremale ručak, a mlade majke tek stigle iz polja dojile su i uređivale svoju djecu.

Iznenadna buka teretnih vojnih vozila poremetila je mir i izazvala pažnju stanovnika zaseoka Gornje Zečevine.

Iz pridošlih kamiona, njemačkih oznaka, nevjerojatnom brzinom iskakali su naoružani vojnici pomješani s bradatim civilima. U malim grupama hitro su zauzimali položaje pred svakom kućom. Sve se odvijalo po dobro uvježbanom planu.

Naselje je za tili čas bilo okupirano i blokirano. Dok je vojska čuvala prilaze zatvarajući svaku mogućnost bijega, zapovijednik je izdao naredbu, uništi!

Bradati civili, pratioci njemačke vojske, krvavih očiju i od alkohola pomućenog razuma, isukanih noževa tražili su po dvorištima i kućama svoje žrtrve. Nisu birali. Mlado, staro, nejako, sve jedno je. Bili su to dobro poznati istočnohercegovački Srbi – četnici. Četnicima je naselje bilo poznato. Upoznali su ga godinu dana prije. To su oni isti Srbi – četnici koji su zajedno s fašističkom talijanskom vojskom pobili u samo par dana preko 280 ljudi, žena i djece po selima podbiokovlja i makarskog primorja.

Naime, Talijani su akcijom "Albia" planirali uništiti partizanski odred "Josip Jurčević"  i očistiti područje između rijeka Neretve i Cetine od svih onih koji su pomagali partizane. Žitelj Gornje Zečevine, te 1942. godine od pokolja spasili su partizani koji su se tu slučajno zatekli, pa su sukobom s Talijanima i četnicima samo odgodili njihovu sudbinu.

No, došao je taj nesretni dan 9. srpanj 1943. godine. Nema više odgađanja sudbine. Nezaštićeno stanovništvo nije moglo pobjeći niti ih je imao tko braniti. Ovoga puta četnici su došli na svoje, samo što su umjesto Talijana sada njihovi zapovjednici bili Nijemci. I jedni i drugi imali su isti cilj. Pobiti stanovništvo, opljačkati i zapaliti njihove domove.

Krvnici su pobili sve koji su se zatekli u naselju, djecu, starce i žene, njih 24-vero.

Za nepun sat vremena sve je bilo gotovo. Mrtva tijela djece, staraca i ostalih stanovnika, ostala su tamo gdje su ih četnici zatekli i ubili. Oni, zajedno sa svojim nalogodavcima, sjeli su u vozila i otišli kao da se nije ništa dogodilo. U naselju su ostali pustoš, gusti dim zapaljenih kuća i miris izgorjelih ljudskih tijela.

Tri dana nakon pokolja seljani su otišli i pokupili mrtva tijela, koja su bila već u stadiju raspadanja. Pokapani su zajedno u privatnu grobnicu.

Priče onih koji su skupljali mrtva tijela bile su stravične.

Tijelo mladića od nekih desetak godina izmrcvareno udarcima kundaka pronašli su u još nedozrelom žitu. Htio se bijegom spasiti od smrti, ali krvnici kao da su ga zbog bijega htjeli kazniti, pa umjesto da ga ustrijele, ubili su ga na svirep način. Njegovog mlađeg brata ustrijelili su na stepeništu dok je djedu dodavao vatru za lulu. Još mlađa sestra umrla je u teškim mukama. Našli su je mrtvu, skvrčenu, kako pridržava rukicama ispalu utrobu.

Njihovu majku ustrijelili su u trenutku kada je iznad kolijevke dojila najmlađe dijete. Njeno dojenče proboli su bajunetom. Djeda i baku našli su kako u stepenicama ispred kuće sjede. Ukočena mrtva tijela odavala su sasvim drugi dojam od onoga u stvarnosti. Izgledali su kao da su umrli sretni i zadovoljni. Tragedija nije mogla biti veća. Šestero članova, tri generacije, cijela obitelj, Ante Zec - Krstića za čas je nestala iz popisa živih.

U plamteću kuću četnici su žive bacili Šešurka i ženu mu. Iza pokolja, skupljajući ostatke izgorjelih kostiju, njihova kći od tuge je poludjela.

Posebno je tragično završila obitelj Ante Šućura iz Osijeka, koja se slučajno zatekla u Gornjoj Zečevini. Tićeva sestra Manda s troje djece pobjegla je iz Osijeka poslije pogibije muža. Dan dva poslije dolaska u Gornju Zečevinu, zadesila ih je ista sudbina. Moglo bi se reći da se od sudbine ne može pobjeći. Ona i troje nejake djece ubijeni su zajedno s obitelji njezinog brata Ante - Tića.

Šezdesetih godina narod Krstatica podigao je skromni spomenik u sijećanje na tragediju koja se dogodila. No, došle su devedesete godine u kojima se ratovalo i usput rušilo spomenike. Ni spomen ploča u Gornjoj Zečevini nije ostala pošteđena. Rodio se jedan idiot, odrastao kao neznalica povijesti i postao "domoljub" rušeći spomen ploču nevinim žrtvama. Dok su u Domovinskom ratu na dubrovačkom ratištu naši heroji ginuli, boreći se protiv sinova i unuka istih tih četnika, sprečavajući ih da ne učine zlodjela u nekoj drugoj Gornjoj Zečevini, dotle je jedna budaletina rušila dokazni materijal o genocidu, kojega su prije pedeset godina učinili njihovi djedovi.

Gotovo je ne pojmljivo da se može biti toliko glup i neobrazovan. Srušiti dokaz, koji nitko nikada nije osporavao niti u nekadašnjoj Jugoslaviji, da su 1943. godine u Krstaticama istočnobosanski četnici, zajedno s Nijemcima, na zvjerski način ubili 24 ljudi.  

Ma, molim vas, kako sada dokazati da su baš Srbi bili oni koji su činili genocid nad nevinim Hrvatima? Kako dokazati da su Srbi ubijali u Hrvatskoj? Kako sada dokazati da nikada nije niti jedan Hrvat bio u Srbiji i radio zlo kao što su ga četnici činili u Dalmaciji? Kako ću JA i mnogi drugi izbrisati iz pamćenja svu onu silnu terminologiju s kojom su nas maltretirali pedeset godina, govoreći da su Hrvati genocidan narod?!

Kako sada dokazati da su mnogi Hrvati u Domovinskom ratu dali živote braneći svoju zemlju upravo od četnika kako se ne bi desila neka druga Gornja Zečevina? Je li sedam krstačkih heroja uzaludno dalo svoje živote? Neće li isto tako za pedeset godina neka necivilizirana budaletina srušiti spomenik podiknut upravo njima u čast?

Stotine pitanja, a niti jedan odgovor.

Na kraju, žao mi je što je spomen ploča srušena, ali još više žalim Općinu Zagvozd koja nema sluha niti želju da ju obnovi. Bila je prilika! Upravo se navršilo 70 godina od tragedije.

U maniri dobro odgojenih katolika možemo oprostiti, ali ne smijemo nikada zaboraviti!!

  1. Zec Jure pok. Ante
  2. Zec Manda ž. Jure
  3. Zec Ante pok. Marijana - Tić
  4. Zec Manda ž. Ante
  5. Zec Nedjeljko sin Antin
  6. Zec   **** Antino
  7. Zec   **** Antino
  8. Šućur Manda ud. Josipa
  9. Šućur Tonka kći pok. Josipa
  10. Šućur Marica kći pok. Josipa
  11. Šućur **** pok. Josipa
  12. Zec Ante pok. Josipa - Krstić
  13. Zec Iva ž. Ante
  14. Zec Marija kći Antina
  15. Zec Mila kći Antina
  16. Zec Danica kći Antina dj
  17. Zec Blaženko sin Antin dj.
  18. Zec Antica ž. Marijana
  19. Zec Mara ž. Mate
  20. Zec Stjepan pok. Mate
  21. Zec Mara ž. Stjepana
  22. Gudelj Ivan pok. Josipa
  23. Gudelj Žarka kći Ante
  24. Bikić Ana pok. Pavla
(****, dijete, mlađe od 2 godine. Nije se upisivalo u mrtvarnik. Pokapalo se u tzv "Anđeoski grob"

Zapis napravljen na osnovici pričanja gospođe Ljube Gudelj, jedne od učesnica skupljanja mrtvih tijela poslije pokolja, te pismenog zapisa u Knjizi umrlih župe Krstatice iz 1943. godine, kojega mi je ustupio krstački svećenik, don Marijo Čagalj.

Iskreno im se zahvaljujem.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate

krstatice @ 10:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.